Ivan AralicaU Berlinu traju Tjedni hrvatske kulture i u sklopu spomenute manifestacije imao sam čast na pola tjedna po treći put posjetiti njemački glavni grad. Ovoga puta išao sam vlakom jer je moj strah od letenja sazrio u tolikoj mjeri da više nisam mogao svoj majušni život prepustiti Lufthansi ili Croatia Arlinesu, pa sam se odlučio za staromodno putovanje vlakom. Ima u tome svašta dobro. U prvome redu uštedi se nešto matici zemlji jer je karta za vlak jeftinija, a i može se bolje osjetiti kolika je to razdaljina. Na vlastitoj koži može se kroz to pusto vrijeme, a put traje oko šesnaest sati, osjetiti koliko smo daleko od onoga što nazivamo razvijenom Evropom. A kako stvari danas kod nas stoje, tako daleko ćemo i ostati. Zašto da se onda zavaravamo s onih avionskih sat vremena. Treba prijeći pola kontinenta da bi se uistinu osjetila ta razlika. Kreće se na Zapad pored blatnjavih dvorišta i neožbukanih kuća, uz lelujanje savske izmaglice, uz zaustavljanja na stanicama čije zgrade odavna ne pamte svoju pravu boju. Ima, doduše, tu i neke poetičnosti, ali poetičnosti koja izvire iz tuge. Nekog plačnog patosa nad musavošću vlastite zemlje. Što se ide dalje na Sjever, stvari se mijenjaju, dvorišta su uređenija, kokice manje vidljive, a i željezničke postaje izgledaju bolje. Skladišta i gospodarske zgrade nisu više prljava cigla, nego beton, staklo i plastika. To čovjek vidi kad prolazi vlakom, taj proces i metamorfoze.

A onda, ima tu i još nešto: kad čovjeka u vlaku stisne velika nužda, zna da sere po pruzi, a ne po ljudima. Koliko nam se puta, naime, dogodi da nas za vrijeme bistrog sunčanog dana odnekud pogodi nekakva kapljica. Doleti iz plavih visina nešto kao kap kiše i pogodi nam čelo. Ja odmah pomislim na tu nebesku kanalizaciju. Iako, zapravo, ne znam točno ispuštaju li avioni sadržaj svojih zahoda na nas zemljane. Pogođen takvom sunčanom kapljičicom, od djetinjstva se uvijek osjećam popišanim. U zadnje vrijeme i posranim. I što je tehnike i civilizacije više, to imamo i više šanse da se osjetimo popišanima.

Uglavnom, stigao sam u Berlin umoran, ali čiste savjesti. Dočekala me zgodna gospođa i odmah sprovela u apartman na tuširanje. Nevjerojatno je koliko se ljudsko biće usmrdi za tih šesnaest sati po vlakovima. Pa čak i kada vlak izvana izgleda kao avion, a iznutra kao luksuzna jahta i kad piči dvjesto na sat. Čovjeka njegov vlastiti domovinski smrad prati i u tom hi tech okruženju. I onda je logično da ga što prije želi isprati berlinskom vodom. Mora se pisac temeljito urediti kad se već predstavlja bjelosvjetskoj publici. A i mučila me intuicija da je zgodna teta u osnovnoj školi bila higijeničar. No, moje uređivanje za književnu večer odredile su dvije tužne činjenice. Prva, što temeljito ne znam jezik na koji mi se prevode knjige, i druga, što sam u Zagrebu zaboravio češalj. Pa sam kosu oprao sredstvom za dezinfekciju zahoda, a počešljao se četkicom za zube. To me je sjetilo dragog prijatelja koji je u našem kvartu slovio kao veliki zavodnik. Većina cura je bila u njega zaljubljena. Stvar se događala sredinom sedamdesetih. Doselila se k nama jedna izuzetno zgodna djevojka. Došla je s roditeljima iz Švedske, odakle su donijeli mnoge novotarije za kućanstvo. Tako je i taj moj prijatelj, nakon što je prvi puta spavao sa spomenutom djevojkom, nakon svega otišao u kuhinju i našao ondje plastičnu bočicu s nekom zelenkastom tekućinom i slikom limuna. Pisalo je, dakako, nešto na švedskom. Napravio si je od toga limunadu. Nije ga smela čak i činjenica što se ta limunada nekako neprirodno pjeni. Poslije smo svi zlurado prepričavali kako si je te večeri veliki zavodnik napravio limunadu od nekog njihovog Čarlija i popio dobrih pola čaše. Zanimalo nas je pri tome da li mu se stvaraju baloni kad ispušta vjetrove. Međutim, sada me je stigla slična sudbina jer je čistačica neoprezno ostavila na umivaoniku flašicu nečega što tamo ne spada. Vjerojatno kao kazna za zluradost.

U taksiju sam, naravno, sreo zemljaka. Zemljak je bio Hrvat iz Bosne i glasno je psovao dok je vozio. Budući da već pomalo poznajem Berlin, primijetio sam da me vozi uokolo, valjda u razgled grada. Ili pak želi sa mnom što duže razgovarati, da sluša slatku domaću riječ. Međutim, kad se ispostavilo da idem na književnu večer i da sam pisac iz domovine, pokazao je zavidno znanje o situaciji u hrvatskom književnom životu. Odmah je rekao da mu je žao što su se ti neki novi pisci posvađali s Aralicom i odvojili od Društva književnika koje je staro sto godina i od Aralice koji je, eto, naš najpoznatiji klasik. Kad smo, međutim, počeli razgovarati o knjigama, što je uz otkucavanje taksimetra naročito ugodno, ispostavilo se da o tome ne zna ništa. Čak ni o onim Araličinim, ranijima. Naletio sam, dakle, na stereotip, otjelovljenje činjenice da domovinsku književnost u dijaspori reprezentira naprosto skandal. I tada se, sasvim logično u takvoj situaciji, postavilo pitanje: “Kome se zapravo obraćaju ti tjedni hrvatske kulture ovdje u Berlinu?”

Obraćaju se, naravno, Njemicama i Nijemcima, to je svakome jasno, ali nikako ekskluzivno njima. Obraćaju se valjda i zajednici Hrvata u tom gradu, a koliko sam imao prilike vidjeti na književnim večerima i čuti od drugih umjetnika koji su nastupili, berlinski Hrvati su dane svoje kulture dobrim dijelom bojkotirali. Kao da to nije i njihova kultura. Otkud takav ignorantski odnos? I u kojoj mjeri bi se stvari promijenile da su umjesto Zorice Radaković, Ivane Sajko, Nedjeljka Fabrija, Jurice Pavičića ili moje malenkosti nastupali Ivan Aralica ili Dubravko Horvatić? Stvari bi bile drugačije vjerojatno samo formalno. Došlo bi više naših ljudi, to da. Ali ne radi literature. Naime, autentični kulturni interes tu izgleda ne postoji. Kultura je apstraktan pojam i prihvatljiv je kad ju se vezuje uz nacionalno i kad je od stoljeća sedmog. Kulturu stoljeća dvadesetiprvog velik dio te zajednice niti ne vidi. Po svoj prilici stoga što je ne osjećaju svojom. Ovdje u Njemačkoj žive krajnje urbanim životom u posve urbanim uvjetima, ali ih urbana kultura vlastite zemlje dobrim dijelom vrijeđa. Vlastitu kulturu zamišljaju, izgleda, kao seosku idilu ili zavičajni dernek, koji se trude mentalno uskladiti s uopćenim i stereotipnim zavičajnim slikama. Slike i predodžbe su im dobrim dijelom uopćene, ali su interesi zato sasvim konkretni. Naime, tek kad me dovezao, vidio sam koliki je krug napravio taj taksist. Ostavio sam mu još i napojnicu. Da nazdravi čovjek Aralici.