Objavljeno u Nacionalu br. 363, 2002-10-30

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac

Provincijski fatalizam

Serafin, svjetioničarev sin

SERAFINSERAFINIz vrlo čudnog sastava malobrojne publike – samci srednje dobi – koja je u kasno subotnje poslijepodne pohodila zagrebačko kino “Grič”, moglo se mnogo zaključiti o izgledima drugoga redateljskog rada Vicka Ruića (prvijenac “Nausikaja” snimljen je davne 1996.) na domaćem filmskom tržištu. Unatoč ovoljetnom pozivu u službenu konkurenciju uglednog festivala u Montrealu i nagradi za kameru na pulskom festivalu, “Serafin, svjetioničarev sin” ne privlači gledatelje – ni one koje zanimaju hollywoodski hitovi, a ni one koji već tjednima hrle na provokativnu meksičku erotsku tragikomediju “I tvoju mamu također”. Je li razlog u naftalinskom naslovu (čak se i “Bauk” predstavnika hrvatske moderne Ulderika Donadinija, kojim se film nadahnuo, doima modernije) ili u neatraktivnom posteru? Ne znam, no posve je izvjesno da će se “Serafin, svjetioničarev sin” natjecati za neslavnu titulu najslabije posjećenog filma na hrvatskom kinorepertoaru ove godine.

Nevolja je u tome što publika ovaj put mnogo ne gubi. Redateljski prosede povremeno se doima kao diletantizam, a povremeno kao nevješta kaligrafija. Film sporo i nesigurno raspreda fatalističku pričicu o zlostavljanom dječaku koji izrasta u traumatiziranog mladića i dobiva još jednu porciju životnih nedaća. Minimalistički stil pokušava prikriti činjenicu da je u snimanje filma uloženo vrlo malo novca, a poneki potencijalno provokativni prizori (sadomazohističke seanse s Barbarom Prpić) tako su mlitavi da im je učinak mizeran. Puno hvala selektorima montrealskog festivala, no njihov je potez prije bizaran nego hvalevrijedan!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika