Objavljeno u Nacionalu br. 361, 2002-10-16

Autor: Denis Latin

SUROVA POLITIKA - Srećko Jurdana

Starina Bobetko junački ucjenjuje Vladu

Stupac tjedna: Vlada i struja

Demarš Europske unije i potjernica Interpola zorno potvrđuju impresioniranost svijeta hrvatskim naporima u dokazivanju neutemeljenosti haaške optužnice za Janka Bobetka. Tonino Picula i društvo obišli su pola zemaljske kugle i potrošili vreću dnevnica moleći razne političare za “uviđavnost prema hrvatskoj situaciji”, da bi na kraju dobili ponovljenu egzaktnu poruku kako s Haagom nema cjenkanja: Bobetko pred sud, ili Hrvatska u izolaciju. Nema priključenja Europi, otvorenih granica, kredita, slobodne trgovine, razvoja; Hrvati, pažljivo čuvajte svoga Bobetka i zajedno s njim priključite se Bliskom istoku, ako vam to čini zadovoljstvo. Za vas je on možda mitski čovjek i heroj bez premca, ali za nas je lice s tjeralice i ako se slučajno s Tuškanca uputi prema Zapadu, strpat ćemo ga u zatvor. Toliko od Europe.

STUPAC TJEDNA: VLADA I STRUJA Za aktualan fenomen naplate struje trebali bi se obavezno zainteresirati profesionalni komičari, ako takvih u Hrvatskoj ima: stvar obiluje vrlo upotrebljivim gagovima*. Zagrebačka munjara, tj. HEP, najavila je povećanje cijena za devet posto, koje se u praktičnoj provedbi pretvorilo u povećanje od ugodnih tristotinjak posto. Na građansku buku i bijes Vlada je - preko Davorka Vidovića - reagirala izjavom da je HEP operaciju proveo bez njezinoga znanja i privole. Riječ je o prevari; to se ne smije dopustiti. Zabrinuti Ivica Račan zaprijetio je istragom i kaznama. Ljutnja i ogorčenje Vlade i premijera djelovali bi možda uvjerljivo, da šef Nadzornoga odbora HEP-a nije nitko drugi nego Račanov prvi čovjek Goran Granić, Katica za sve po široj a Stromerzeuger* ili strujar po užoj profesiji. HEP je, dakle, institucija pod izravnim i neposrednim nadzorom Vlade koja je u određivanju cijene struje uspjela prevariti ne samo konzumente nego i samu sebe, kao i u nekim drugim situacijama. Nakon svega dužnosnici* su se počeli ulagivati građanima, moleći ih da "ovaj mjesec ipak plate račune, a potom će se isti korigirati", odnosno da "sami izračunaju koliko treba da plate". Navedeni opis događaja mogao bi se iskoristiti kao siže za filmsku seriju o Pinku Pantheru. Upadajući u jednu kontradikciju za drugom i obmanjujući građane tvrdnjama da su joj njezini vlastiti potezi nepoznanica, Vlada se pretvorila u kolektivnu personifikaciju inspektora Clouseaua. Nacionalni cirkus ponovno trijumfira. Lučonošu hrvatstva nije briga za sankcije

Kao oficir sa šezdesetgodišnjim mirovinskim stažom, Bobetko upravo proživljava svoje zvjezdane trenutke. Traži ga doduše Interpol, ali zato su On i Nacija postali Jedno. U stilu Mandušića Vuka dočekuje na Tuškancu razne aktiviste, advokate, medicinare, idolopoklonike, tješitelje, profesionalne borce za hrvatsku stvar, i uvjerava ih u svoju nepokolebljivost. “Ja sam odluku donio.” Njegovo ime kliče se na nacionalističkim terevenkama. Urlatori ga zovu na svoje nastupe kao počasnoga gosta. Po krčmama se lijepe plakati s njegovim likom. U novinama se tiskaju njegovi posteri, kao da je čovjek s estrade.
Goran Milić, poznata reformirana Hrvatina, podilazi mu u svojim televizijskim emisijama. Naglo se reprintiraju Bobetkova remek-djela ratne memoaristike. Asocijacije ratnih veterana dodjeljuju mu nagrade za književnost, što nije mogao doživjeti ni dok je bio istaknuti član Subnora. Već je imenovan za počasnoga građanina pojedinih provincijskih gradića, a desničarske stranke agresivno su zatražile da ga gradska skupština proglasi i počasnim građaninom Zagreba (izražavajući “zgražanje” kad je zahtjev odbijen). Nakon svega, očekuje ga možda i Brozova titula “najdražega gosta”, koja će ga pratiti gdje god se u domovini pojavio. Na Bobetkovom primjeru uvjerljivo se potvrđuje spoznaja da Hrvatska živi od kultova. Dio njezinih stanovnika evidentno koristi Bobetka za sprdanje sa sobom i sa svijetom.
Na mahove se čini da Bobetkov cinizam ne poznaje granica. Čovjek kao da uživa u cirkusu koji se oko njega zbiva, jer se napokon zatekao u centru sveopće pažnje. Državni aparat stavio se u njegovu funkciju i on s njim tjera mak na konac. Carla Del Ponte dala mu je na znanje da će ga odmah pustiti kući, čim se pojavi u Haagu i izjasni o krivnji. Uzalud; Bobetko se s Tuškanca ne miče. Tog lučonošu hrvatstva i narodnoga junaka ne zanimaju sankcije ili bilo kakve posljedice koje bi Hrvatska mogla osjetiti zbog njegove tvrdoglavosti. Njegova je ideologija: država – to sam ja, a režim mu u tom smislu servilno ide niz dlaku. Shvaćajući da zapravo ne raspolaže nikakvim drugim adutima, Vlada je počela igrati na kartu Bobetkove bolesti. Poslali su mu liječničku delegaciju u kuću i proglasili ga gotovo nepokretnim bolesnikom – kao svojedobno Tutu Naletilića – računajući da će ga od Haaga spasiti dijagnoze, ako već ne mogu hodočašća po stranim parlamentima i “interlokutorne žalbe”.
I sve uviđavnija Carla Del Ponte počela je usvajati retoriku o Bobetku kao starcu i bolesniku koji zaslužuje vrlo obziran tretman. Za uspješnu provedbu operacije “dijagnoza” postoji, međutim, jedan važan preduvjet: Bobetkova hospitalizacija. Pred sudom se nitko ne može predstavljati kao težak bolesnik i u isto vrijeme živjeti normalan život. Teške bolesti liječe se u bolnicama. No, Bobetko ne samo da ne želi u Haag, već ni u bolnicu. Njemu je previše dobro tamo gdje jest, u ultrakomfornome ambijentu luksuzne nacionalizirane vile koju mu je, nagrađujući ga za ideološke vrline, dodijelila komunistička partija.

Tvrdoglava umišljenost

Nesumnjivo, već i sam odlazak u bolnicu radi izbjegavanja puta u Haag, Bobetko će doživjeti kao oblik posrednoga priznanja haaške jurisdikcije nad njegovom ulogom u ratu 1991-95. godine. To je dakako u kontradikciji s njegovim stavom koji, sažeto, glasi: ovaj sud ne priznajem. Nitko mene neće prozivati zbog nekakve zapovjedne odgovornosti. Civili su ginuli, pa što onda? “Niti jedna vojska u povlačenju ne sadi cvijeće.” Poput Broza iz dvadesetih, i Bobetko danas priznaje samo sud svoje partije. Bolnica ili Haag, sve je to jedno te isto. “Za njega optužnica ne postoji”, kao uostalom ni za Miloševića. Iz Tuškanca ga ne mogu odvući ni dizalicom.
Nije Račanu lako s Bobetkom. Časni starina inati se i ucjenjuje. Država je stvorena zato da ga zaštiti od međunarodne zajednice. Ta država, na drugoj strani, ima određene međunarodne obaveze koje drastično kolidiraju s Bobetkovim interesima. Postoji li bilo kakav način da se usklade suprotstavljeni interesi države i jednog optuženog oficira koji skromno smatra da mu ta država duguje svoju opstojnost? Odgovor zna samo vjetar; on je vjerojatno odrečan. Ante Gotovina dokazao je da se bježanje od Haaga ponekad – makar privremeno – isplati, kao što je Rahim Ademi dokazao da se ponekad isplati i disciplinirana kolaboracija. Što dokazuje Bobetko? Ništa osim svoje poznate tvrdoglave umišljenosti koja je u ratnome razdoblju neke borce stajala života. O tome će neposredni svjedoci jednom možda otvoreno progovoriti.

Humoristički pregovori

Račanu je već vjerojatno zlo od slučaja Bobetko. Na njemu se vidi umor. Eskivirajući sukob s lokalnom nacionalističkom desnicom koja svoju principijelnost gorljivo ističe u trenutku kad više nije na vlasti i kad je lišena bilo kakve odgovornosti, upustio se u jedan apsurdan pravni spor s Haagom i seriju humorističkih pregovora s NATO-om, EU-om, OESS-om, UNHCR-om, uvjeravajući te organizacije da je zbog Hrvatske nužno zanemariti međunarodni pravni sustav. “Ne uspijem li u sporu s Haagom, dat ću ostavku”, najavio je nedavno u nastupu rezolutnosti, ne objašnjavajući što podrazumijeva pod “uspjehom”. Povlačenje optužnice protiv Bobetka? To je apsolutno nevjerojatno. Ukidanje optužbe zbog zapovjedne odgovornosti? Besmislica. Izmjenu optužnice, u smislu naglašavanja legitimiteta za operaciju Medački džep? Moguće, ali Bobetku to neće previše pomoći. Njega se ne tereti zbog vođenja nelegitimne operacije, već prije svega zbog besmislenoga ubijanja civila koje su uz njegovo znanje počinili njegovi vojnici.
Što je, dakle, za Račana “uspjeh”? Formalno promatrano, njegova ostavka je izgledna stvar jer Haag od svojih zahtjeva neće odstupiti. Kupovanje vremena jedino je što Račan realno može poduzeti, a ono uključuje diplomatska natezanja sa svijetom, izmišljanja pravnih komplikacija i dislociranje Bobetka u bolnicu. U toj akciji Bobetko ga je do sada ignorirao. Račan je oficira nedavno posjetio na Tuškancu i proveo s njim u razgovoru nekoliko sati, pokušavajući ga vjerojatno nagovoriti na suradnju s Vladom. Bilo bi poželjno da se uoči dolaska Carle Del Ponte u Zagreb Bobetko situira u nekoj klinici. Ali on to ne želi. On je stijena. Nema tog boga ni Haaga koji će ga slomiti. Lišće ćemo jesti, ali Bobetko će ostati tu gdje jest.

Vezane vijesti

'Nemate pravo čuvati svoja radna mjesta'

'Nemate pravo čuvati svoja radna mjesta'

Savez samostalnih sindikata Hrvatske obrušio se na Vladu zbog odredbe kojom bi se političari nakon saborskog odnosno ministarskog mandata mogli… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika