Janko Bobetko i Ivić PašalićVrzino kolo što se već tjednima plete oko starog Bobetka i umara javnost beskonačnom trakavicom koja polako počinje gubiti svaki racionalan smisao i političku pragmu, odjednom se pretvara u paradigmu sveukupnih gabarita i rezultata posttrećesiječanjskih društvenih promjena. Izbjegavanje bliskog suočavanja javnosti s neizbježnim istinama i faktima, izvrdavanje vlastitih zakona i međunarodnih obveza, i beskrajno kalkulantstvo svakojakih političkih nomenklatura, u zapasavanju svojih jednom osvojenih atara – zabetoniralo je izrastanje Hrvatske u modernu, nepotkupljivu i dosljednu državu. Da stvar bude još grotesknija, esdepeovsko-hadezeovski pakt o stabilnosti svih kockica koje su sačinjavale strukturu tuđmanovskog monolita ambalažiran je upravo u otrcane i sasvim potrošene povelje i svetosti i nedodirljivosti vrlina Domovinskog rata. Oni koji se iz petnih žila upinju i čisto i nečisto proglasiti svetinjama, pa bili oni pomazani i pomastima dalmatinskih biskupa natočenim u izjavama Hrvatske biskupske konferencije, koja se deklaratorno zauzima za to da se zločinima progleda kroz prste, ovisno o etničkom podrijetlu počinitelja, najveći su protivnici hrvatske državnosti iako na prvi pogled izgleda sasvim drukčije.

Sudbina generala Bobetka i briga za njegovo zdravlje krajnje je nevješto iskorištena za najprljavije političke podvaleCijela bulumenta zagovornika umekšavanja zakona i međunarodnih sporazuma, instrumentalizacije nasilja za izvaninstitucionalne ciljeve, jačanja metodologije uličnih obračuna i straža i sustavnog zaplašivanja javnosti proteklih se tjedana bez pardona razgolićuje pred licem cijeloga građanstva. Hrvatska bez reda, zakona, prava i pravde, to je ono što bi oni htjeli. To je ono što je bilo u tuđmanizmu i to je ono što bi oni htjeli konzervirati kao najveću vrlinu njegove vladavine. Samo ona politika koja zakone prihvaća i provodi, samo u onoj mjeri u kojoj su oni izraz očuvanja njihovih partikularnih interesa. Oni su uvijek viši i važniji od interesa cjelokupnog društva, države, pa čak i od interesa međunarodne zajednice i čovječanstva. Tako je smisao politike određen u tuđmanističkoj eri. Aktualne političke nomenklature samo su nastavile vjerno provoditi tako shvaćenu i formuliranu zadaću političara. Iznimaka je toliko malo da one samo uvijek potvrđuju pravila.

Sudbina generala Bobetka i briga za njegovo zdravlje krajnje je nevješto iskorištena za najprljavije političke podvale. Desničarsko bjesnilo rojsovske provenijencije i hebrangovskog usmjerenja istinski je zainteresirano tek za prijetnje novim optužnicama i istragama nad ratnim zločinima koje se tek imaju provesti ili za ušićarenje kakva kratkoročnog političkog boda koji u skoroj budućnosti najvjerojatnije neće vrijediti ni pišljiva boba. HDZ će se morati transformirati u nešto sasvim drukčije od onoga u što ga trenutačno inaugirura rastrojena ulična straža pred domom generala Bobetka, želi li se kandidirati za ozbiljno vođenje državne politike u posttuđmanovskoj eri.

Samo hitra Bobetkova smrt, ispada tako, mogla bi bezbolno omogućiti razrješenje hrvatske talačke krize. Račanovo naglo udešnjenje na prvi pogled donosi mu bodove za koje misli da će mu nadomjestiti one koje nije htio osvajati na poljima za koja ga je zaista ovlastilo biračko tijelo. Tako se njegov kancelarijat prometnuo u vrhovnog izrugivatelja vlastitoj državi za čije je uredno funkcioniranje najodgovorniji, ništa manje nacionalno štetan od koordinatora Bobetkova tjelesnog zdruga koji bi se valjda ljudskim životima igrali na isti način kao i samoproglašeni kontrolori moskovskoga kazališta kojima ljudski životi za tili čas postaju moneta za potkusurivanje vlastitih fiks-ideja.

Općenito, hrvatska politička scena ozbiljno je oboljela od sumanute ideje da se položaji mogu očuvati igranjem na kartu izmišljenih i kvarnih nacionalnih vrednota iza koje se zapravo krije isključivo interes političkih kasta da se ništa radikalno ne promijeni jer bi upravo to moglo dovesti u pitanje sinekure koje, budimo dokraja iskreni, svojim pokazanim sposobnostima i rezultatima nipošto nisu zaslužili. Opći političarski bijeg u vode koje su izvaninstitucionalne, nasilne i moralno upitne sjajno pokazuje da se u onom institucionalnom, legalnom, legitimnom i društveno moralnom nije uspjelo. Njihova je opća zabluda da će se sve buduće političke bitke voditi na terenu tuđmanistički iracionalnog pa zato sve više nalikuju na loše kopije starog poludiktatora.

Zauzimajući se za kršenje zakona i sporazuma koje je dizanjem ruku preuzela upravo njihova kasta, oni se zapravo rugaju hrvatskoj državi u kojoj bi svi njeni građani trebali biti podjednako dostupni zakonu, baš kao što bi svi instrumenti državne zaštite pojedinca trebali biti dostupni svakomu, neovisno o bilo kakvim zaslugama i bilo kakvim etničkim ili statusnim odrednicama. Oni, htjeli to priznati ili ne, postaju najočitiji akteri sveopće sprdačine s vrijednostima jedne države, zvala se ona i Hrvatska.

Zabluda da su nacionalni interesi zamotani u oblandu selektivne primjene zakona i odredaba pojedinih međunarodnih zakona i ugovora izravno je uperena protiv interesa hrvatskih građana, od koji svaki drugi pred hrvatskim sudovima vodi barem jedan sudski spora. Činjenica da se izvršna vlast, ali i ulični bukači, postavljaju kao ocjenjivači i filtri pojedinih sudskih inkriminacija i optužnica, krajnje demotivira veliku većinu hrvatskih građana. Sve to pokazuje da se Hrvatska još uvijek nalazi u predcivilnom društvu u kojem trodioba vlasti, pogotovo između izvršne i sudske, još uvijek nije postala društvena stvarnost.

Stoga je igrokaz s odbrojavanjem posljednjih dana Bobetkova ovozemaljskoga života, kao sinonim za metodiku i uspješnost rješavanja svih problema ovoga društva, krajnje alarmantan za interese hrvatskih birača koji će vrlo brzo morati odlučiti hoće li takva politička djelotvornost zatražiti mandat i za godine koje su pred nama. Dosadašnje izmjene vlasti pokazale su da je svaka od izabranih političkih elita prije svega vodila računa o solidarnosti i zaštiti unutar vlastitog ceha, a na štetu građana i zajednice u cjelini.

Pozicioniranje aktualne političke klase na stranu pristrane provedbe zakona i ugovora sjajna je prilika za sve one koji će na sljedećim izborima svoju šansu naći u onom suprotnom taboru u kojem će građani sasvim sigurno prepoznati svoj istinski životni interes.