Objavljeno u Nacionalu br. 361, 2002-10-16

Autor: Ilko Čulić

ŠESTO ČULO - Ilko Čulić

Potencijalno najtiražniji CD kalifornijskog ekscentrika

Novi CD Becka Hansena, jednog od kandidata za 'umjetnika prošlog desetljeća', koji se na 'Sea Change' uglavnom bavi kantautorskim potencijalom, podnosi svaku usporedbu sa slavnim prethodnim albumima

Beck – 'Sea Change' (Geffen – Aquarius)Beck – 'Sea Change' (Geffen – Aquarius)Prema Colinu Larkinu, već dugo najutjecajnijem , a možda i najkompetentnijem britanskom kroničaru popularne glazbe, zadnja dekada 20. stoljeća bila je najbolja nakon 60-ih. U njegovoj knjizi “The Virgin Encyclopedia Of Nineties Music” nalazi se mnoštvo argumenata koji podupiru ovu tvrdnju, a pažljivijem čitatelju otkriva se i teza da epohalni albumi i singlovi iz 90-ih pripadaju vrlo udaljenim žanrovima. Zbog toga kod Larkina nema čak ni počasnog tituliranja “umjetnika desetljeća”, koji bi za ‘90. bio ono što su u 60-ima predstavljali Beatlesi i Stonesi. Ignoriranje ovog dobronamjernog upozorenja i nastavljanje potrage za univerzalnim zvučnim simbolima prethodnog desetljeća zahtijevali bi temeljitu provjeru barem desetak kandidata, a po svemu sudeći jedan od njih trebao bi biti Beck Hansen. Poslije briljantnog albuma “Odelay” iz 1995. pomalo ekscentrični kalifornijski kantautor postao je globalni trendmaker, pa su najtiražniji pop magazini uveli “post-Beck” etiketu kao svojevrsni znak raspoznavanja mladih talenata koji ne priznaju žanrovske granice. Međutim, do danas se nitko od tih stilskih nomada nije pokazao svestranim poput Becka koji će, ako ovako nastavi, dopisati post scriptume za svako važnije poglavlje iz novije povijesti (američke) pop glazbe.
Na prošlom albumu “Midnite Vultures” bio je toliko duboko zagazio u electro-funk da su ga neki već vidjeli kao novog Princea, no ako s takvim preporukama posegnete za “Sea Change” dočekat će vas nemalo iznenađenje. Uvodna pjesma “Golden Age” zvuči kao besprijekoran hommage legendarnom utemeljitelju country-rocka Gramu Parsonsu i ne samo da nema veze s “Midnite Vultures” nego bi se jedva mogla uklopiti i u Beckov “space-folk” album “Mutations”. Međutim, Beckovi fanovi mogli su naslutiti ovakav zahvat još prije tri godine zbog sudjelovanja u projektu “Return Of The Grievous Angel – A tribute to Gram Parsons”. Sljedeća pjesma “Piper Tiger” podsjeća na klasike grupe Love, a nakon bluesirane balade “Guess I’m Doing Fine” postaje jasno da uz ovaj album baš nitko neće zaplesati. Beck će se u nastavku duboko pokloniti i velikanima britanskog folk-rocka iz 70-ih poput Richarda Thompsona, a najmanje očekivan potez povući će reminiscencijom na Nicka Drakea u pjesmi “Round The Bend”.
Iako je u gotovo svim najavama albuma “Sea Change” naglašena važnost obnavljanja suradnje s producentom Nigelom Godrichom (Radiohead), koji je odigrao zapaženu ulogu na “Mutations”, Beck se ovoga puta mnogo više bavio kantautorskim potencijalom, dok je ambiciozniji istraživački rad ograničio na psihodelično obojenu kompoziciju “Sunday Sun”. Drugo odstupanje od neotradicionalističkog koncepta predstavlja “Little One”, koja zvuči kao Arthur Lee u interpretaciji Radioheada, što je možda i najvažniji Godrichov doprinos ovom albumu. Na popisu najbližih suradnika opet je i David Campbell, Beckov tata, no upravo je njegova pretenciozna orkestracija u pjesmi “Lonesome Tears” napravila jedinu tamnu mrlju na CD-u koji inače podnosi svaku usporedbu sa slavnim prethodnicima. “Odelay” je, dakako, nedostižan, ali “Sea Change” nije nimalo slabiji od “Mutations”, a brzi proboj na američki top-10 sugerira da bi zapravo ovo mogao biti Beckov najtiražniji album.

Paul Weller – 'Illumination' (Sony – DOTC) Uz društvo iz New Ordera, Paul Weller jedan je od posljednjih nepobijeđenih heroja engleskog new wavea. Nakon blagog posustajanja na prethodnom studijskom albumu "Heliocentric", on se s "Illumination" vratio na vrh britanske top-liste, a od 13 novih pjesama barem se svaka druga može izdvojiti kao dokaz da je to bilo posve zasluženo. Za to će podjednako dobro poslužiti starinski boogie-rock "A Bullet For Everyone", kratki tečaj Brit-popa priređen u "It's Written In The Stars" ili glasno dozivanje Stevea Winwooda kroz "All Good Books", ali provjeru trenutačne Wellerove forme najbolje je početi s pjesmom "Call Me No. 5" koja ima vrlo malo dostojnih suparnika u ovogodišnjoj solid-rock produkciji. Aphrodite – ‘Aftershock’ (V2 – Dallas)

Kurentni drum’n’bass revival već je ostavio dosta tragova na britanskoj top-listi singlova, a producent Gavin King, koji snima pod pseudonimom Aphrodite, među prvima ga je uspio prilagoditi formatu albuma. Iako u 75 minuta “Aftershocka” ima dosta ponavljanja i nekoliko opasno dosadnih dionica, Gavinov rad mogao bi poslužiti kao putokaz za izlazak drum’n’bassa iz labirinta sezonskih trendova. To se prije svega odnosi na suradnju s renomiranim američkim rapperima (Big Daddy Kane, Rah Digga), kao i na gostovanje dancehall-reggae pionira Barringtona Levija u “jungle” rekonstrukciji njegova starog jamajčanskog hita “Under mi Sensi”, za ovu priliku preimenovanog u “All Over Me”.

Death In Vegas – ‘Scorpio Rising’ (Concrete – Menart)

Izbor najboljih albuma objavljenih 1999. bilo je gotovo nemoguće zaključiti bez londonskog dua Death In Vegas i njegova drugog LP-ija “The Contino Sessions”. Za nasljednika je unaprijed bio rezerviran golem publicitet, ali Richard Fearless i Tim Holmes briljirali su samo na aktualnom singlu “Hands Around My Throat” i u grandioznoj završnici “Help Yourself” u kojoj su im asistirali Mazzy Star pjevačica Hope Sandoval i indijski violinist Dr. Subramanian . Gostovanje Noela Gallaghera u naslovnoj pjesmi nimalo ne izlazi iz skromnog prosjeka Oasisa, a nešto bolja kombinacija odigrana je s Paulom Wellerom u obradi prastare pjesme Genea Clarkea “So You Say You Lost Your Baby”.

Zvjezdice:
Beck – 4
Aphrodite – 3
Death In Vegas – 3
Paul Weller – 4

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika