Objavljeno u Nacionalu br. 829, 2011-10-04

Autor: Nina Ožegović

Marx u novom ruhu

Desant ljevičara na Korčulu

Sredinom listopada okupit će se nekadašnji praksisovci i mladi znanstvenici, koji će se baviti baštinom nekoć čuvene i u svijetu slavne filozofije prakse

Jürgen Habermas, jedan od utjecajnih filozofa, često je bio na Korčuli Jürgen Habermas, jedan od utjecajnih filozofa, često je bio na Korčuli

Na Korčuli, otoku poznatom po znamenitoj filozofskoj Korčulanskoj ljetnoj školi, koja je desetak godina, od 1963. do 1974. okupljala svjetsku ljevičarsku elitu održat će se od 13. do 15. listopada konferencija posvećena "filozofiji prakse". Tako će taj otok, nakon više od 35 godina šutnje o kasnije proskribiranim Praxisovcima, nazvanima po kultnom časopisu Praxis, ponovno postati mjesto okupljanje novih ljevičara. Organizator je njemačka Zaklada Rosa Luxemburg, bliska političkoj ljevici, a tema će biti Praxis - Kritika i humanistički socijalizam u sklopu koje će se raspravljati, između ostaloga, i o tome u kojoj je mjeri Praxis filozofija bila povezana s Frankfurtskom školom i egzistencijalistima, te je li otvorila put u postmodernističko društvo.


Korčulansku ljetnu školu osnovali su ugledni filozofi ljevičari sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Gajo Petrović, Milan Kangrga, Predrag Vranicki i Rudi Supek, pridružili su im se kolege iz Beograda i Sarajeva, a na otok su dolazili neki od najvećih kritičkih mislioca tog doba, od Herberta Marcusea do Ericha Fromma. Pridružili su im se i Danko Grlić, Vanja Sutlić, Ivan Kuvačić i drugi, te mlađi kolege, studenti, postdiplomanti ili asistenti - Žarko Puhovski, Nadežda Čačinović, Božo Kovačević, Lino Veljak, Eduard Miler, Rajko Grlić, Sead Alić i drugi.

Na Korčuli se raspravljalo o aktualnim filozofskim, socijalnim i političkim pitanjima, kao što su napredak, utopija i zbilja, ali i budućnost socijalizma, a časopis Praxis je stvorio prepoznatljivo i nedogmatično tumačenje filozofije inspirirane Marxom: ideju čovjeka kao bića prakse, kao stvaratelja svijeta i sebe samoga. Časopis je imao i međunarodno izdanje koje je u svijetu promoviralo zagrebačku filozofiju prakse, a zagrebački su filozofi objavili niz knjiga u inozemstvu. Zbog Marxove "kritike svega postojećeg" i izrazitog humanizma, Škola i časopis imali su u to vrijeme toliko visok rejting da su se u zadnje vrijeme čuli neki prijedlozi po kojima bi školu na Korčuli trebalo lansirati kao hrvatski intelektualni i kulturni brand.

Prema lucidnoj izjavi pisca Mirka Kovača, objavljenoj u njegovoj knjizi "Elita gora od rulje", ta se manifestacija komotno mogla odvijati u znaku slogana "Ljetujte s Marxom!". Naime, Kovač je duhovito ustvrdio da su filozofi tada uvjerili gradske oce Korčule da će njihova škola utjecati na produžetak turističke sezone, a kako su Korčulani bili listom marksisti, "ta je suradnja funkcionirala u duhu dijalektičkog materijalizma". Kovač je u njima vidio "odvažne i hrabre momke, koji su polemizirali i hrvali se s režimskim glavosječama, zadirkivali ih i nudili bolji i učeniji socijalizam od njihova, muvali se po simpozijima, dovlačili neka svjetska imena, te krstarili kao propovjednici čitajući pasuse iz 'biblije marksizma'". A zapravo se maštalo

o tome kako suprotstaviti "izvornu" Marxovu misao marksističkoj vulgati, pluralizam jednopartijskom sistemu, samoupravljanje autoritarnoj vlasti, kritičku kulturu "kulturnoj revoluciji".

Na pitanje što je bilo presudno za organizaciju te konferencije na Korčuli, Lino Veljak, profesor filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i savjetnik u Organizacijskom odboru konferencije, odgovorio je kako je u najnovije vrijeme, nakon objelodanjivanja duboke krize neoliberalnog modela kapitalizma, porastao i kod nas i u svijetu među mladim filozofima i društvenim znanstvenicima interes za koncepcije i ideje, koje su se još do nedavno smatrale beznadno zastarjelima.

"Riječ je o koncepcijama koje dovode u pitanje neumitnost dominacije logike profita", kaže profesor Veljak, koji je i sam bio na posljednjih pet zasjedanja Korčulanske ljetne škole, od 1970. do 1974., a u zadnjem je broju Praxisa iz 1974. objavio svoj prvi izvorni znanstveni članak. "Iznova je otkriveno nasljeđe kruga okupljenoga oko časopisa Praxis i oko Korčulanske ljetne škole. Stoga je organizirana ta međunarodna konferencija, koja bi trebala revalorizirati značenje i aktualnost te baštine, i to prvenstveno na temelju interakcije izvornih aktera Korčule i mladih istraživača/ica koji pokušavaju promišljati kontekst i moguću aktualnost te baštine."

Kako se stječe dojam da će biti vrlo malo sudionika sa zagrebačke katedre za filozofiju, posebno zato što osnivača Korčule više nema, zanimalo nas je po kojim su kriterijima birani sudionici konferencije. Veljak tvrdi da je kriterij načelno bio kompetentnost za temu, tako da će sudjelovati živući sudionici Korčulanske ljetne škole, od Zagorke Golubović do Božidara Jakšića i Iringa Fetschera, s iznimkom onih kojima to nije dopustilo zdravstveno stanje, te mlađi filozofi i filozofkinje koji se aktivno bave raznim aspektima baštine Praxisa i Škole. Po njegovom mišljenju ocjena o malom broju sudionika sa zagrebačkog Odsjeka za filozofiju ne stoji, jer od 24 glavna referenta panela četvero je s Odsjeka - troje stalno zaposlenih i jedan vanjski suradnik što odgovara postotnom udjelu sastava referenata na sesijama Korčulanske ljetne škole u razdoblju od 1963. do 1974. godine kad je održano zadnje zasjedanje Škole.

Među "praxisovcima" je bila i čuvena beogradska antropologinja i sociologinja Zagorka Golubović, poznata u to vrijeme kao "hrabra i opasna kritičarka svih oblika totalitarizma", koja je 1975. godine u povodu obračuna sa suradnicima časopisa Praxis bila isključena s beogradskog sveučilišta. Po njenom mišljenju "u podjeljenom hladnoratovskom svijetu '60-ih i '70-ih godina prošlog stoljeća 'Praxis' i 'Korčulanska ljetna škola' bili su otok slobodne komunikacije filozofa i znanstvenika iz tzv. Zapadnog svijeta s Istočnim svijetom, uz priznavanje različitosti i podsticanje međusobnog razumijevanja". "To su bile škole razvijanja kritičkog mišljenja i prevazilaženja svakog ideološkog dogmatizma u okvirima produbljene i korektne rasprave o različitim mišljenjima", objasnila je profesorica Golubović.

Lino Veljak pak smatra da je Korčulanska ljetna škola bila prostor na kojem su se okupljali tadašnji vodeći filozofi sa Zapada i Istoka, dok nekima od njih, poput Kolakowskog, Kosika, Morawskog i Agnes Heller njihove autoritarne vlasti to nisu onemogućile. "Obično se misli da su se tu okupljali isključivo marksisti, što nije istina, jer su na Korčuli sudjelovali i izrazito nemarksistički usmjereni filozofi, poput Finka, Volkmanna Schlucka i drugih, te najmanje jedan neotomist s Gregoriane", ispričao je Veljak. Smatra da je Korčulanska ljetna škola bila jedinstven primjer pluralističkoga i interdisciplinarnog skupa gdje su dominirali nedogmatski marksisti što je bilo u skladu s tadašnjim svjetskim trendovima, ali bili su zastupljeni i tzv. građanski filozofi, te predstavnici drugih disciplina, od sociologa i politologa do ekonomista. "Razumije se da to tadašnjim vlastodršcima nije odgovaralo", istaknuo je Veljak dodajući da su oni htjeli održati svoj ideologijski monopol kako bi očuvali politički monopol, tako da su konačno, u godinama tzv. konzervativnog zaokreta, uspjeli onemogućiti daljnje održavanje Škole.

Predrag Matvejević se smatra "praxisovcem", iako nije pisao u časopisu "Praxis", jer je smatrao da to nije časopis za literate. Na Korčualnskoj ljetnoj školi je bio sedam puta, od 1967. do 1974. godine, a bio je i član njenog upravnog odbora sve do prestanka rada. Iako je spriječen i neće doći na Korčulu, poslao im je svoj tekst "Requiem za ljevicu" u kojem Školu naziva "otokom slobodnog mišljenja", te zaključuje da je "oličavala našu ljevicu". Pišući o njenom ukidanju 1974. godine, naglasio je da su Školi zapravo bila uskraćena 'sredstva', a zatim je lokalnoj upravi bilo naređeno da im ne dopusti sastajanje u gradu Korčuli. Pokušavali su Školu organizirati i u neki drugim mjestima na obali, primjerice, u Cresu i Crikvenici, a zatim i u Zagrebu, no na kraju im "naređeno odozgo" da to ne čine, tako da su ostali, kako ih Matvejević naziva, "nomadi bez šatora, bez broda, ljevičari."

Matvejević se prisjetio kako je "na "Korčuli" upoznao Ernsta Blocha, mislioca utopije protjeranog iz istočne Njemačke u zapadnu, Herberta Marcusea na vrhuncu slave koju je dosegao upravo 1968. godine, Henri Lefebvrea sa svojim šezdesetosmašima iz Nanterrea, Ericha Fromma, kojeg su zvali "Evropljaninom iz Amerike", tada još mladog Jurgena Habermasa, Eugena Finka i Luciena Goldmanna. Kako piše Matvejević, dolazili su i članovi Instituta Gramsci iz Italije i još neki prijatelji Vjekoslava Mikecina, prije "eurokomunizma". Korčulu su posjećivali i trockisti okupljeni oko Ernesta Mandela i anarhisti oko Daniela Guerina, zatim slobodni mislioci poput Lelija Bassa i Pierrea Navillea, koji su "zastupali svoju herezu", a osnivači znamenite Frankfurtske škole - Max Horkheimer i Theodor Adorno gledali su sa simpatijom na Korčulansku školu, ali je nisu posjećivali jer su bili već stari. Matvejević je zaključio kako je "razočaran ponašanjem dijela 'praxisovaca' u Beogradu", primjerice, Mihajlom Markovićem i Ljubom Tadićem filozofom, dakle, ne glumcem, od koji je prvi postao "ideologom miloševićevske partije", a drugi je bačen "u zagrljaj nacionalistima ".

"Časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola neupitno predstavljaju najplodonosnije filozofsko mišljenje i uopće doprinos filozofiji na prostorima bivše Jugoslavije, koji je itekako zahvaćao i šire geografske mjere", rekla je Ankica Čalkardić, docentica na zagrebačkoj katedri za socijalnu filozofiju, koja se, između ostaloga bavi i feminističkim i anarhističkim teorijama, a na konferenciji na Korčuli govoriti će o "kontekstu ljevice i njezinim kritičkim potencijalima". "Specifičnost ovoga filozofijskog časopisa je u tomu što je inzistirao na uskom prožimanju filozofskoga mišljenja, kriticizma i emancipatorskih izvedbi vlastite teorije. Istovremeno je razvijao liniju 'naše' filozofije, obuhvaćao je tematiku društveno-kulturno-političkoga života svakodnevlja - preko zadanih diskursa i disciplinskog drila svoga vremena - ali je također kreirao i nove umjetničke koncepcije, primjerice u »crnom valu« jugloslavenskoga filma. U kontekstu tih tematskih sfera omogućio je i suradnju s najpoznatijim europskim i svjetskim ljevičarskim filozofima i sociolozima koji također unutar svojih škola, primjerice, Frankfurtska kritička škola, i individualno raspravljaju i pišu o suvremenom položaju humaniteta, političkom subjektu, radikalno kritički pristupaju birokraciji i apologetici socijalizma, tj. sovjetskoga marksizma.

Kako je časopis Praxis bio trn u oku tadašnjem Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije zbog objavljivanih tema, zanimalo nas je što je zapravo dovelo do njegovog gašenja. Zagorka Golubović nam je ispričala da je "državno rukovodstvo zbog jačanja stečenog ugleda u svijetu to 'toleriralo' uz stalne političke kvalifikacije u oficijelnim glasilima pokretača i sudionika tih manifestacija kao predstavnika 'anarho-liberalizma', no na kraju je, poslije deset godina, jasno pokazalo da postoje 'granice slobode', kada su prestali da postoje i Praxis i Korculanska škola 1974. godine.

Kada smo ju upitali kako objašnjava da u postjugoslavenskim prilikama ne postoji sistematično i kontinuirano istraživanje o nasljeđu Praxisa i Korčulanske ljetne škole, rekla je da to nije sasvim točno, jer filozof Božidar Jakšić iz Srbije radi vrlo ozbiljno istraživanje već dvije godine, a pretpostavlja da se to radi i u Hrvatskoj.

Hrvoje Jurić i Ankica Čakardić, mladi docenti na Filozofskom fakultetu u ZagrebuHrvoje Jurić i Ankica Čakardić, mladi docenti na Filozofskom fakultetu u ZagrebuZanimalo nas je i što su nam "filozofi prakse" ostavili u nasljeđe i u čemu leži aktualnost lijeve društvene kritike "praxisovaca" čije su diskusije reprezentirale 'treći put' između kapitalizma i etatističkog socijalizma, Veljak je odgovorio da su ponajprije uspostavljeni visoki kriteriji mišljenja, istraživanja i dijaloga, ideju odbacivanja svake pretenzije na monopolističko raspolaganje istinom, ustrajno odbacivanje svake dogme i svih vrsta dogmatizma. "Ostavili su nam u nasljeđe i uvjerenje da se mora odbaciti nametnuta dilema između boljševičkog autoritarizma i neograničene slobode kapitala i da se u interesu opstanka čovječanstva mora pronaći treći put, koji bi bio u stanju pomiriti slobodu s pravednošću", ispričao je Veljak zaključivši da je alternativa, kao i uvijek, pad u barbarstvo.

Kad smo Hrvoja Jurića, mladog docenta na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju, koji predaje etiku i bioetiku, pitali kakav je odnos mlađih generacija hrvatskih filozofa prema nasljeđu Korčulanske ljetne škole, te časopisu Praxis i njegovim osnivačima Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi, rekao je da je među filozofima mlađe generacije primjetan sve veći interes za praksisovsko nasljeđe o kojemu se šutjelo gotovo 20 godina.

"Za to vrijeme na hrvatskim akademskim institucijama nije bilo predviđeno eksplicitno tematiziranje praksisovskog nasljeđa, a onda ni njegovo aktualiziranje", kaže Jurić, koji će na konferenciji govoriti o anarhizmu i marksizmu u perspektivi praxis filozofije gdje će propitati kakav je bio odnos praxis filozofije, odnosno pojedinih njezinih protagonista, poput Gaje Petrovića, Milana Kangrge i Predraga Vranickog, prema anarhističkoj teoriji i praksi. "U posljednje vrijeme situacija se mijenja. Za to su zaslužni profesori koji su se ponovno 'sjetili' svojih praksisovskih korijena, zatim teoretičari mlađe generacije koji su do Praxisa došli baveći se različitim filozofskim, društvenim i političkim problemima u kritičko-emancipatorskom registru, ali i studenti koji su otkrili Praxis i općenito marksizam zahvaljujući potrazi za alternativama vladajućem neoliberalističkom sistemu. Svi oni valoriziraju iz današnje perspektive nasljeđe 'praxis filozofije', kao i ono što je značila u tadašnjom jugoslavenskom i svjetskom kontekstu. No, najvažnije je da svi oni pristupaju 'praxis filozofiji' bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu što je 60-ih i 70-ih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam 'praxis filozofija' i danas nešto govori".

