Predvodnik sudačke političko-cehovske udruge Vladimir Gredelj preko medija je zadnjih dana žučljivo napao srpskoga političkoga aktivista Miloša VojnovićaSpektakularna akcija oslobađanja talaca u Moskvi, koja je pred svijetom na vrlo specifičan način potvrdila rusku snagu i odlučnost, mogla bi se sažeto opisati i frazom “Operacija uspjela, pacijent umro”. Originalna ideja o ubacivanju bojnoga otrova u kazalište, uz pretpostavku da će tu spasonosnu intervenciju neki taoci ipak preživjeti, vjerojatno će se predavati na vojnim akademijama, kao i Titova varka s rušenjem i potom dizanjem mosta na Neretvi. Rusku metodu rješavanja kriznih situacija Ivica Račan, na sreću, pouzdano ne namjerava primijeniti u vili Janka Bobetka koju je okupirala desna gerila, “čuvajući” starca od ljudi, bolnice, države, Vlade i Haaga. Za razliku od Putina, Račan se oslanja na pregovore.

STUPAC TJEDNA: GREDELJ I VOJNOVIĆ Predvodnik sudačke političko-cehovske udruge Vladimir Gredelj preko medija je zadnjih dana žučljivo napao srpskoga političkoga aktivista Miloša Vojnovića, uspoređujući ga s talibanima, jer je dotični bio oficijelno promoviran u suca Županijskoga suda u Vukovaru premda je svojedobno radio kao sudac na teroriziranome području zvanom "SAO Krajina". Neposredno nakon Gredeljevoga napada Vojnović je - kao razmjerno mlad čovjek - preminuo od srčanoga udara. Pojedinci iz njegovoga političkoga kruga - predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac i dr. - Gredeljev napad i Vojnovićevu smrt interpretirali su kao uzročno-posljedične fenomene: Vojnovićev neurovegetativni sustav nije, po njima, mogao podnijeti Gredeljeve neutemeljene optužbe. U vezi s tim može se kazati da i Vojnović i Gredelj, svaki na svoj način, pripadaju među kontroverzne društvene likove. Vojnović je bio član administrativnoga aparata u srpskoj okupacijskoj zoni, što je - s obzirom na zločine kakvi su u toj zoni počinjeni – sukob s humanističko-civilizacijskim normama kakav se u Hrvatskoj teško može ignorirati. Na drugoj strani, dao je politički doprinos mirnoj integraciji istočne Slavonije, što mu je Tuđman honorirao odlikovanjem. Čini se da je na neki način okajavao svoju "krajinsku" biografiju, i pritom trpio psihosocijalne frustracije. Vojnovićev kritičar Gredelj u znatno većoj mjeri ponaša se kao istjerivač pravde i dežurna prznica, negoli kao profesionalni sudac. Neprestano je u nekakvim svađama, prepiskama i polemikama, a kriteriji mu nisu uvijek bistri. Pokojnome Vojnoviću izvukao je "krajinu"; O.K. Nije mu palo na pamet, međutim, da zbog pristranosti, kukavičluka i nekulturnoga ponašanja u javnosti prozove npr. Slavka Lozinu i neke njegove kolege identične nacionalne orijentacije i sličnoga civilizacijskoga habitusa. Gospodin Gredelj udara po Srbinu jer je tu društveno mekano i lako se kupuju bodovi, a za kakvo se sudstvo zapravo zalaže, ni njemu samome nije jasno. Najavio je sastanak s oporbom – tim akademskim eufemizmom za hrvatsku desničarsku falangu – koju će pokušati uvjeriti u nešto… Što? Da Bobetko mora u bolnicu kako bi se i Vladi i Carli Del Ponte pružila izlika za njegovo zadržavanje u Zagrebu? Da se odnosi Hrvatske i Haaga ne mogu zasnivati na tjeranju inata, već na poštivanju formalnih kriterija, jer u protivnom slijedi izolacija? Sve je to njegovim radikalnim “suradnicima u izgradnji demokracije” poznato. Ivić Pašalić, koji se agresivno nameće kao novi hercegovački guru u Hrvatskoj, poručio mu je da ga ne treba ni zvati. Račanov cilj je mirnim i staloženim načinom uručiti Bobetku optužnicu i iz njegove okoline eliminirati ad hoc formiranu pretorijansku gardu rojsovaca i čondićevaca koja umišljenome oficiru svakodnevno puni uši njegovom svetom historijskom misijom. No ima li na desnome krilu nekakvoga proponenta razuma koji će Račanu u tome pomoći? Je li to Đapić? Sanader? Šeks? Budiša? Krpina? Tereza Kesovija? Ćiro Blažević i proročica Vava?

Desničarska gerilska paradržava

Kad je o HDZ-u riječ, njegov potpredsjednik Andrija Hebrang već se nedvosmisleno predstavio kao fanatični bobetkovac koji se prema Vladi postavlja u stilu bezobraznoga ucjenjivača. “Sve je u rukama Vlade, a tako i treba da bude”, cinično je izjavio u medijima, implicirajući kako o stavu Vlade prema Bobetkovoj optužnici – a ne o ponašanju Bobetkovih provokatora – ovisi hoće li ili neće doći do oružanoga sukoba snaga reda i diverzantske skupine koja oficira okružuje. Trendovski se uklapajući u svjetsku ekspanziju terorizma, hrvatska desnica nema namjeru popustiti. Tko se danas na desnoj sceni izjasni za suradnju s Haagom, pa makar i po cijenu Bobetkova izručenja, taj se može oprostiti sa svojim nacionalističkim statusom i povlasticama koje uz njega idu. U Bobetka se ne dira, kao ni u Gotovinu.
To realno znači da je desna gerila u Hrvatskoj formirala neku vrstu paradržave, gdje vrijede isključivo njezina pravila. “Glavni stan” te paradržave postala je – u simboličkome i praktičnome smislu – Bobetkova eksproprirana vila na Tuškancu. Iz nje se u druge okupirane bratske enklave neprestano emitira jedinstvena univerzalna poruka: Hrvat ne može biti kriv nizašto, ponajmanje za ratni zločin. Borili smo se za državu zato da u njoj budemo slobodni od bilo kakve odgovornosti. Tezu da “ratni zločin ne može počiniti pripadnik vojske koja se brani” u javnosti zamumuljeno zastupa i Bobetkov advokat Petar Šale, koji se pritom predstavio i kao ordinarni lažljivac tvrdeći kako bi “mogao pobrojati više od tisuću sankcioniranih hrvatskih vojnika zbog zločina koje su počinili u Domovinskom ratu”. Ako taj Šale, šala od pravnika, koji je u historiju hrvatskih viceva ušao na velika vrata preko egzibicionističkoga autoranjavanja, navede ne tisuću nego jednoga jedinoga pripadnika HV-a koji je osuđen zbog ratnog zločina, autor ove kolumne spreman je pojesti primjerak Nacionala u kojem je objavljena.

Na Rojsa se zakon ne primjenjuje

Sa Šalom ili bez njega, na Bobetkovom tuškanačkom terenu ustrojena je naoružana grupa za puč s kojom režim, kako stvari stoje, ne može učiniti ništa drugo osim moljakati je da pokaže razumijevanje prema hrvatskome međunarodnome položaju. Situacija je za Vladu prilično ponižavajuća. Pred nosom joj mašu strojnicama, sprdaju se sa zabranom o ilegalnome držanju oružja, prijete građanskim ratom i traže otvaranje sukoba s međunarodnom zajednicom, a ona papagajski apelira na uviđavnost, koncilijantnost i razum jer osim svega ostaloga Račan, za razliku od Putina, ne raspolaže lojalnim antiterorističkim jedinicama koje bi u takvim prilikama mogao aktivirati. Doista, što da učini Račan? Da u Bobetkovu vilu pošalje Cro Copa? Robocopa? Dirty Harryja? Dottorea Collosa?

Hrvatske antiterorističke formacije ustrojene su u razdoblju tuđmanizma i može se pretpostaviti da mnogi njihovi pripadnici osjećaju veću lojalnost prema kliki oko Bobetka negoli prema Vladi od koje primaju plaće i naredbe.

Odnos redovne policije prema pripadnicima desničarske falange svodi se manje-više na izbjegavanje konflikata. Ljubo Ćesić, kumovskoga imena Rojs, koji se proglasio ”šefom Bobetkova osiguranja” i u tom svojstvu svakodnevno paradira pred televizijskim kamerama, zbog izbjegavanja plaćanja carine i poreza vozi automobil sa stranom registracijom iako nema dozvolu boravka u inozemstvu, a policija se na tu činjenicu pravi nijema, gluha i slijepa. U Rojsa ne dirati; to je ipak simbol one nepatvorene, bukoličke, plemenske Hrvatske na koju se, po nepisanome pravilu, nikakva civilizacijska pravila ne primjenjuju, jer njezina divlja endemična ljepota mora ostati sačuvana. Državu o kojoj je riječ već šezdeset godina sistematski uništavaju njezini raznovrsni oslobodioci, s namjerom da posao ubrzo privedu kraju.

Pučistička ucjena

Dakle, Ivica Račan i njegova Vlada pretvoreni su u objekte pučističke ucjene, a u sukobu s falangistima raspolažu krajnje skučenim manevarskim prostorom i za to su sami krivi. Znajući tko su mu neprijatelji, Račan je neposredno nakon preuzimanja vlasti morao inicirati radikalnu reformu tuđmaniziranoga represivnoga sustava i presjeći pupčanu vezu između desne gerile i državnih izvora financiranja. Njegov kompromiserski instinkt usmjerio ga je, umjesto toga, na traženje društvenoga dogovora između socijaldemokracije i kriptofašizma, i to je na kraju njega, državu i Vladu dovelu u poziciju apsolutne zavisnosti od dobre volje političkih patuljaka Gojka Šuška.

Za Račana i Vladu postoji, objektivno, samo jedan izlaz iz aktualne krize: proglasiti vlastitu spremnost na bezuvjetnu suradnju s Haaškim sudom; prekinuti besmislene pregovore s desničarima; Bobetku optužnicu poslati poštom; obznaniti da Vlada zbog terorističke ucjene ne kontrolira proces izručivanja Bobetka Haagu, i odgovornost za sankcije koje će eventualno uslijediti, prebaciti na hrvatsku desnu scenu; zatražiti međunarodnu podršku; podnijeti ostavku; raspisati izvanredne izbore. Na njima bi ovakav Račan, kakvoga ne poznajemo, odnio sedamdesetpostotnu pobjedu.