Premijer RačanDanas je potpuno jasno da je hrvatska Vlada u kontekstu afere Bobetko uspjela izmisliti krajnje originalan način suradnje sa Sudom u Haagu, koji se stručno može opisati kao “emotivna kooperativnost bez obaveza”. Taj kvalitetan recept trebalo bi hitno patentirati, netko drugi preuzet će ga bez naknade. Surađujemo s tobom, časni Sude, to je bar evidentno; cijenimo te i poštujemo, klanjamo ti se i divimo, uvažavamo te i volimo, a što se starješine Bobetka tiče, namjeravamo ga izručiti na Sveto Nigdarjevo a možda i prije, u isto vrijeme zapravo kad i Antu Gotovinu. Uostalom, najbolja je potvrda bliskosti koju osjećamo prema Haagu žalbine žalbe žalba kojom smo reagirali na Bobetkovu optužnicu, jer ona jasno dokazuje privrženost Vlade proceduri.

STUPAC TJEDNA: LICEMJERJE U SLUČAJU BUŠIĆ Neobaviješteni promatrač pomislio bi možda da Milan Kovač, kao Tuđmanov šef Fonda za privatizaciju i bivši vodeći operativac Miroslava Kutle, obitava danas u istražnome pritvoru, čekajući ishod revizije pretvorbe; ali ne, greška, čovjek je ugledan građanin i saborski zastupnik, čak predsjednik parlamentarnoga Odbora za iseljeništvo, i u tom svojstvu organizirao je nedavno demonstracije pred američkom ambasadom u Zagrebu, zahtijevajući oslobađanje hrvatskoga terorista Zvonka Bušića (u Americi osuđenoga na doživotnu robiju). Dakle, skupina nacionalista predvođena spomenutim Kovačem zaključila je da je dvadeset šest godina - koliko Bušić već sjedi - više nego dovoljna kazna, i vrijeme je da se čovjeka amnestira. Epizodu su na naglašeno kvazineutralistički način - u kojem su se mogle naslutiti i diskretne simpatije prema zahtjevu demonstranata - registrirali svi istaknutiji mediji, od televizije do dnevnih listova. TV Dnevnik upadljivo je izostavio točnu informaciju o Bušićevoj inkriminaciji. Jedva da je netko spomenuo zbog čega je Bušić u zatvoru. Razlog je jasan: kad se do toga dođe, Bušićeva borba za Hrvatsku pretvara se u ubojstvo s predumišljajem ili "murder in cold blood", a to nije slika kakva odgovara modernim formama hrvatskoga patriotizma. Poznato je da u borbi za državu Hrvati ne mogu počiniti zločin. Bušić nije okrivljen samo zbog otmice zrakoplova - u kojoj je među ostalima sudjelovala i njegova supruga, bivša Tuđmanova štićenica Julienne - već i zbog ubojstva američkoga policajca koji je na željezničkome terminalu otvorio pretinac za prtljagu s podmetnutim eksplozivom. Odatle doživotna robija. Ima li nedužni policajac bilo kakve veze s opsesijama lokalnih emigrantskih rodoljuba, osim preko činjenice da je zbog njih izgubio život? Kakva god bila Bušićeva sudbina, ona je još uvijek bolja od njegove. No, koga to zanima, osim američkoga pravosuđa? Kad je riječ o visokim nacionalnim ciljevima, elementarna etika djeluje beskrajno opterećujuće. Ne pristajemo na “zveckanje sankcijama”, domišljato je izjavio Ivica Račan, komentirajući u povodu Bobetka ponašanje međunarodne zajednice prema Hrvatskoj. “Korištenje pravnih sredstava da bi se neprihvatljivi dijelovi optužnice pobili nikako ne znači da naša zemlja odustaje od obaveza koje je preuzela pred međunarodnom zajednicom.” Premijeru bi na sofizmima mogao pozavidjeti i Gorgija. Zar ga je netko možda pitao da li on pristaje na sankcije ili ne? Zar međunarodna zajednica od države koju podvrgava sankcijama traži nekakvu suglasnost?

Suprotni pojmovi kao sinonimi

Iz EU i NATO-a poručili su Vladi da će sankcija biti, jer njihov logički sustav nije u stanju shvatiti kako je moguće surađivati sa Sudom i u isto vrijeme opstruirati izručenje optuženoga. Vlada je uzvratila dobronamjerno-pozitivističkim porukama kako “sankcije ne prihvaća”, jer sa Sudom surađuje iako Bobetka ne izručuje. Bravo. Stari princip odlučne razboritosti usavršava se, kako vidimo, do relativističkih granica. Za žaljenje je što se hrvatska pravna inventivnost nije još počela predavati na stranim sveučilištima, pa ljudi ne shvaćaju da naizgled suprotstavljeni pojmovi suradnje i nesuradnje jednostavnim političkim trikom mogu postati sinonimi.

Kod pojedinih lokalnih promatrača razvilo se uvjerenje da je ekvilibristika kakvu je pokazao u odnosu s Haagom, Ivici Račanu kod desničara donijela iznimne simpatije. Za razliku od tuđmanovaca koji su – nakon razdoblja tjeranja inata – Haagu na kraju bez formalnoga otpora isporučili sve koje je tražio, Račan se dosjetio šifri i s Haagom ušao u “pravni spor”, kad su zahtjevi suda prešli prag Vladine političke tolerancije. HDZ-u, HSLS-u i njihovim državotvornim trabantima u parlamentu nakon toga nije preostalo drugo nego da odustanu od bilo kakvoga pritiska na Vladu oko Bobetka, čime je Račan na desnome krilu navodno potvrđen kao novi neslužbeni autoritet.

U vezi s tim, međutim, javljaju se određene dvojbe. Fenomen Račanovoga statusa kod desnice ima i podtekst. Za razliku od HDZ-a, Račanova Vlada doista je Haagu odbila izručiti najprije Antu Gotovinu – izgovarajući se da je ovaj “u bijegu” – a potom Bobetka, pozivajući se na nekakvo izmišljeno pravo da pobija optužnicu prije negoli je optuženi pristupio sudu. Štiteći Gotovinu i Bobetka, premijer osjeća da štiti političku egzistenciju samoga sebe i kluba kojem pripada; Račanovi obziri prema nacionalističkoj desnici bili su oduvijek znatno veći od obzira prema socijalno-političkim slojevima koji su za njega glasovali na izborima. Zašto? Razlozi su psihološki. Tuđman je mogao izručiti i Tutu Naletilića i sve optužene Bosance, rezonira Račan, a da ga pritom i dalje nastavi podupirati većina njegovih iracionalnih pristaša. Doživljavali su ga po definiciji kao militantnoga nacionalista i “borca za hrvatske interese”, a ako se morao pokoriti pritisku međunarodne zajednice, Bože moj, što se tu može. Seljak to razumije.

Hrvatska nacionalistička kabala

Račana po definiciji tretiraju kao eksponenta društvenih krugova koji s rudimentarnim hrvatstvom nemaju nikakve veze, i ako on nekoga izruči Haagu, to će se na desnici shvatiti kao prirodan nastavak političke linije “izdaje nacionalnih interesa” kojoj Račan, po njima, pripada. Iz rakursa nacionalističke psihologije promatrano, Tuđman je mogao izručiti Haagu koga je htio pa da ipak ostane Hrvatina, a Račan u tom smislu Hrvatina ne će postati pa makar oko Bobetka na Tuškancu podigao barikade. Prema političkim slojevima koji ih podupiru, pokojni Tuđman i živući Račan razvili su zapravo identičan kalkulantski odnos tihoga razumijevanja: obojica vuku poteze kontradiktorne svojim idejama i programima u uvjerenju da će njihovi glasači shvatiti prinudu koja iza tih poteza stoji. Račan pretpostavlja da odbijanje suradnje s Haagom neće od njega – iz praktičkih razloga – udaljiti građanske socijaldemokrate i ljevicu, kao što je Tuđman pretpostavljao da njegova suradnja s Haagom neće od njega alijenirati nacionaliste.

Vrijedi, dakako, i obrat situacije: kao što se Tuđman, surađujući s Haagom, nije ni za milimetar psihološki približio socijaldemokraciji i ljevici, tako se i Račan, sporeći se s Haagom, nije ni za milimetar psihološki približio nacionalističkoj desnici. Sanader, Šeks i Budiša mogu mu u parlamentu iz taktičkih razloga ići niz dlaku, ali njihovi radikalniji partneri i kombatanti i dalje postojano mrze sve ono što Račan simbolizira. Hadezeovac Drago Krpina, na primjer, nedavno ga je javno nazvao “sitnim prefriganim političkim trgovcem koji Bobetka ne izručuje iz kalkulantskih razloga, ali i zbog toga što je svjestan da je hrvatski narod Bobetka spreman fizički braniti”. Može se racionalno pretpostaviti da će hrvatski narod kao zbirna politička imenica Bobetka fizički braniti kad na vrbi rodi grožđe, ali bez obzira na to, euforično-histerični Krpina sublimirao je na neki način osjećaje koje prema Račanu gaji hrvatska nacionalistička kabala. Oni su nepromjenjivo antagonistički i premijeru, realno gledajući, junačka borba s Haagom na tom planu nije previše pomogla.

Račan u bezizlaznoj situaciji

Nastavi li se, međutim, sukobljavati s međunarodnom zajednicom, Račan bi se mogao zateći u osjetljivoj situaciji u kojoj ga desnica ne trpi, a centar i ljevica okreću mu leđa. Ukratko: raspoloženje u državi je takvo da socijaldemokratsko biračko tijelo nema namjeru prihvatiti sankcije zbog Bobetka kao oblik nužne žrtve za Hrvatsku. Predsjednik Mesić nedavno je u izjavi za javnost, optužujući Bobetka zbog ucjenjivanja države, oprezno nagovijestio što bi sankcije mogle značiti: “izolaciju, poskupljenja, dizanje kamata; mnogi građani našli bi se u bezizlaznoj situaciji”. Točno. Bobetko je možda prigodni heroj za promotore nacionalističke revolucije, od kojih su se mnogi pod Tuđmanom osigurali za cijeli život i sankcije ih pretjerano ne zabrinjavaju, ali za druge je oblik latentne egzistencijalne opasnosti, osoba koja od nacije iracionalno zahtijeva kolektivno žrtvovanje.

Na politički položaj premijera i Vlade sankcije bi se nesumnjivo odrazile dramatično. Građanska baza Račanu bi naglo okrenula leđa, i premijer bi se suočio s gotovo apsurdnom alternativom: podnijeti ostavku i državu prepustiti stihiji, ili zatražiti univerzalnu potporu od desnice, koja mu je nikada neće dati.