HNK Zagreb“Zapanjeni smo koliko ljude zanima zašto netko ne bi išao u Beograd, a nimalo naša temeljna želja: da svoje kazališno umijeće pokažemo u Londonu, Parizu, Berlinu, Milanu, Rimu, Hamburgu, Budimpešti, Pragu… Zgranuti smo time!” Tako dimenzije najnovijeg hrvatskog kulturnog skandala određuje Žarko Potočnjak, glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta koji je odbio gostovati s ansamblom svoje matične kuće u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Snježana Banović, ravnateljica Drame zagrebačkog HNK još do prije tjedan dana, svoju je diverzantsku akciju planiranja i pripremanja gostovanja u srbijanskom glavnom gradu platila funkcijom. Mladen Tarbuk, intendant nacionalnog kazališta, organizatorici atentata na nacionalno i domoljubno čistunstvo najprimitivnijeg smjera uručio je izvanredni otkaz. Kulturna i ostala javnost hrvatske intelektualne prčvarnice donijela je jedinstven stav prilagođen resornim uputama novog ministarstva istine. U novonastali spor ne treba se miješati, smatraju poslušnici novoga režima, smatrajući da se upravo svojim distanciranjem i prešutnom suglasnošću daje potpora vlasti koju se još ne tako davno smatralo glasnikom istinskih slobodarskih namjera. Nove sinekure ne treba žrtvovati za principe koji su temelj svake slobodne umjetnosti, kulture i stvaranja, pa je teza o sukobu Banovićke i Tarbuka kao o pitanju koje se treba riješiti tiho unutar kuće bez sudjelovanja javnosti samo floskula kojom se one nastoje sačuvati. Hrvatska kultura financira se prije svega novcem poreznih obveznika, stoga je šutnja nove kaste aralica hrvatske kulture tragikomična. Sukob između intendanta hrvatske izolacije i ravnateljice koja je proglašena bivšom jer se usprotivila politici teatarskog nerada i zatvorenosti koja je služila samo kao opravdanje žive dosade kakvu već godinama proizvodi kazalište koje nitko ne zove ni u London, ni u Rim, a bogami ni u Budimpeštu. Zagrebački kazališni ispičuturaj ne podnosi kompeticiju među 20-ak zagrebačkih kazališnih fanova, Beograda se boje ne zato što, kao što kaže glumac Kruno Šarić, “njega nitko neće ko ovcu voditi po Jugoslaviji”, nego zato što je teza o ponižavajućem nastupanju pred vjekovnim neprijateljem kojem se još uvijek ne može oprostiti savršeno opravdanje za krčmarluk jedne odvajkada provincijske sredine. Odbijanje kulturnih nacionalista da svoje snage odmjere na tuđem terenu, koji će biti širi od grupice nezainteresiranih uvijek istih abonenata i šačice polit-snobova koje poruke umjetnosti zanimaju koliko i lanjski snijeg, te zajamčenih budžetskih apanaža iz kojih je uvijek dovoljno za “lozu” i društvo pridrživača šankeraja, samo je obrazac koji se savršeno uklapa u odbijanje hrvatskih elita da svoja podobnički stečena zvanja, sinekure i tantijeme potvrde u nešto kompetitivnijim uvjetima nego što ga stoljećima određuju dimenzije Krležine balkanske krčme.

Rigidni hrvatski nacionalizam uobličen danas u ideologiju Araličine “Fukare” svoju najnoviji postaju našao je pod skutima Vujićeva ministarstva istinskog državotvorstva. Ministar kulture, baš kao i Račanova potpredsjednica i ministrica obrane, kadrovski su prikrpljeni hrvatskim socijaldemokratima kao supstrat nekadašnje Socijaldemokratske stranke što ju je Vujić svojedobno utemeljio zajedno s (u toj fazi) Tuđmanovim nevjernim starijim sinom Miroslavom. U koaliciji s račanovcima kojima su se u jednom trenutku prikvačili jačajući demokratski imidž komunistima čije je reformiranje bilo upravo u tijeku, oni su kupili svoju budućnost. Svoje fuzioniranje s kockašima u tim kritičnim i bolnim trenucima, kad akcije ex-komunista nisu vrijedile više od imovine što ju im je prepustio stari nagodbenjak Tuđman, Vujić i Antunovićka u trećesiječanjskim su instalacijama naplatili jakim ministarskim foteljama, a njihovu eru obilježava njezina izrazita nesposobnost i šlamperaj te njegova sve očitija državotvornost koja sa slobodom i demokracijom ima sve manje veze.

Vujić, koji se u srazu Banovićke i Tarbuka ponio upravo onako kako je na jednoj od prijašnjih prvomajskih grah-parada ocijenio ponašanje nekadašnjih sindikalnih čelnika. Nazivajući ih tada “pičkicama”, on je na možda najbolji način ocrtao svoje ponašanje u najnovijem kulturnom skandalu koji mnogi, ne bez razloga, poistovjećuju sa svojedobnim progonom Mire Furlan zato što se u jeku rata preselila u Beograd, koji očito, i na našu tešku žalost, postaje mjerom svakog hrvatstva. I dok god bude tako, Žarko Potočnjak nikad neće sa svojim provincijskim teatrom nastupati ni u Parizu, ni u Rimu, a ni u Budimpešti.

Odnos s Beogradom, tako su upravo i htjeli rigidni nacionalisti i pretežito antidemokrati, u kakve se počeo ubrajati i lažni esedepeovac Vujić, premda ga nitko ni za što nije pitao, i u dalekoj će budućnosti biti točka preko koje će se morati proći ne bi li se zaslužile pozornice o kojima sanjaju Žarko Potočnjak i ostatak društva iz šankeraja. Možda im nije jasno, ali baš će njihovo odbijanje da ih kao ovce vuku po Jugoslaviji biti glavnom preprekom da se odmaknu od tog istog šanka koji već desetljećima stoji na istome mjestu, odbijajući da se transformira u neki kozmopolitski za kojim se umjesto loze ispijaju konjak i viski. Dotad put do Europe vodi baš preko Beograda. Društvo i Potočnjak to ne mogu razumjeti, utopljeni u moru vlastitih predrasuda i primitivizma nepovezivog s profesijom koja bi trebala imati misiju kudikamo veću od crkavice što im je svakog mjeseca udjeljuju Tarbukovi i Vujićevi čuvari državnog pečata. Vujić, kao i na vrijeme stišana i u svoje skupocjene odaje povučena Željka Antunović, u nespretnostima vlastite nesposobnosti i neznanja SDP-u već godinama nanose nemjerljivu štetu. Svoju stranku diskvalificiraju kao ozbiljnog čuvara demokratskih, naprednih i pluralističkih vrijednosti. Njegovo nedavno izrečeno obrazloženje kako Zakon o HRT-u treba mijenjati, među ostalim, zato što Antunovićkin mimohod u Kninu nije značajnije popraćen u Dnevniku, još bolje oslikava nedemokratske i partijske konture tog lošeg Račanova aparatčika. Kako bi popravio sliku iza koje se krije puka nesposobnost, Vujićev krug rabijatnih i živčanih socijaldemokrata poseže za tuđmanističkim metodama medijskoga diktata.

Novi zakon kojim se zameci javne televizije naglo preobražavaju u već viđenu verziju državne agencije tipično sovjetskoga modela i reinkarnacija slučaja Furlan usred ere račanizma samo nas navode na toliko puta ponavljana pitanja: je li se i što uopće promijenilo nakon 3. siječnja 2000? Vlada i ministri – svakako, metode linča, političkih obračuna i dominacije politike nad interesima društva – nikako.