Anthony Hopkins i Ed Norton u triler-hororu 'Crveni zmaj': hoćemo li ih vidjeti još koji put u istim ulogama?Kada sam prije točno deset godina pretraživao bogato opremljene katove londonskog megastorea ‘Virgin’, pažnju mi je privukla polica na kojoj su predstavljali tek objavljenu video kazetu filma ‘Lovac na ljude’: reklamirali su ga kao prednastavak velikog hita Jonathana Demmea ‘Kad jaganjci utihnu’, tog proljeća nagrađenog s pet glavnih Oscara. Odmah sam je kupio, jer je u pitanju bio film koji sam već dugo htio vidjeti. Snimljen 1986. u produkciji talijansko-američkog filmskog tajkuna Dina de Laurentiisa, ‘Lovac na ljude’ bio je ekranizacija bestselera Thomasa Harrisa ‘Crveni zmaj’ (prvi put objavljenog 1981.), no producent nije htio zadržati originalni naslov, budući da je neposredno prije snimio spektakularnu krimi dramu Michaela Cimina ‘Godina zmaja’ i njome pretrpio popriličan gubitak. Unatoč vrlo dobrim ocjenama kritike, ni ‘Lovac na ljude’ nije prošao puno bolje: zaradio je tek 8 i pol milijuna dolara (utrostručite taj iznos kako bi stekli odnos prema današnjoj inflaciji) i vjerojatno nije pokrio ni uložena sredstva. Razočarani de Laurentiis kasnije nije htio ni čuti za ekranizaciju narednog Harrisovog romana ‘Kad jaganjci utihnu’, objavljenog naredne, 1987. godine – i napravio najveću pogrešku u karijeri.

'Crveni zmaj' snimljen je za publiku koju više zanimaju serijski ubojice nego murjaci koji ih hvataju‘Lovac na ljude’ nije potonuo u zaborav ponajprije stoga što je uspjeh ‘Jaganjaca’ predstavio u novom svjetlu ostvarenje koje je prvo promoviralo najčuvenijeg filmskog negativca 20. stoljeća – dr. Hannibala Lectera, genijalnog psihijatra i bizarnog gurmana čija je posebnost što ljudsko meso smatra vrhunskom poslasticom. Lectera je u ‘Lovcu na ljude’ (uzgred, iz neznanih razloga prezime mu je prekršteno u ‘Lector’) igrao odličan škotski glumac Brian Cox, pa unatoč tome što je njegov lik bio samo deset minuta na ekranu (ni u romanu nije bilo bolje – surećemo ga tek na 11 stranica), dojam je bio impresivan. Za razliku od podrumske rupe u ‘Jaganjcima’, Hannibal-kanibal je u ‘Lovcu’ boravio u high-tech zatvoru okrečenom u bijelo, a njegove atavističke sklonosti bile su u zastrašujućem kontrastu s hipermodernističkim okruženjem.

Drugo, dok je osamdesetih redatelj ‘Lovca’ Michael Mann slovio kao umjetnik čiji opus cijene samo znalci (jedino je kao producent imao komercijalnog sluha – njegova serija ‘Poroci Miamija’ bila je među najgledanijim tog razdoblja), spomenute 1992. režirao je fascinantan pustolovni ep ‘Posljednji Mohikanac’, iznimno gledan u kinima, i time postao filmaš po mjeri Hollywooda. Uslijedili su ‘Vrućina’, ‘Probuđena savjest’ (nikako da se naviknem na očajan domaći prijevod filma ‘The Insider’) i ‘Ali’: kad financijski učinak i nije bio na razini očekivanja, nominacije za Oscara dale bi potvrdu da je Mann jedan od najvažnijih suvremenih američkih redatelja, s kojim se uvijek isplati riskirati. Retrospektivno, i ‘Lovac na ljude’ sve je više dobivao na ugledu kao iznimno zrelo i slojevito ostvarenje iz Mannove rane faze, pa je prošle godine objavljen na DVD-u na dva diska: na jednom je bila stara kino verzija, a na drugom nešto proširena, tzv. ‘redateljeva verzija’.

Mannov bi film zasigurno ostao jedina ekranizacija Harrisova romana da se de Laurentiis mogao pomiriti sa činjenicom što je propustio takav hit kakav su ‘Jaganjci’. Natjeravao je rekluzivnog pisca punih sedam godina da napiše roman o novim pustolovinama suludog psihijatra, pa je tako nastao ‘Hannibal’, čija je filmska adaptacija – premda je kritika nije pozdravila tako gromoglasno kao ‘Jaganjce’ – postala de Laurentiisov najveći producentski uspjeh. Još Hannibala Lectera – i to brzo! Budući da je iz iskustva s ‘Hannibalom’ bilo jasno kako Harris teško i nerado piše po narudžbi, de Laurentiis se dosjetio unosne ideje: ionako je posjedovao prava na ekranizaciju prvog romana iz tog serijala, ‘Crvenog zmaja’, a uspomene na ‘Lovca na ljude’ nisu mu bile osobite ugodne. Novi film ovaj put će zadržati naslov knjige i vjerno slijediti radnju, koju je Mann – primjereno svojoj autorskoj viziji – povremeno iznevjeravao. Groteskan je podatak da je režija tog projekta najprije ponuđena Mannu, što je on naravno odbio, s logičnim argumentom da nema potrebu dvaput se vraćati istoj priči. Ni Ridley Scott, redatelj ‘Hannibala’, nije bio zainteresiran, tvrdeći da je s tim likom već napravio sve što ga je zanimalo (scena kulinarskog pripremanja mozga iz rascjepljene ljudske lubanje među najdrastičnijima je u povijesti kinematografije). Za redatelja je naposljetku odabran Brett Ratner, nekadašnji realizator glazbenih spotova, koji je stekao reputaciju akcijskom komedijom ‘Gas do daske’ i njezinim nastavkom. U potonjem se čak lasvegaski casino, u kojem je Jackieju Chanu i Chrisu Tuckeru život neprestano u pogibelji, zove ‘Crveni zmaj’, no to očito nije presudilo njegovom izboru. Kao filmaš koji producentima ne stvara gubitke, Ratner je imao legitimno pravo na promjenu žanrovskog faha, a de Laurentiisov ‘Crveni zmaj’ učinio mu se idealnom prilikom za to, čak i unatoč tome što redatelj Manna smatra velikim uzorom i što su već mnogi na web siteovima novu verziju kultnog ‘Lovca na ljude’ ocijenili kao čisto hollywoodsko lešinarstvo.

Anthony Hopkins pristao je još jednom odigrati Lectera, jer mu se navodno dopao scenarij Teda Tallyja, koji je napisao ‘Jaganjce’ (ali i odbio adaptirati ‘Hannibala’), međutim, adut je bio i njegov dotad najveći honorar u karijeri (iznos se procjenjuje u rasponu od 10 do 20 milijuna dolara). Izvjestan problem predstavljala je Hopkinsova dob (danas mu je 65 godina), budući da je u ‘Crvenom zmaju’ trebao izgledati mlađe nego u prethodna dva filma, no stručnjaci za kozmetiku lica obećavali su čuda – i bez pribjegavanja kompjutorskom uklanjanju bora. Umjesto Williama Petersena, danas zvijezde najgledanije američke serije ‘Ekipa za očevid’, koji je u ‘Lovcu na ljude’ glumio umirovljenog agenta FBI-a Willa Grahama u potrazi za serijskim ubojicom obitelji, izabran je ambiciozni Ed Norton, u ulozi manijaka Francisa Dolarhydea ovaj se put našao naočiti Britanac Ralph Fiennes (Tom Noonan je u Mannovom filmu već svojom pojavom djelovao zastrašujuće), dok je Emily Watson zamijenila Joan Allen u ulozi slijepe službenice laboratorija za razvijanje filmova u koju se Dolarhyde zaljubljuje. Karakteristično je da su svi novoizabrani glumci – čak i Harvey Keitel (glumi šefa FBI-a Jacka Crawforda, kojeg je u ‘Jaganjcima’ utjelovio Scott Glenn) – bar jednom nominirani za Oscara, što dostatno svjedoči o naporima producenata da naprave kako komercijalan tako i respektabilan filmski paket.

Film se u Americi počeo prikazivati prije četiri tjedna i u prvom je vikendu utržio 36 i pol milijuna dolara, puno manje od ‘Hannibala’ (58 milijuna), ali još uvijek dostatno impresivno da uvjeri Hollywood kako su dogodovštine Hannibala Lectera unosna franšiza. Ukupna bi američka zarada mogla iznositi 110-120 milijuna dolara, što je i cijena filma (skupa s reklamom), no kad se pribroji međunarodni utržak, posve je sigurno da će ‘Crveni zmaj’ ispasti profitabilan. Veće je, međutim, iznenađenje što je glavnina američkih kritičara dala filmu ne samo prolaznu nego i pozitivnu ocjenu. Budući da se prošlog tjedna ‘Crveni zmaj’ počeo prikazivati i u našim kinima, možemo shvatiti i zašto. U pitanju je spretno napravljen triler-horor po solidnim hollywoodskim standardima. Vjernost izvornom Harrisovom romanu je prilična, no to nije bila ključna namjera: puno je bilo važnije da Hannibal Lecter dobije što više filmskog vremena. Stoga on figurira kao lik već u ekspoziciji (ponešto prerađen flashback iz sredine romana; sam Harris priznao je da to nije tako loša dosjetka), a svaka njegova pojava razvučena je koliko god je to bilo moguće.

Ipak, između ‘Lovca na ljude’ i ‘Crvenog zmaja’ golema je vrijednosna razlika. Prvi je film uznemirujuće ostvarenje o murjaku čiji je dar poistovjećivanje s ljudima koje hvata, pa je njegovo suočavanje s ponorima zločina ponekad zastrašujuće. Mann majstorski dočarava tjeskoban ugođaj slikom i zvukom (zanimljivo, Dante Spinotti snimio je oba filma, no potpuno različitim prosedeom), izostavivši rasplet iz romana koji mu se učinio pomalo neuvjerljiv i senzacionalistički, ostavljajući svog junaka prepunog fizičkih i psihičkih ožiljaka, od kojih se možda nikada neće oporaviti. Likovi njegove supruge i sina tijekom radnje su dobro zaokruženi, jer pomisao da bi ih mogao izgubiti zbog nekakvog manijaka kakav je Dolarhyde daje mu jasnu perspektivu o tome što je taj zločinac dosad učinio i opravdava svu grozničavost u njegovu hvatanju. Nasuprot tome, ta dva lika u novoj su verziji puno bljeđi, budući da u njoj i nema pravih emocija. Bratnerov je zadatak bio još jednom izložiti zbivanja iz Harrisova romana publici koju puno više zanimaju serijski ubojice nego ljudi koji ih love ili koji zbog njih stradavaju – a to je obavio kompetentno, bezbolno skačući sa scene na scenu, više cijeneći funkcionalnu naraciju nego kompleksnije profiliranje junaka. No njegov je pravi cilj bio ispitati mogućnost nastavka: iako ‘Crveni zmaj’ završava izravnim nadovezivanjem na ‘Jaganjce’ (Hannibal Lecter u ćeliji očekuje posjet polaznice FBI-eve akademije Clarice Starling), čisto sumnjam da nakon ovog filma neće zaredati originalni scenariji koji će se sve više udaljavati od svijeta Harrisovih romana. Pisac vjerojatno neće imati ništa protiv, jer će mu Hollywood dobro plaćati za korištenje njegovih likova, a producentima će biti puno lakše postavljati prohtjeve svojim plaćenicima negoli Harrisu. Uostalom, Ed Norton je već dobio dobre ocjene za ulogu Grahama i nije isključeno da će se još poneki put susreti s Lecterom. Publika zasigurno neće imati ništa protiv!