Stella Artois Film SpecialMoram ti se zahvaliti na onom što si prošle godine pisao o ovoj reviji. Ovi koji to organiziraju sigurno su to pročitali, inače ne bi samo tako došli u moju dvoranu – rekao mi je Fahro Kulenović, voditelj programa zagrebačkog Studentskog centra, dok sam kupovao ulaznicu za film “Potonuće podmornice K-19”. Da pojasnim neupućenima, lani je “Stella Artois Film Special”, revija pretpremijernih hitova, održana početkom rujna u koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, koja ima oko 1700 mjesta. Imao sam tada nekolicinu krupnih primjedbi na izbor programa (nije bilo baš mnogo hitova) i termin održavanja (druga polovica kolovoza – dok se kino-repertoar još nije zahuktao – činila se mnogo primjerenijom), no najviše me smetalo što je “Lisinski” očito bio prevelik za takvu reviju. Sugerirao sam da bi organizatorima – Zagrebačkoj pivovari i maloj tvrtki “Poly Bros.” – bilo pametnije da tu reviju premjeste u manju dvoranu poput Studentskog centra (oko 1090 mjesta) i ulože djelić predviđenoga reklamnog budžeta u njeno renoviranje: slika i zvuk (kad su u pitanju filmske projekcije) tamo su ionako puno bolji nego u “Lisinskom”, a izmjenom dotrajalih stolica nekoć popularna dvorana ponovno bi zasjala.

Matanić kao spasitelj Završnicu revije možda spase projekcije Matanićevih ‘Finih mrtvih djevojaka’ ili neočekivanog američkog hita ‘Moje grčko vjenčanje’: ako ne, ukupan rezultat bit će katastrofalan Ne znam jesu li “nadležni” stvarno pročitali moj članak, ali revija “Stella Artois Film Special” ovih se dana zbilja održava u SC-u. Mojih su se uputa, na žalost, samo djelomično pridržavali. Svježe postavljeni tapisoni uljepšali su predvorje i dvoranu, no na stolicama je obavljen traljav posao: izlizane i pokidane presvlake od skaja samo su obložene crvenim, sivim i crnim platnom, po kojem su najobičnijim tutkalom nalijepljeni brojevi sjedala. Takva “kozmetika” bedasto je kratkoročna i posve je sigurno da će već za tjedan-dva dokoni posjetitelji nožićima i žiletima pretvoriti platno u rezance. Provincijalni dojam takvog preuređenja još su više naglasili nastupi go-go plesačica prije večernjih predstava: imali ste dojam da ste u kinima u zagrebačkim predgrađima, Kustošiji ili Stenjevcu, a ne u samom središtu grada.

Još je veći problem što se SC činio praznijim nego “Lisinski” prošle godine. Već na “Potonuću podmornice K-19” ustanovio sam vrlo slab odaziv posjetitelja (poslije sam doznao da bi dvorana bila još praznija da po svakoj predstavi nije tko-zna-kome-sve-ne podijeljeno 200 do 250 ulaznica), no na projekcijama koje su počinjale u 22. sata situacija je bila još gora. Za naslove kao što su “Sretan bijeg” ili “Grad na obali” nisu pomogle ni besplatne ulaznice, budući da petkom ili subotom uvečer mlađahna publika zna i boljih načina za provod od besplatnog odlaska u kino.

Očito, prošlogodišnja revija sa skupim ulaznicama (35 i 25 kuna – ove godine su sve ulaznice bile po 30 kuna) mnogima je ostala u neugodnoj uspomeni, jer su uz nekolicinu pravih atrakcija nasjeli i na trostruko više prevarancija. Kad se jednom opečete, drugi puta ste mnogo oprezniji, pa ove godine SC plaća lanjske grijehe “Lisinskog”. Pritom, izbor filmova nije ništa bolji! Revija je otvorena svečanom projekcijom za uzvanike američkog blockbustera “Cijena straha” (čekalo se pola sata na ulazak u dvoranu i zatim još pola sata da završi gnjavatorski “zabavni” program), koji se već sutradan počeo prikazivati na redovnom repertoaru zagrebačkih kina. Prema tome, o nekakvoj pretpremijernoj poslastici ni govora! U prva četiri dana publika je pokazala veće zanimanje jedino za akcijski spektakl s Vinom Dieselom “XXX”, koji je sa 750 prodanih ulaznica na dvije predstave imao gledatelja koliko i svi drugi filmovi zajedno.

Razloge slabog odaziva lako ćete ustanoviti kad shvatite da je glavninu filmova revije osigurao – kao i prošle godine – zagrebački distributer Blitz. riječ je o poduzeću koje u zadnje vrijeme postiže sve slabije rezultate u kinima (“Asteriks i Obeliks: Misija Kleopatra” nije ostvario ni polovicu prometa prvog “Asteriksa”, a vijetnamski spektakl “Bili smo vojnici” s Melom Gibsonom upravo je pretrpio debakl), budući da ne distribuira filmove velikih hollywoodskih kompanija nego tzv. “nezavisnjake”, čija filmska žetva ove godine nije osobita. Njegova je glavna snaga na video i DVD-tržištu i za to poduzeće je “Stella Artois Film Special” dobra prilika da široku publiku upozori na naslove koje će poslije moći pogledati u svojim domovima: nije važno što će SC biti prazan dok u njemu igraju “Sretan bijeg” ili “Grad na obali”. Zahvaljujući televizijskoj reklami i novinskim napisima ti filmovi više neće biti potpuno anonimni te će na videu i DVD-u ostvariti puno bolji promet.

Zašto su se Zagrebačka pivovara i “Poly Bros.” tako vezali uz Blitz, koji je ove godine dao čak šest filmova za reviju, a šest drugih distributera samo po jedan? Pretpostavljam zato što je “Stella Artois Film Special” vjerojatno Blitzova ideja, samo se ne želi predstaviti kao glavni organizator kako ga drugi distributeri ne bi optužili za monopoliziranje programa. Pa dok je prošle godine Blitz imao dva jaka aduta u filmovima “Hannibal” i ”Što žene vole”, čije je premijere odlagao više od pola godine kako bi ih sačuvao za početak revije, nova mu ponuda nije osobito blistava. “Potonuće podmornice K-19” s Harrisonom Fordom i Liamom Neesonom u glavnim ulogama najveći je komercijalni krah ovoljetne američke filmske sezone, spektakl koji je stajao (s reklamom) 140 milijuna dolara i zaradio samo 35 milijuna bruto. Isprva mi se činilo da je glavni razlog tog podbačaja u činjenici da Amerikanci nisu zainteresirani za zgode iz podmorničke povijesti Sovjetskog Saveza, ma kako brižno one bile prikrivane, međutim, kad pogledate film, shvatite da su tu i drugi komercijalni nedostaci. Harrison Ford glumi, naprimjer, gotovo negativca (tek u završnici izbori malo “pozitivnih” bodova), no ne zato da bi se šokiralo gledatelja, kao u spretnom trileru Roberta Zemeckisa “Ispod površine”, nego zato što su producenti smatrali da im je u tako skupom blockbusteru dobrodošla bilo koja hollywoodska zvijezda – pa čak i kad joj ponuđena uloga ne odgovara. Za gledatelje nisu osobit mamac ni prizori u kojima posada nuklearne podmornice pokušava zaustaviti pregrijavanje reaktora: bez propisne zaštite oni ulijeću u hermetično zatvoren prostor i nakon desetak minuta izloženosti radijaciji izlaze crveni poput rakova, izbuljenih očiju i povraćaju pred kamerama. Usmena predaja o filmu bit će katastrofalna, a publika je, čini se, nešto već i naslutila, kad je u SC-u kupila tako malo ulaznica (jedva 70-ak za glavnu večernju predstavu).

Nešto veća “roba” je “Nesanica” s Alom Pacinom i Robinom Williamsom, prvi hollywoodski film Engleza Christophera Nolana, redatelja genijalnog “Mementa”. Riječ je o rafiniranom prepravku istoimenoga norveškog trilera, slojevitoj dramskoj studiji o potkupljivosti i krivnji, koju će obrazovani gledatelj rado pogledati, ali koja se zasigurno neće naći među deset najgledanijih filmova godine. Komercijalno gledano, radi se o solidnom pratećem programu, nipošto o glavnoj atrakciji.

A ostalo? “Femme fatale” Briana De Palme bizaran je i zanimljiv film, ali nikako da počne igrati u Americi. “Grad na obali” s Robertom De Nirom upravo je propao u tamošnjim kinima, “Sretan bijeg” Petera Cattanea potrošio je sve “kredite” koje je taj britanski redatelj stekao hitom “Skidajte se do kraja”, a “Poziv za Saru” s Matthewom Perryjem i Elizabeth Hurley ocijenjen je kao jedna od najgorih hollywoodskih komedija godine.

Završnicu “Stella Artois Film Speciala” možda spase pretpremijerne projekcije “Finih mrtvih djevojaka” Dalibora Matanića ili neočekivanog američkog hita “Moje grčko vjenčanje”. Ako ne, bilo bi najbolje da sljedeće godine ta revija pronađe još manju dvoranu, ili da se jednostavno prestane održavati!

Film: Prokletstvo škorpiona

Naslov: Zavodnik samo pod hipnozom

Potpis: Woody Allen i Helen Hunt: uvjerljivi kao neprijatelji, ali ne i kao ljubavnici

Woody Allen nikad nije izgledao kao zavodnik, ali je zahvaljujući autorskoj poziciji (redatelj i scenarist) ljubakao na filmu s nekim od najzgodnijih i najzanosnijih suvremenih glumica, među ostalima s Julijom Roberts, Helenom Bonham Carter, Demi Moore i Mirom Sorvino. U 66. godini (koliko je imao kad je snimao “Prokletstvo škorpiona”) doima se izmoždenije i umornije nego ikad, međutim, ipak je sebi dodijelio ulogu privatnog istražitelja (radnja se – tipično filmnoirovski – odigrava početkom 40-ih prošlog stoljeća u New Yorku) u čudnoj romansi s agresivnom kolegicom, koju pak glumi Helen Hunt. Po strožim kriterijima ona možda baš nije ljepotica (preizrazit nos, povremena nebriga za izgled), ali je izrazito seksi i stoga je uvjerljivo u nekima od zadnjih filmova smotala Richarda Gerea, Mela Gibsona i Jacka Nicholsona. Kako li se takva cura mogla zatreskati u čistog kripla?! Allen je tu zbilja duhovit (i samoironičan) kad je smislio zaplet u kojem njihova ljubav plane nakon mađioničarove hipnoze. Tom se začaranošću film spretno poigrava sve do završnice, no šteta što sve drugo u njemu nije na razini te dosjetke. Poput većine novijih Allenovih komedija (uz iznimku briljantnih “Metaka iznad Broadwaya” – no scenarij tog filma nastao je u suradnji s Douglasom McGrathom), i “Prokletstvo škorpiona” sazdano je od dramskih proizvoljnosti koje se autor i ne trudi obrazložiti. Zbog te šlampavosti i krug poklonika sve mu je manji. (N.P.)