U vladi Republike Srbije sjedi jedan Slobodan i jedan Milošević, a da društvo bude kompletnije, tu je i jedan Radovan. Milorad je čelnik ključne koalirajuće stranke, a najvažniji ekonomski savjetnik (također svojedobno ministar) zove se Borislav. Sama pak predsjednica vlade, kažu svi, Srpkinja je samo po ocu, a po majci, gle, Hrvatica... Uuuuupsss!!! Pardon, ispričavam se, idem odmah gore popraviti ono u prvoj rečenici: uopće nije riječ o vladi Srbije, nego - Hrvatske!

To je, dakle, okruženje u kojem je Josip Đakić dobio nadahnuće za svoju šovinističku "dosjetku" o Ranku, Rajku, Veljku, Zokiju i Radi, te o hrvatskoj i srpskoj vladi. U tom okruženju jednima uopće ne pada na pamet sankcionirati mangupa u svojim redovima, dok se drugima jednostavno gadi tražiti javnu ispriku, jer znaju s kim imaju posla. Duga je ta "crvena nit" hadezeovskoga predizbornog neukusa (i ne samo predizbornog, naravno), a početak joj je zavezan u zagrebačkoj Dubravi, na Klaki, za ogradu sportskog centra gdje je Franjo Tuđman u proljeće 1990. ispalio onu znamenitu "Sretan sam što mi žena nije ni Srpkinja niti Židovka", pa dobio ovacije okupljenih. Vlastite unuke, jasno, nije spominjao. Nešto kasnije, u estradnom dijelu programa, svoju je sreću s okupljenima poželio podijeliti i Duško Lokin. Stigao je, međutim, reći samo: "Sretan sam što večeras s vama mogu...", a onda mu je netko doviknuo: "Nisi sretan, jer si Duško!", što je ponovo izazvalo veselje u publici, tako da je naš Duško zapjevao i u džep zadjenuo, pa pošao kući.
Duga je, velim, ta crvena nit hadezeovskog vrijeđanja političkih protivnika i inih inomišljenika, ali i zdravog razuma svakoga imalo mislećega građanina. Protegla se, evo, već i u treće desetljeće, neprekinuta i čvrsta. Dapače, doima se danas i zategnutijom nego ikad ranije, računajući čak i vrijeme rata. U takvim je vremenima, naime, nekako i za očekivati da s dna na površinu isplutaju najprljaviji ljudi i najprljavije tvrdnje, ali danas, šesnaest godina kasnije, takvi ljudi i takve tvrdnje čine se čak i opasnijima nego u ratno doba. Pogotovo ako im svjedočimo samo dva mjeseca prije mukotrpno izborenog potpisa pod ugovor o pristupanju zajednici civiliziranih država, "kamo oduvijek pripadamo". Nevjerojatno je to što hadezeovci, očito, misle da su se oni bezveznjaci i cjepidlake iz Bruxellesa samo zajebavali kad su rekli da se monitoring nad Hrvatskom nastavlja i nakon zaključivanja pregovora! Čime se pred njima misle opravdavati ako, prema nekom jeftinom horror-scenariju, HDZ zadrži vlast i nakon ovih izbora?! Žarom izborne kampanje (koja, uzgred, nije službeno još ni započela) ili specifičnostima hrvatskog mentaliteta, koji, eto, benevolentno prelazi preko tvrdnji političara koji čvrsto stoje iza izjava iza kojih zapravo ni u ludilu ne stoje?
Gledamo jedan moj i ja na televiziji Jadranku Kosor, koja i dalje čvrsto stoji iza Josipa Đakića, premda ne misli kao i on, ali se slaže, iako ne u cijelosti, mada... pa mi kaže prika ovako: "Ma vidi je, smije se i skakuće ka da se napušila trave, a govori ka da se najila one bunike! Na čemu je tek ona?" Tri minute kasnije, nakon kraće konstruktivne rasprave, došli smo do odgovora: HDZ je u tajnim laboratorijima dr. Milinovića iz ekstrakata prirodnih sastojaka, trave i bunike, sintetizirao novu drogu - trabuniku! Da sam ja netko, u Bruxellesu na primjer, odmah bih u monitoring Hrvatske uveo i obavezni nasumični doping-test tijekom predizborne kampanje (koja, ponovimo uzgred, nije službeno još ni započela) pa svakoga s pozitivnim nalazom na trabuniku suspendirao iz natjecanja za sljedećih pet godina. "Ali popio sam samo bocu Velebitskog piva, kunem se, ni kapi više, ničega!", glasio bi vjerojatno najčešći obrambeni jecaj. "Pa o tome i jest riječ", odgovarali bi cinični eurokratski činovnici, sa smiješkom potpisujući rješenje o petogodišnjoj suspenziji iz javnog života...
Da, znam, reći ćete da je lako praviti zajebanciju iz svega, ali znate li neki bolji protuotrov za trabuniku i njene učinke, kako na same hadezeovce tako i, posljedično, na nas? Josip Đakić, čovjek koji bi invalidsku mirovinu jamačno odavna opravdano zavrijedio i da nije bilo nikakvog rata, javno iskazuje stranački stav da je sasvim korektno o nekom Hrvatu, lažući, reći da je Srbin, jer je to prema stranačkim smjernicama odavna uvredljivo i vrijedno podsmijeha, a njegova stranačka predsjednica uredno nakon toga pocupkuje i smijulji se vlastitim dosjetkama, mada svi tvrde (da znaju) kako je baš ona, po ocu, hrvatska Srpkinja i gorljiva bivša članica SK. I još kaže kako se HDZ ne boji nikakvih uvreda, laži i podmetanja iz oporbe. Hej, pa toga se ne bi dosjetili ni Monty Pythoni u najkreativnijem razdoblju, sve da su im producenti LSD lopatama servirali!
Ma, kažem vam, nema do naše hrvatske trabunike! Samo da nam je iz EU ne zabrane, kao što već jesu sir, vrhnje i korupciju.