Objavljeno u Nacionalu br. 830, 2011-10-11

Autor: Erol Avdović

Život damo, Siriju ne damo

Rezoluciju Vijeća sigurnosti u prilog prosvjednicima protiv režima u Damasku spriječio je veto Rusije i Kine, koje se potvrđuju kao ključni igrači na Bliskom istoku

Arapskom proljeću u Siriji sada su se suprotstavile Rusija i KinaArapskom proljeću u Siriji sada su se suprotstavile Rusija i KinaOno čime su Rusi počeli prijetiti čim je počela vojna intervencija NATO-a protiv Gadafija - dogodilo se. Kad je 19. ožujka usvojena rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o zoni zabrane letenja nad Libijom, Rusi su dobili diplomatsku municiju, kojom pola godine kasnije zbog te NATO-ove operacije neće podržati nikakvu rezoluciji o Siriji. Udruženi rusko-kineski veto bio je prvi nakon dvostrukog veta kojim su Rusija i Kina 2008. zaustavile sankcije protiv Zimbabvea, ostajući tako u "afričkoj igri" do danas. U siječnju 2007. Moskva i Peking zaustavili su sankcije protiv Mianmara. Smisao najnovijeg protivljenja, koje je srušilo zajednički napor Britanije, Francuske, Portugala i Njemačke, sastoji se u suprotstavljanju zapadnom poimanju krize u Siriji.


Tim vetom Rusija je gotovo stavila na kocku ono što su šefovi diplomacija Hillary Clinton i Sergej Lavrov pokrenuli kao ponovnu uspostavu američko-ruskih odnosa na geostrateškoj razini. Nema znači još ništa od planiranog ujednačenog pogleda na svijet. Ruska odluka je i više od osvete Amerikancima za početak instaliranja raketnog štita u Rumunjskoj i radara u Turskoj. Riječ je o pokušaju zaustavljanja napredovanja SAD-a i zapadnih saveznika u regiji, gdje ekonomske (naftne) interese imaju svi - i mali i veliki. Rusija i Kina upozoravaju da Sirija ne smije biti žrtva lošeg izbora riječi u nacrtu rezolucije, kao što se "pogrešno govorilo i pisalo", po mišljenju Rusa i Kineza, uoči intervencije na Libiju, a prije toga i na Irak i Afganistan. Kad je američka veleposlanica u UN-u Susan Rice dramatično izrazila ogorčenost odlukom "dviju zemalja" da ulože veto, ne spominjući poimence Rusiju ili Kinu, ruski se veleposlanik u Vijeću sigurnosti Vitalij Čurkin - blago smješio. Bilo je to kad je Riceova prigovorila zbog veta, a da "rezolucija nigdje ne spominje sankcije". Moskva je te sankcije upravo isticala kao razlog svog protivljenja
Iako potpuno "prilagođena" ili, kako to diplomati na East Riveru vole reći, "spuštenog vodostaja", rezolucija o Siriji, osim što osuđuje režim u Damasku, predviđa akciju nakon 30 dana prema "članku 41" Povelje UN-a. Ta "kvaka 41." zapravo omogućava i primjenu tzv. "pametnih sankcija", usmjerenih prema vlastodršcima i njihovim režimima, a manje prema narodu koji od sankcija također ispašta. Analitičari tvrde da su Rusi imali dovoljno razloga za prigovor rezoluciji br. 1973 o Libiji, ali nisu. Ta je rezolucija osim zabrane letenja zbog zaštite libijskih civila i "sprečavanja mogućnosti da Ben Gazi postane nova Srebrenica", kako su to govorili Hillary Clinton i neki drugi Europljani, predviđala i upotrebu svih dopuštenih mjera. A Rusi je ipak nisu vetirali.
Bio je to gotovo pouzdan signal da će uslijediti žestoka vojna intervencija NATO-a. Očito, Libija je malo dalje od bliskoistočnog interesnog "đavoljeg trokuta", u kojem su osim Sirije i Libanona, s jedne, još i Iran i cijeli Perzijski zaljev s druge strane. Rusija zato nije mogla apstinirati.
Vitalij Čurkin svoj je stav upakirao u relativno prihvatljivu retoriku "o drukčijoj filozofiji", jer njegova zemlja je u zapadnom prijedlogu osude nasilja u Siriji otkrila ponovo "libijski scenarij" koji ne samo da vodi "ultimativnim sankcijama", nego i u novu regionalnu konfrontaciju. Rus je prigovorio da predložena rezolucija nije pozvala sirijsku oporbu, koja maršira na ulicama protiv Asada, da se distancira od ekstremista. Tako su opet zazvonila "libijska zvona", podsjećajući da Zapad još ne zna tko je sve u redovima Sirijskog prijelaznog nacionalnog vijeća (TNSC) pa tako ne zna tko sve prosvjedjuje u Siriji.
Iako je potrošio dosta riječi o tome da Moskva "nije odvjetnik Asadova režima" i da njegova zemlja osuđuje nasilje nad civilima, braneći tu logiku, kako Rusi više ne žele ponoviti "libijsku grešku" sa Sirijom, bilo je jasno da se radi o udruženoj strategiji s Kinom. Kina i Rusija podnijele su žestoke diplomatske pljuske od Amerikanaca, pa i od nešto umjerenijih Francuza i Engleza, i ne mareći za medijski efektne optužbe, kako su oni "krivci za zaustavljanje arapskog proljeća u Siriji", sve do toga - da "narodi na Bliskom istoku sada znaju tko je protiv širenja demokracije u regiji". Ostali su tvrdoglavi do kraja prema svakom izazovu, da je njihovo protivljenje nemoralno i protiv zdrave pameti, jer se stavlja u obranu režima, koji od ožujka stalno ugnjetava i ubija sirijske civile. Čurkin se čak upustio u taj diplomatski ping-pong, vraćajući poneki udarac: tako je rekao da Rusi znaju da su bar neki prosvjednici u Siriji podmetnuti ili organizirani izvana.
Kineski veleposlanik Li Baodong bio je poprilično općenit, ali vrlo kratak u objašnjenju zašto je Peking uložio veto: Kina ne podržava sankcije u kompliciranim situacijama koje prijete da se ugrozi cjelovitost i teritorijalni integritet zemalja o kojima je riječ. Peking je time reafirmirao svoju "politiku jedne Kine" (One China Policy), aludirajući na nepriznati status Tajvana u UN-u.
Iako pokrenuta iz humanitarnih razloga, ponovo zbog zaštite civila na Bliskom istoku, sirijska je utakmica u UN-u tako još jednom pomogla da se brane vlastiti interesi najvažnijih (stalnih pet) zemalja članica Vijeća sigurnosti.Šest od potrebne dvotrećinske većine (9 glasova) da bi se jedna rezolucija Vijeću sigurnosti uopće izglasala (pod uvjetom da nijedna od pet stalnih članica ne uloži veto), osigurale su ovaj put BiH, Gabon, Kolumbija, Nigerija, Njemačka i Portugal. Te su zemlje uz SAD, Britaniju i Francusku glasale za prijedlog rezolucije o osudi Sirije. Glasanje je na kraju pokazalo da u Vijeću funkcionira prozapadna koalicija u kojoj su BiH i dvije afričke zemlje - Gabon i Nigerija. Ova će "koalicija" osigurati da rezolucija o prijemu Palestine u UN jednostavno ne može prikupiti minimalnih devet pozitivnih glasova u Vijeću sigurnosti. BiH, Gabon i Nigerija mogli su tako "spasiti" Amerikance da u UN-u ulože veto protiv Palestinaca, a to bi u Washingtonu htjeli izbjeći. Spomenute odluke su svakako i mnogo više od naizgled jednostavne političke aritmetike, po kojoj svaka od 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti - ima jedan glas. Ali samo trećina njih zaista odlučuje.

Vezane vijesti

SAD od ruske tvrtke kupuje helikoptere za Afganistan

SAD od ruske tvrtke kupuje helikoptere za Afganistan

Pentagon je obavijestio Kongres o planovima nabavke dodatnih helikoptera za Afganistan od Rosoboronexporta, ruske tvrtke koju neki američki… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika