Janko BobetkoU posljednje vrijeme, otkako se zahuktala priča s generalom Bobetkom i mogućim sankcijama, u Hrvatskoj se sve više cijeni trava. I to ne ona za pušenje, nego ona za jedenje. Sve se više govori o onima koji su spremni jesti travu zbog generalove tvrdoglavosti i onih koji to smatraju glupim i koji više vole travu prerađenu u janjetinu ili teletinu. Međutim, ako se spomenuta travna pomama zbilja i dogodi, to će ugroziti naš nogomet jače i temeljitije i od mundijalskih ili bugarskih poraza. Naime, osim zelenih gradskih površina, na kojima će valjda pasti mala dječica sa svojim mama i bakama, bit će ugroženi i stadioni. Hrvati bi ih mogli u prvom naletu popasti naprosto sve: Maksimir, Kantridu, Poljud… I to od centra pa do kaznenih prostora. A ostale bi samo one bijele crte, kao neka punk-frizura na terenu, jer trava s vapnom nije ukusna. Budući da volim oglodati kosti, ja bih pasao oko stativa. I svi bismo postali preživači, a Hrvatska ekološka zemlja. Vjerojatno se upravo zbog te preživačke ugroze Ćiro Blažević obratio Kaptolu i zatražio svećenika da posveti Dinamov travnjak. Hrvati, pobožni kakvi već jesu, sigurno ne bi imali srca pojesti posvećenu travu.

To je, onako, više neslužbeno, štono bi se reklo iz izvora bliskih maksimirskom travnjaku. Službeno pak, uprava Dinama uputila je dopis Zagrebačkoj nadbiskupiji tražeći nogometnog kapelana koji bi igračima našega najvećeg kluba posredovao i duhovne vrijednosti. Očito su igračima od silnoga treninga, trčanja i driblanja zahrđale duhovne komponente bez kojih pravi hrvatski igrač najhrvatskijeg kluba nikako ne može. A osim toga, na prvi pogled može izgledati da je u upravi Dinama sazrela svijest o tome da našem nogometu u ovome trenutku može pomoći jedino Bog. Pa su poduzeli korake u tom smislu. Međutim, kad malo razmislim, teško mi je odjednom vjerovati u tu iznenada pronađenu religioznost Dinamovih čelnika, nego mi se sve čini da ih vode kudikamo pragmatičniji razlozi. A oni se tiču rejtinga što ga u ovom trenutku uživaju naši nogometaši. S nizom poraza u važnim utakmicama i nepopularnih poteza samih igrača, a pogotovo čelnika pojedinih klubova, slika nogometaša u javnosti se pomalo mijenja. A izgleda da je upravo tu sliku Ćiro Blažević namjerio popraviti pozivajući kaptolskog trudbenika da obavlja duhovnički posao u Dinamu. Dakako, to je i evropski trend pa se i Dinamo, kao najpoznatiji hrvatski klub, pokušava ubaciti među te europske nogometne pobožnjake. U tom potezu, siguran sam, ima i određene pomodnosti, ali uzroci su, čini mi se, ipak drugačiji i oslanjaju se na domaće trendove. Sve mi to, naime, izgleda kao dodatno pecanje simpatija u općoj vjerskoj pomami, što ju je izazvao velečasni Sudac.

Pri tome bi možda valjalo znati da je većina hrvatskih nogometaša zapravo nevjerojatno daleko od onih vrijednosti što ih je Krist propovijedao u Palestini prije gotovo dvije tisuće godina, a različite kršćanske crkve ih s vremena na vrijeme ponavljaju sa svojih oltara sve do danas. Prosječni nogometaš danas, i kod nas i u svijetu, opterećen je nekim specifičnim grijehovima što ih donosi status trčećeg poluboga u štucnama i s brojem na leđima. Ponajprije, to je oholost. Nema strašnijeg prizora od ferarija s krunicom na retrovizoru. U toj se slici sukobljavaju neke ekstremne vrijednosti: molitva, skromnost, obraćanje Bogu i bahata razmetljivost, oholo rasipanje. Zatim bludnost. Ono što nogometaši rade s manekenkama i sa ženskim svijetom koji se kod nas otvoreno vlaži na novac i o tome javno govori po novinama i magazinima, ne razlikuje se zapravo od načina života ostalih europskih nogometaša, glumaca ili pop zvijezda. Osobno, protiv takvog načina života nemam ništa, dapače sviđao bi mi se kao i većini normalnih ljudi. Međutim, u jednoj ipak katoličkoj zemlji u kojoj javno mnijenje, uz generale, dobrim dijelom kroje i biskupi, faker u ferariju s nosom punim kokaina i bez ijednog biblijskog citata u glavi mogao bi, pogotovo ako uporno gubi utakmice, postati zabrinjavajuće nepopularan. Ne pratim nogomet, ali čujem da je jedan od češćih prigovora gnjevnih navijača upravo taj specifični, nogometaški način života.

“Ta mladost”, kako Ćiro zove svoju nogometnu pastvu, naravno nije u potpunosti kriva što joj se pružila prilika za takav život i što su ih iskrivljene vrijednosti društva pretvorile u neku povlaštenu kastu izvan morala, ekonomije, kulture ili religije. A osnovni je problem, ako se o nogometu radi, što nogomet odavno nije sport i što je vrlo temeljito i vrlo efikasno izgubio sve atribute sportskog natjecanja. U nogometu se kao na tržištu duša kupuju i prodaju ljudi, peru se milijuni prljavih eura, namještaju utakmice, rezultati i oklade, potkupljuju suci i nogometni funkcionari. Nogometom se pecaju politički bodovi i podržavaju diktature. Svijest o tome sve je bliže prosječnom navijaču i u biti, dugoročno, ugrožava čitavu tu stadionsku industriju koja u svijetu donosi enormne profite. Upravo zato netko se u Milanu ili Bayernu odlučio obratiti božjim službenicima za servisiranje slike u javnosti. Slijedili su ih, dakako, i u Dinamu.

Međutim, nogomet je danas internacionalna stvar, kao uostalom i sve što je povezano s kapitalom. To, dakako, podrazumijeva i internacionalne igrače koji pripadaju različitim religijama i vjeroispovijestima. Ako se trend nastavi, u spomenutim momčadima trebat će osim katoličkog svećenika i pravoslavni pop, rabin, ili hodža. A ubrzo možda scijentistički, budistički i mormonski svećenik. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako će u jednom takvom klubu izgledati poluvrijeme neke važne utakmice?