Objavljeno u Nacionalu br. 364, 2002-11-06

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA - Srećko Jurdana

Ugledi predsjednika i države traže zaštitu od fašizma

Pročitajte i "Stupac tjedna" Srećka Jurdane

Predsjednik RH Stipe MesićPredsjednik RH Stipe MesićReagirajući na razne izazove u svome usavršenome stilu dužnosnika s dušom, Stipe Mesić zadnjih se dana javno usprotivio ideji – proizvedenoj u Vladi – o uvođenju zatvorske kazne za vrijeđanje predsjednika države (ili, stručnije rečeno: za njegovo “izvrgavanje ruglu”). Po Mesiću, dovoljno je ako se sprdanje s predsjednikom kazni novčano. “Ja nisam Tuđman i ne stvaram svoj kult”, alegorijski je na taj način Mesić poručio publici, solidarizirajući se neizravno s lokalnim fanaticima liberalizma koji će, po svojoj dogmi ili po svome hipokritskome socijalnome instinktu, bilo kakav pokušaj oficijelne zaštite institucije predsjednika protumačiti kao udar države na sakrosanktnu “slobodu izražavanja”.

STUPAC TJEDNA: BOZANIĆEV BISKUPSKI MONOLIT; CARLA DEL PONTE I VLADA Msgr. Josip Bozanić i njegov biskupski klub napali su razmjerno oštro Nacional zbog objavljene teze da među hrvatskim biskupima postoje idejno-političke razlike, koje su se manifestirale tako da je dio biskupa Bozanića nedavno pokušao smijeniti s položaja predsjednika staleške udruge nazvane Hrvatskom biskupskom konferencijom. Raskol među biskupima zaustavio je, navodno, papa. Dakle, dostojanstvenici tvrde da Nacional laže i traži senzacije gdje ih nema: biskupi su u stvarnosti idejni monolit čvršći od nekadašnjeg politbiroa partije, tijelo jedinstveno ne samo po duhu nego i po društvenim stavovima, uniformna cjelina u kojoj ne postoje ni volja ni prostor za bilo kakva razmimoilaženja. O.K. Potpisnik ovih redaka slobodan je u tom povodu msgr. Bozaniću postaviti potpitanje. Smatra li nadbiskup da između njegovog osobnog političkog svjetonazora, i npr. političkog svjetonazora vojnoga ordinarija Jurja Jezerinca - legendarnog po desničarenju i tvrdnji da “Hrvat u obrambenome ratu ne može počiniti zločin” - ne postoje nikakve razlike? Ako je tako, svaka čast. Neka se tisuću cvjetova neometano spoje u jedan. * * * U izvješću UN-u Carla Del Ponte izjavila je kako je hrvatskoj Vladi još u svibnju o. g. poručila da može očekivati optužnicu protiv Janka Bobetka. Umjesto da publiku započne psihološki pripremati na razvoj događaja, Vlada je zabila glavu u pijesak i napravila se neobaviještenom. Kad je Nacional objavio da slijedi optužnica, tekst su nazvali “medijskim nagađanjima” o kojima nemaju nikakvih konkretnih saznanja. Dan nakon tog članka obavijestili su javnost da je optužnica stigla. Toliko o ozbiljnosti ljudi koji vode državu. Mržnja prema civilizaciji

Da Mesić nije Tuđman, to je univerzalno poznata činjenica koju pouzdano ne treba potvrđivati uvođenjem specijalnih zakonskih mjera ili njihovom suspenzijom. Na drugoj strani, ni Mesiću kao ni hrvatskome društvu u cijelosti ne bi suviše naštetila doza autoritativne karizme emanirane iz Ureda predsjednika. Apsolutna sloboda uključuje i slobodu divljanja; nekakav arbitar mora postojati. Ako je Tuđman bio diktator koji se panično pokušavao zaštititi od utjecaja demokratskoga svijeta, ostavljajući za sobom maligne političke tragove, Mesić je razmjerno benigni verbalist koji je na seriozne društvene fenomene sposoban utjecati uglavnom deklarativno, u formi davanja mišljenja, savjeta i upozorenja. Promatrano iz političkoga rakursa (pokojnoga predsjednika Italije) Sandra Pertinija, Vaclava Havela ili nizozemske kraljice, Mesićevo suprotstavljanje sankcioniranju ugleda predsjednika ostavlja dojam napredne i simpatične geste; u kontekstu suvremene Hrvatske – determinirane snažnim anticivilizacijskim i antiinstitucionalističkim pokretom koji ne nailazi na adekvatan društveni otpor – ono se može shvatiti kao glumljenje slobodoumnosti i čista demagogija. Na ovome svetome tlu, predsjednika koji energično i prepoznatljivo ne respektira samoga sebe, i koji nema zakonske prerogative da lupi šakom po stolu, pouzdano ne namjeravaju respektirati ni njegovi neprijatelji.