To se može vidjeti i iz programa ove korčulanske konferencije, gdje će sudjelovati i oni koji su se rodili kad su časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola već bili ugašeni. Neki se intenzivno bave baš praxis-filozofijom, kao što su Luka Bogdanić, koji je u Italiji objavio dvije knjige o tome, ili Poljakinja Katarzyna Bielińska, koja piše doktorsku disertaciju o Praxis grupi, kaže Jurić. Drugi poput Ankice Čakardić, Dušana Markovića, Petra Milata, Ozrena Pupovca, Nenada Stefanova i samog Jurića, prilaze praksis-filozofiji iz svojih temeljnih interesa kao što su socijalna i politička filozofija, etika, feministička i anarhistička teorija. Treći pak otkrivaju praksisovce kroz istraživanje povijesti Jugoslavije ili kulturnih i umjetničkih praksi i pokreta onoga vremena - Krunoslav Stojaković, Ana Dević, Vladan Jeremić, Sezgin Boynik, Branka Ćurčić, Gal Kirn.

"Odnos mlađih generacija prema nasljeđu filozofije prakse mogao bi se opisati kao aktualizirajuće-demistificirajući, što znači da je prisutno temeljno uvažavanje te tradicije i praćenje njezinih tragova u današnjem društveno-političkom kontekstu te današnjoj teoriji, ali i iznova postavljano pitanje: Ima li praxis-filozofija danas još ikakve važnosti?", zaključio je Jurić.

Govoreći o današnjem značaju Praxisa, Ankica Čakardić je objasnila da je to vrijeme filozofije i kritičkoga mišljenja uspostavilo koordinate koje se moraju moći uvesti u suvremenu kritiku kapitalizma i neoliberalne proizvodnje vrijednosti. Također, po njoj to provocira pitanje "o odnosu teorije i prakse, ljevice i javnosti, kao i slučaju angažiranoga intelektualca".

Po mišljenju Zagorke Golubović, period u kojem se razvijala filozofska i društvena misao na Korčulanskoj ljetnoj školi, može se iz današnje perspektive devastirane filozofije i društvenih znanosti, "okarakterizirati kao obnova renesansne tradicije 'bujanja svih cvijetova' i slobodne ljudske misli, nasuprot današnjem vladajućem dogmatizmu na Istoku i konzervativizmu na Zapadu". "Taj trag je ostavio duboke korijene, što potvrđuje ideja o odzivu na ponovno okupljanje bivših sudionika na Korčuli, ali i mlađih slobodoumnih ličnosti, poslije više od 30 godina, u pokušaju da se odupre jednodimenzionalnoj - ekonomističkoj - slici današnjeg potrošačkog društva i gubljenju razvojne perspektive mogućeg humanijeg svijeta," ustvrdila je profesorica Golubović.

Na pitanje koliko je "filozofija prakse" aktualna danas u neoliberalnom kapitalizmu s obzirom na spektakularizaciju društva, te antiglobalistički pokret, Jurić je rekao da "marksističku i praksisovsku kritiku kapitalizma i tehnoznanstvene civilizacije, te svakog drugog dogmatizma i totalitarizma, zajedno s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, smatra i danas poticajnim, te da bi za početak trebamo pročitati neki od posljednjih radova i intervjua Milana Kangrge, koji je izazove trenutka nastojao razmotriti na debeloj podlozi klasične njemačke, Marxove, marksističke, pa i praksisovske filozofije", poručio je Jurić.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika