Objavljeno u Nacionalu br. 364, 2002-11-06

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac

Indoamerikanac koji je odbio režiju trećeg 'Harryja Pottera' i četvrtog 'Indiane Jonesa'

Novi megahit M. Nighta Shyamalana - 'Misteriozni znakovi' vješta su prerada jeftinih hollywoodskih SF produkcija iz pedesetih: napad iz svemira nekad je apelirao na kolektivni integritet i reflektirao antikomunističku paranoju, a u filmu M. Nighta Shyamalana to je izazov za pojedinca koji treba preispitati vlastitu vjeru

M. Night ShyamalanM. Night ShyamalanZnate li koji je filmaš odbio režiju trećeg “Harryja Pottera” i četvrtog “Indiane Jonesa”? M. Night Shyamalan. Je li u pitanju bahatost? Sumnjam. Tridesetdvogodišnji Amerikanac indijskog podrijetla (rođen je u indijskom gradu Pondicherry uz Bengalski zaljev, u pokrajini Tamil-Nadu, a pravo mu je ime Manoj Nellyatto Shyamalan) sa svoja je prva dva hita ”Šesto čulo” i “Neslomljivi” u svjetskim kinima zgrnuo više od 900 milijuna dolara, a najnovijem filmu “Misteriozni znakovi” ne gine zarada od bar 400 milijuna. Nijedan od njih nije nastavak niti dio serijala, prema tome, zašto bi se on uplitao u kreativno često ograničavajući posao s franšizama.

Nevidljivo zlo Upravo je nevjerojatno da se u filmu koji je stajao više od 100 milijuna dolara leteći tanjuri vide samo na lošim tv snimkama, a bića iz svemira na kućnom videofilmu: ipak, načelo nepokazivanja neprijatelja odlično funkcionira Da Shyamalan nije sam postigao takav uspjeh, Hollywood bi ga trebao izmisliti. Jer ima li bolje potvrde za multikulturalnost i demokratičnost svjetske filmske metropole od činjenice da se tamo skromni Indijac uspio prometnuti u redateljsku zvijezdu, što nije uspjelo ni mnogim Afroamerikancima, Hispancima, pa čak ni Europljanima kojima materinji jezik nije engleski. Pritom riječ “skromni” treba shvatiti vrlo uvjetno. Shyamalan je u kinematografiji, istina, počeo skromno, no nije bio nikakav siromašni entuzijast koji se od nosača kabela dočepao redateljskog stolca. Oba su mu roditelja diplomirani liječnici koji su se doselili iz Indije u otmjeno predgrađe Philadelphije dok je Shyamalan još bio dijete. Kad mu je bilo osam godina, dobio je na dar “superosmicu” i odmah se bacio na snimanje kućnih filmova. Uzor mu je već kao klincu bio Steven Spielberg: sa sedamnaest godina mogao se pohvaliti sa 45 takvih filmića, navodno prilično profesionalno uobličenih. Premda mu je obitelj bila druge vjere, poslala ga je najprije u katoličku školu, zbog striktne discipline koja se tamo prakticirala, a zatim na episkopalnu akademiju, povezanu s episkopalnom crkvom. Svoj prvijenac “Moleći u gnjevu” iz 1992. – djelomično autobiografsku dramu o Amerikancu indijskog podrijetla koji u okviru studentske razmjene upoznaje domovinu roditelja – sam je financirao (film je stajao 750 tisuća dolara), a osim rijetkih i osrednjih recenzija drugih reakcija nije bilo. Šest godina poslije uspio je prodati kolijevci nezavisnjaka “Miramaxu” scenarij “Divlje buđenje” – priču o 10-godišnjem polazniku katoličke škole koji se suočava s gubitkom voljenog djeda – i sam ga režirati, međutim, neuspjeh filma s budžetom od sedam milijuna dolara (bijednih 250 tisuća dolara bruto zarade) nije mu bitno ugrozio karijeru, budući da je već u “Disneyju” ugovorio snimanje ”Šestog čula”.

Sve što se dogodilo poslije blistava je kronika o usponu wunderkinda koji je za ”Šesto čulo” dobio honorar od tri milijuna dolara, za “Neslomljivog” je izvukao čak 10 milijuna, a za “Misteriozne znakove” – 12 i pol milijuna. Nešto mu je pribavio i scenarij za dječji megahit “Stuart Mali”, pa je Shyamalan danas jedan od najmoćnijih umjetnika suvremenog Hollywooda. U svakom slučaju – zasluženo. ”Šesto čulo” je čisti original (nekolicina mrzovoljnih američkih kritičara to mu baš nisu priznavali) koji je širokoj publici ponudio utjehu da se s mrtvima može komunicirati na puno zanimljivijoj razini nego uz pomoć šarlatanskih prizivača duhova. “Neslomljivi” je još hrabriji (i virtuoznije režiran) film, čiji je glavni junak osobenjak beskrajno krhke građe koji izaziva masovne nesreće kako bi pronašao svoju suprotnost, čovjeka kojeg ništa ne može uništiti, te poraditi na ujedinjavanju njihovih vrlina i mana. Nakon 11. rujna prošle godine takav bi siže završio u ladicama hollywoodskih producenata i bio optužen za političku nekorektnost, međutim, uoči Božića 2000. film je unatoč bizarnoj dramskoj premisi osvojio gledatelje i zaradio u svijetu impresivnih 250 milijuna dolara.

Označavaju li “Misteriozni znakovi” uzlaznu ili silaznu kreativnu putanju talentiranog Indoamerikanca? Silaznu svakako ne! Jedina je razlika što u svom trećem velikom uspjehu Shyamalan nije posegnuo – kao u prethodna dva – za inventivnim zapletima i neočekivanim završnicama nego je varirao priče trivijalnih hollywoodskih SF produkcija pedesetih, koje su u devedesetima uskrsnuli “Dan nezavisnosti” Rolanda Emmericha (krajnje ozbiljno) i “Mars napada!” Tima Burtona (krajnje parodično). Glavni protagonisti su obitelj pennsylvanijskog farmera, bivšeg episkopalnog župnika, koji nakon smrti supruge živi s dvoje male djece i bratom na osamljenom imanju. Pojavu golemih koncentričnih krugova u njihovu kukuruzištu svi tumače isprva kao neukusnu šalu bezobraznih susjeda, no ispostavi se da je situacija malo ozbiljnija: to neprijateljski raspoloženi izvanzemaljci sondiraju teren kako bi počeli invaziju na njima iz nekog razloga važan planet. Dok je u spomenutim pedesetima napad iz svemira apelirao na kolektivni integritet i posredno reflektirao hladnoratovsku paranoju, kod Shyamalana su tuđinci znak nečeg drugoga – smrtonosnog izazova pred kojim pojedinac treba preispitati vlastitu vjeru i moralnost. “Misteriozni znakovi” se pritom drsko pozivaju na estetiku koju je u svojim niskobudžetnim fantastičnim hororima iz prve polovice četrdesetih promovirao genijalni producent Val Newton: publika se puno više plaši ako zlo samo nasluti, ali ga ne vidi. Za film koji je s reklamnim troškovima stajao bar 110 milijuna dolara upravo je nevjerojatno da leteće tanjure pokazuje samo na lošim televizijskim snimkama, a izvanzemaljce tek u završnici vidimo kako spada u kućnim video filmićima: dotad samo na trenutak uspijevamo razabrati njihove prste i dijelove nogu, što je beskrajno malo u odnosu na ono što su otkrivali “Dan nezavisnosti” i “Mars napada!”. No jeza je autentičnija – u što se možete uvjeriti slušajući žamor u kinu – nego u puno eksplikativnijim ostvarenjima.