Vlada je, uostalom, nesumnjivo raspolagala dobrim društvenim razlozima za predlaganje zakona o zaštiti ugleda predsjednika. Izvrgavanje predsjednika države ruglu danas je u Hrvatskoj preraslo u standardan oblik izražavanja mržnje prema civilizaciji, demokraciji i građanskome poretku, kao i simpatija prema ustaškoj NDH kojoj je Mesić antipod. Takvome trendu režim mora pružiti otpor. Fašizam poštuje logiku prinude. Sve bi se to, međutim, pred javnošću trebalo primjereno obrazložiti, ali nikome tko se danas u Hrvatskoj profesionalno bavi politikom, uglavnom ne pada na pamet da gubi vrijeme na sociološka analiziranja hrvatskoga društva i da zakone koji se krajnje površno tretiraju kao jačanje represije, pred javnošću postavi u objektivan kontekst.

Šovinistički stekliši

Kad je u dalmatinskoj kasarni zadnji put održao govor, Mesić je nakon toga jedva uspio pronaći lokal u kojem je gazda bio voljan da mu proda kavu. Može li netko u sličnoj poziciji zamisliti pokojnoga Broza? Da je Titu nekakav gostioničar rekao kako zbog ideoloških neslaganja ne može ući u njegov lokal, taj bi veseljak iste sekunde završio na Golome. Pa ipak, za Tita bi – da mu je slučajno palo na pamet raspisivanje slobodnih izbora – glasalo devedeset pet posto građana zemlje kojom je gospodario. Bio je diktator, hohštapler, ponekad i tiranin, ali na neki način i prirodan politički proizvod svoje sredine koja je osjećala da samo takav ideotip u zaostaloj balkanskoj državi može sačuvati elementaran red.

Sa svojom pozom velikoga demokrata, kozmopolita i humanista, i simultanim pretvaranjem u figuru bez ovlasti koja jedva da može utjecati na izbor svojih osobnih čuvara, a kamoli nekoga strpati u zatvor, Mesić je postao hodajući izazov za šovinističke stekliše, živi simbol svega onoga što mrze i s čime se bez straha mogu vulgarno sprdati jer u zemlji caruje demokracija koja ih štiti. Ako se skupinama nacionalističkih divljaka oficijelno zabrani vrijeđanje predsjednika, oni se danas – u inerpretaciji svojih liberalističkih zaštitnika – automatski pretvaraju u “žrtve represije”, bez obzira na to što je u stvarnosti njihova žrtva permisivno građansko društvo u kojem rade što im padne na pamet.

Osnovni problem predloženih zakona o zaštiti ugleda predsjednika i kažnjavanju veličanja NDH i fašizma nije sublimiran u njihovoj rigoroznosti već u njihovoj praktičnoj neprovedivosti. Takvi su zakoni društveno apsolutno potrebni, ali u Hrvatskoj ne postoji represivni sustav koji bi ih mogao realizirati. Sve da se i članak 151. Kaznenog zakona proširi na predsjednika, nitko nikoga nigdje i nikada ne će strpati u zatvor i osuditi zbog uvrede Stipe Mesića. Na takve stvari policija, tužitelji i sudovi danas po instinktu ne reagiraju, kao što su nekada po instinktu reagirali prije svega na takve stvari. Diskusija je, dakle, akademska: zakon koji se u parlamentu eventualno izglasa, svest će se na razinu deklarativne političke poruke, lišene bilo kakvoga praktičnoga efekta.
Identična je situacija sa zakonom o zabrani veličanja NDH, ustaša i fašizma. Tuđmanizam je Hrvatskoj – u formi specijalnoga psihosocijalnoga naslijeđa – ostavio neoustaški mentalitet koji je zemlju prožeo do razine na kojoj mu se ne može parirati simboličnim zakonodavno-policijskim tehnikama. Nekada dio brižno prikrivene običajne sfere, fašistički sindrom razvio se danas u element građanske svakidašnjice. Slobodno se objavljuju i nacistički intonirane publikacije, koje – irelevantno od svoje mizerne naklade – potvrđuju da je drastična promjena u društvenome svjetonazoru dobila neku vrstu legitimiteta. Pojmom demokracije u Hrvatskoj su obuhvaćeni i trendovi koji tu demokraciju žele uništiti u korijenu.

Neoustaška emotivnost

Dinarski urlator “Thompson” na svojim Internet-stranicama deklamira ode Anti Paveliću i njegovoj kvislinškoj državi. Thompsonovi javni nastupi nesputani su delirij neoustaške emotivnosti, u kojem sudjeluju i suci poput Slavka Lozine zaduženi za suđenje ratnim zločincima ustaškoga ideološkoga predznaka. Kako vidimo, hrvatska ideološka scena upravo je tragikomična. Vlada pokušava podići nekakvu zakonsku branu ekspanziji fašističke ikonografije, unaprijed svjesna njezine ograničenosti. Što poduzeti? Udaljiti Thompsona s pozornice i od njega napraviti još većega heroja ulice? Početi hapsiti fašiste i riskirati građansku konfrontaciju za koju režim nema snage ni živaca?

Hrvatski kulturološki problem ukazuje se danas u svome punome sjaju i nerješivosti. Najbolje je donijeti antifašističke zakone, zaštititi ugled predsjednika i države, mahati njima pred međunarodnom zajednicom i kod kuće zaboraviti na njihovu primjenu.

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika