Slučaj Bobetko sve razornije djeluje na ukupno hrvatsko društvo. Vlada umjesto da osmišljenom politikom učvršćuje vladavinu prava radi suprotno i destruktivno djeluje na funkcioniranje pravne države.

Upravo oni koju su po ustavu i zakonu obvezni primijeniti zakone, koji su se svojim političkim programom obvezali da će izgrađivati pravnu državu, poštovati međunarodnu pravdu i postupno uvoditi RH u Europu, navodno “mudrim taktiziranjem” u slučaju Bobetko razorno djeluju na naše društvo i razbijaju ono malo pravne discipline, funkcioniranje državnih organa na temelju zakona, te razbijaju posljednje atome javnog morala.

Budimo otvoreni.
General Bobetko optužen je za teške zločine i u ovom je trenutku bjegunac pred zakonom. To što Vlada pokušava prikazati da je u tijeku neka procedura pred ICTY-jem i da Vlada nema obvezu procesuirati Bobetka dok ta procedura traje samo je propaganda koja nema uporišta u pravu. Optužnica protiv generala Bobetka egzistira jednako kao što i uhidbeni nalog. Upravo na temelju tog uhidbenog naloga raspisana je tjeralica i uhićenje generala Bobetka objavljeno je u Interpolovu biltenu. Sve europske policije imaju zadatak uhititi generala Bobetka ako se pojavi na njihovu teritoriju. To što je Haaški tribunal dopustio da Vlada uloži žalbu na nalog o uhićenju i optužnicu ne znači da je Haaški tribunal suspendirao optužnicu i nalog za uhićenje. Oba pravna akta i dalje egzistiraju sa svim posljedicama koje iz njih proizlaze. Brojni su slučajevi kad je obrana uspijevala uložiti žalbu, pa čak utjecati i na izmjenu pojedinih dijelova optužnice. U Hrvatskoj su najpoznatiji primjeri obrana generala Blaškića i Ademija gdje su obrane uspjele vratiti optužnicu na popravak tužiteljstvu, ali i Ademi i Blaškić ni u jednom trenutku nisu mogli izaći iz pritvora jer je optužnica i dalje egzistirala.

Dakle, ma što Vlada poručivala narodu, nepobitna je pravna činjenica da je general Bobetko formalno pravno bjegunac pred zakonom te da njegovo procesuiranje sprječava Vlada Republike Hrvatske.

Možete li zamisliti europsku, pravno uređenu državu u kojoj predsjednik vlade osobno posjećuje optuženika za najteže zločine? Možete li zamisliti da predsjednik vlade daje izjavu kako bjegunca pred zakonom neće predati sudu i da se s odvjetnicima bjegunca pred zakonom dogovara o načinima kako izbjeći pojavljivanje optuženika pred sudom? Možete li zamisliti da predsjednik vlade jedne pravno uređene države nagovara bjegunca pred zakonom da se pred sudom skloni u bolnicu, pa kada ovaj na to ne pristaje, da se još ljuti na njega jer ne surađuje s vladom, a sve radi njegova izbjegavanja pojavljivanja pred sudom?

Pa kad jedan od tri najviša dužnosnika u Republici Hrvatskoj suprotno zakonu otvoreno štiti osumnjičenika i bjegunca pred zakonom, što mogu misliti građani Republike Hrvatske koji imaju problema sa zakonom? Oni vide da političari s jedne strane mogu potaknuti pravosuđe da nekoga strpa u zatvor, a s druge strane onemogućiti pravosuđe da nekog procesuira.

U svakoj pristojno uređenoj građanskoj zemlji svatko tko štiti bjegunca pred zakonom, tko spriječi da se pojavi pred sudom bio bi okarakteriziran kao čovjek koji ne poštuje sud, ometa pravdu i, moguće, koji vrši kazneno djelo. Samo u Republici Hrvatskoj takvo se ponašanje karakterizira kao “taktički mudra politika Vlade RH”.

Vlada umjesto da cijeli spis Janka Bobetka zajedno s optužnicom i uhidbenim nalogom dostavi Županijskom sudu u Zagrebu, koji bi u sudskoj proceduri tu optužnicu najprije uručio Bobetku a nakon toga na zakonu osnovanoj proceduri odlučio o tome je li Bobetko sposoban sudjelovati u kaznenom postupku i biti izručen Haagu, odlučuje hoće li ili neće uručiti optužnicu Bobetku i tako zorno pokazuje što misli o trodiobi vlasti i vladavini prava.

Svojim vječnim taktiziranjem i politiziranjem jednog u osnovi pravosudnog slučaja Vlada je izuzela slučaj Bobetko iz ovlasti pravosuđa i stavila ga u središte političke borbe između sebe i opozicije. U toj situaciji opozicija povremeno plješće Račanu, a povremeno ga tjera u daljnje kršenje međunarodnih obveza ustava i zakona i u moguću izolaciju. Opozicija je svjesna da u međunarodno izoliranoj Hrvatskoj Račan zasigurno ne bi bio taj koji bi bio na vlasti, nego po prirodi stvari netko s desnice i manje demokratski orijentiran. Nadalje, izvlačenjem slučaja Bobetko iz domene pravosuđa i stavljanjem Bobetka u središte političke borbe između Vlade i opozicije Račan, u želji da se svidi nacionalistički orijentiranom biračkom tijelu, zapravo je trasirao put otpora ulice prema zakonitim odlukama vlasti. Opozicija je svjesna da se Račan boji nacionalistički orijentirane ulice i na prvi znak kolebljivosti Račana u otporu Haagu zvecka se nemirima oko Bobetkove kuće. Takav razvoj događaja mogao se i očekivati jer kad je Račan pokazao kolebljivost i sklonost svrstavanju u nacionalistički antihaaški pokret te zanemarivanju zakona i međunarodnih obveza, opozicija je shvatila da samo o snazi pritiska na Račana ovisi kako će se on ponašati. Tako je Račan postao talac Bobetka i opozicije jer na svako njegovo kolebanje u antihaaškim istupima opozicija preko svojih marioneta stvara incidentnu situaciju računajući da se vječno kolebljivi Račan jednostavno nikada neće usuditi postupiti po zakonu i predati optužnicu sudu te pustiti sud da u zakonitom postupku djeluje na osnovi zakona. Ulica smatra da onaj koji je jedanput pokazao slabost i odstupio od zakona i međunarodnih obveza to može učiniti i drugi i treći put. S druge strane Račan računa da će pomoću Bobetkova slučaja dokazati da je upravo on autentični borac za nacionalne interese. Naime, Račan zna da Bobetko i ne treba ići u Haag i da slobodno može obećati kako Bobetko neće ići u Haag. Račan svjesno podiže nacionalne tenzije, i to ne u Bobetkovu, nego u svom političkom interesu.

Naime, Bobetka sudac na temelju sudsko-medicinskog vještačenja može lako proglasiti nesposobnim za izručenje, a Hrvatska jednostavnom obavijesti da postoje faktičke zapreke za izručenje Bobetka može urediti svoje odnose s Haagom. Račan očito igra svoju političku igru, vjerojatno je dobiva u prvom koraku, ali dugoročno razara pravni sustav koji je po Ustavu dužan čuvati.

Račanova politika pokazala je veliki strah od ulice, tj. desnih nacionalističkih snaga, i tako je utrla put onome što se sada događa. Račanova neodlučnost ohrabrila je stvaranje straža oko Bobetkove kuće i dovela situaciju gotovo do dramatičnih razmjera te najbolje pokazala što se događa u društvu u kome sama vlada ne poštuje zakon. Jer ako vlada ne poštuje zakone, zašto bi i građani? Ako je ona mogla ignorirati međunarodne obveze koje proizlaze iz Ustava i Ustavnog zakona kroz razdoblje dulje od mjesec dana, zašto to isto ne bi sebi dopustili i ekstremni pojedinci? Kako Vlada nije imala snage provesti zakon na taj način provođenje zakona prepustila je ulici, ohrabrila ju je i dala joj legitimitet. Jer ako Vlada može spriječiti procesuiranje Bobetka, zašto to ne bi mogle i razne udruge? Jednako krše ustav, zakon i međunarodne obveze i jedni i drugi. Ako se Vlada upustila u kršenje zakona, otkud joj pravo da isto to kršenje zakona na istom pitanju ne dopušta drugima? U čemu je razlika?

Dakle, situacija oko slučaja Bobetko na dramatičan način pokazuje koje su razorne posljedice za jedno društvo kad najviši državni funkcionari krše zakon. Na taj način, zahvaljujući političkom i pravnom diletantizmu, Vlada Republike Hrvatske ušla je u jednu od najvećih kriza koja će zasigurno ostaviti duboke tragove na funkcioniranje cijelog društva.