Premda im je tema prilično ozbiljna, “Misteriozni znakovi” znatnim su dijelom zafrkantski film. Sin glavnog junaka iz čista mira ustanovljava da se prisutnost izvanzemljaca otkriva uz pomoć “baby monitora”, a jedina knjiga koju mogu naći u mjesnoj biblioteci o bićima iz svemira daje tako konkretne i točne savjete, kao da ju je napisao netko tko ih je osobno upoznao (uzgred, njegovo je ime g. Booker, tj. gospodin Knjiško). Kad vidite kako glavni protagonisti stavljaju na glavu kape od staniola kako im izvanzemaljci ne bi mogli čitati misli, samo što ne prasnete u smijeh, a ne možete uzeti ozbiljno ni scenu u kojoj se Joaquin Phoenix zatvara u ostavu kako bi gledao alarmantne vijesti na televiziji, daleko od dosega malih ukućana. Također, redatelj je očito zbijao šalu na vlastiti račun kad je smjestio epicentar poljskih koncentričnih krugova u Indiju (što je razbjesnilo znalce tih pojava: oni tvrde da ih je najviše u Velikoj Britaniji i Americi), a nije bez vraga ni činjenica što je Shyamalan upravo sebi dodijelio malu ali ključnu ulogu veterinara koji jedini nasluti što bi moglo uništiti agresore. Ipak, kad počne frenetična završnica u kojoj farmerova obitelj u zabarikadiranoj kući čuje samo odjeke trčećih koraka prijetećih uljeza, posve je izvjesno da ćete se prestati podsmjehivati i u tami kinodvorane osjetiti duboku tjeskobu.

“Misteriozni znakovi” uspijevaju uznemiriti gledatelja, iako je on svjestan da je bar pola onoga što vidi na ekranu puka sprdačina. Tim je umijećem odlično vladao i Alfred Hitchcock, čijih se savjeta o stvaranju napetosti Shyamalan također pridržavao (glazbena špica Jamesa Newtona Howarda doslovno varira motive iz “Psycha”): u njegovim ste filmovima svjesni ishitrenosti pojedinih situacija, no ipak se stresete upravo tada kada je to redatelj predvidio.

Bilo bi zanimljivo znati kako je Shyamalan isprva koncipirao priču, dok je glavni junak trebao biti osoba pozne dobi: Paul Newman je, međutim, iz nekog razloga odbio ulogu, a Clint Eastwood je istodobno snimao svoj redateljski i glumački “Blood Work”. Kad je angažiran Mel Gibson, Shyamalan je pretumbao scenarij. Ono što je naposljetku ispalo itekako je zanimljivo: pravi je užitak gledati film u kojem se redatelj strasno poigrava s medijem i publikom, a ne odrađuje suhoparnu narudžbu svojih producenata. Čak i kad se ne doimaju osobito uvjerljivo, “Misteriozni znakovi” su prvoklasan proizvod u odnosu na većinu suvremene hollywoodske produkcije.

Doga voli hamburgere

Dok već i francuski McDonald’si upozoravaju klince da svakodnevno prežderavanje hamburgerima nije najzdraviji način prehrane, Hollywood ne misli tako i posredno uvjerava svoju malu publiku da u tome nema ništa loše: uostalom i Scooby-Doo, pas detektiv koji rješava i najzamršenije slučajeve, poludi kad osjeti miris fast fooda.

Priliku da upoznamo Scooby-Dooa u igranofilmskim pustolovinama omogućila nam je kompjutorska animacija, prvi put blistavo isprobana u “Jurskom parku” Stevena Spielberga. Kad su njome već napravljena prethistorijska bića, zašto ne bi i velika danska doga koja desetljećima (od 1969.) zabavlja svijet u crtićima Williama Hanne i Josepha Barbere (nekim čudom mimoišli su naše tržište, no svakodnevno ih možete gledati na stranim satelitskim kanalima). Koncept je bio jednostavan: pravi će glumci igrati Freddyja, Daphne, Velmu i Shaggyja, a jedino će Scooby-Doo biti umjetno biće, nešto poput Jar-Jar Binksa iz nove serije “Ratova zvijezda”. Rezultat je očito dobro zabavio mlađu publiku, kad je film dosad zgrnuo 270 milijuna dolara i mimo očekivanja trijeznih analitičara tržišta prometnuo se u jedan od najvećih hitova godine. Kritičari su, istina, bili zgroženi, a kako i ne bi, kad je navodno najsmješnija scena u filmu natjecanje u prđenju između Shaggyja i Scooby-Dooa. Puno više iritira, međutim, suhoparni pustolovni zaplet, koji se doima kao reciklaža “Indiane Jonesa” i “Tomb Raidera”, pa vam film protječe tako sporo kao da traje puna tri sata. Za 2004. godinu već su najavili nastavak: sreća što Scooby-Dooa rade kompjutori, pa ne može zahtijevati povećanje honorara! (N. P.)

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika