Od 17. rujna traju prosvjedi na Wall Streetu. Okupili su različite ljude - mlade, stare, zaposlene, nezaposlene, majke, djecu, bake, studentske aktiviste, slobodne umjetnike, neovisne anarhiste, glumce, pjevače, režisere, filozofe, ali i institucionalna tijela poput sindikata, pokreta zelenih, vjerskih organizacija... Svi su tu pod jednom zajedničkom parolom - 'Mi smo 99 posto' - koje su pokrali 1 posto bogatih.

Prvih tjedan dana prosvjeda mediji su o svemu uglavnom šutjeli, čak ni lokalno glasilo Wall Street Journal nije primijetilo komešanje u svojoj ulici. Kada su se počeli pojavljivati prvi izvještaji, najvećim su dijelom bili podcjenjivački i prosvjednike nazivali nefokusiranima i naivnima. Tako je npr. kolumnistica New York Timesa Gina Belafante 'mudro' primijetila da 'ako netko koristi Appleove kompjutore, ne može govoriti protiv kapitalizma'.

U danima koji su uslijedili, kada su počeli prvi sukobi s policijom, a pogotovo nakon masovnog hapšenja na Brooklynskom mostu, okupatori Wall Streeta postali su slavni i Amerika više nije mogla skrivati svoju malu tajnu. Republikanci i ostali 'čuvari američkih vrijednosti' drže se taktike omalovažavanja i ruganja, pa o prosvjednicima kažu, primjerice, da su ' Woodstock plus Burning Man plus ljudi bez ikakva smisla i fokusa u životu, s previše slobodnog vremena, koji samo smišljaju slogane i prljaju ulice', a Donald Trump izjavio je da su tamo samo da nađu dečka ili curu. Već se rađaju i nove teorije zavjere; republikanski predsjednički kandidat Herman Cain tako kaže: 'Nemam činjenice kojima mogu to potkrijepiti, ali mislim da su demonstracije isplanirane i orkestrirane samo da skrenu pažnju s loše Obamine politike...'

Ali, što god oni o tome mislili, prosvjedi se šire Amerikom i svijetom.

Najveće zasluge možemo pripisati organizatorima, internetskom magazinu Adbusters i njihovim prijateljima Anonymusima.

Kao prvo, imali su dobru reklamu i izvrsne plakate. Prije nekoliko mjeseci poslali su na 90.000 internetskih adresa plakat balerine na razjarenom biku - simbolu Wall Streeta - s jednostavnom porukom - Koji je naš jedini zahtjev? occupywallstreet, 17. rujna, ponesi šator.

Nastavili su slati plakate s kojih je vrištalo 'Uhvati Bika za rogove'. (Inače, taj brončani, napaljeni bik, spuštene glave, nosnica koje plamte i dugih rogova spremnih probosti, koji pokazuje ratobornu snagu i nepredvidivost, turistička je atrakcija financijske četvrti. Svakodnevno turisti trljaju njegov nos, rogove i testise za dobru sreću i financijski prosperitet.)

Sljedeće, najvažnije, odabrali su pravu metu. Velike banke i burzovni mešetari najveći su krivci za stanje u svijetu i tko god proživljava krizu, dugove, nezaposlenost, ne pita se zašto prosvjeduju baš tamo. Zahtjevaju da se lova s Wall Streeta makne iz politike, jer 'Wall Street zagađuje, ispušta korupciju i kriminal, a njihova neobuzdana politička moć - u obliku nepotističkog kapitalizma i posjedovanja političkih institucija - uništava financijsku sigurnost za sve ostale'.

Okupivši prve prosvjednike, dali su akciji vremena da se izgradi. Kada se prije nekoliko dana prosvjednicima obratila Naomi Klein, sudionica antiglobalizacijskog protesta u Seattleu 1999, novinarka i autorica nagrađivanih knjiga 'No Logo' i 'Doktrina šoka', naglasila je da je vrlo mudro što okupacija Wall Streeta nema krajnji datum. 'Naše mete bili su samiti - Svjetska trgovinska organizacija, MMF, G8. Samiti su kratkotrajni - traju samo oko tjedan dana. Tako smo i mi kratko trajali. I u ludilu hiperpatriotizma i militarizma koje je uslijedilo nakon 11. rujna, bilo je lako potpuno nas utišati, barem u Sjevernoj Americi.'

Navela je još jednu bitnu razliku - krajem prošlog desetljeća kapitalizam je bio na vrhuncu svog podivljalog ekonomskog buma, nezaposlenost je bila niska, mediji su bili opijeni lakom lovom. Dok je to 'blagostanje' trajalo, bilo je teško napadati ekonomiju koja se temeljila na pohlepi.

Sada je situacija drugačija. Organizatori Wall Street prosvjeda, inspirirani Arapskim proljećem, ocijenili su da je pravi trenutak da nešto iniciraju: 'Zanima nas kulturna revolucija i cijela ideja radikalne transformacije. Živcira nas što Tea Party napreduje, a ljevičari se skrivaju... Vlada globalna ekonomska i ekološka kriza, neka vrsta apokaliptičnog svijeta, mladi ljudi nemaju budućnost kojoj se mogu veseliti', objašnjava Kall Lasn iz Adbustersa. On smatra da se stvari zasad razvijaju dobro ovakve kakve jesu - bez vođe i jasnog zahtjeva, a da će '15. listopada dobiti globalni momentum kada Europljani budu imali svoj veliki trenutak na suncu. Sljedeći veliki datumi su 3. i 4. studenog kada se G-20 susretne u Francuskoj, zahtjevi će se tada iskristalizirati, a milijuni će marširati svijetom.'

I on i Naomi Klein slažu se da se zahvaljujući internetu, drugačijem mentalitetu mladih i horizontalnom načinu razmišljanja o stvarima, iz ovog pokreta može roditi novi model društva, koji podrazumijeva i drugačiji odnos prema prirodi.

Klein upozorava da 'svi znamo, ili barem osjećamo, da je svijet okrenut naopačke - ponašamo se kao da nema kraja onome što je zapravo ograničeno - fosilnim gorivima i atmosferskom prostoru. A istovremeno se ponašamo kao da postoji nestašica onoga čega imamo u izobilju - financijskih resursa da izgradimo onakvo društvo kakvo želimo.

Zadatak našega vremena je da da to preokrenemo... da insistiramo na tome da si možemo priuštiti izgradnju poštenog, inkluzivnog društva - dok istovremeno poštujemo limite koje Zemlja može podnijeti.

Klimatske promjene znače da ne smijemo više čekati. Ovoga puta ne smijemo dopustiti da nas ometu sporedne stvari, podjele, da izgorimo ili da nas izbrišu događaji. Ovoga puta moramo uspjeti. I ne govorim ovdje samo o regulaciji banaka i podizanju poreza bogatima, iako je i to bitno', poručila je Naomi Klein i pojasnila:

'Govorim o promjeni temeljnih vrijednosti koje vode naše društvo. To je teško sročiti kao jedan medijima prijateljski zahtjev, a također je teško to organizirati i izvesti. Ali zato što je teško, nije ništa manje bitno. Moj omiljeni transparent ovdje je 'Brinem za tebe'. U kulturi koja trenira ljude da izbjegavaju međusobne poglede, da kažu 'pustite ih da umru', to je duboko radikalna izjava.

Zapodjenuli smo borbu s najmoćnijojim ekonomskim i političkim silama na svijetu. To je zastrašujuće. A kako ovaj pokret raste u snazi, postajat će još strašnije. Uvijek budite svjesni da će biti iskušenja da se priklonite manjim ciljevima. Ne predajte se iskušenjima. Ovoga puta, odnosimo se jedni prema drugima kao da planiramo raditi jedan uz drugoga još mnoge, mnoge godine koje slijede. Jer, zadatak koji je pred nama neće zahtijevati ništa manje.

Prihvatimo ovaj pokret kao najvažniju stvar na svijetu. Zato što to i jest. Stvarno jest.'