Javnosti je dobro poznato da "uvaženi gospodin zastupnik" Josip Đakić u Saboru i HDZ-u s neskrivenom čašću i ponosom obavlja dužnost vodećega reprezentanta društvenoga sloja hrvatskih huligana. Na djelu je zvjezdani trenutak narodne demokracije, kad i klasa besprizornih dobiva institucionalni glas koji odlučno brani njezine stavove i interese. Đakićevu policijsku kronologiju - od trenutka kad je preko HDZ-a službeno postao narodni junak do danas - mogli bi trajno izložiti u Europskom parlamentu kao raritet, da se vidi kakvi su sve politički profili sposobni trijumfalno umarširati u "zajednicu europskih naroda".

Na HDZ-ovu skupu u Osijeku nedavno je uličarski izvrijeđao pripadnike oporbene koalicije, zaključujući da im imena zvuče kao srpska, "pa se ne može znati sastavljaju li hrvatsku ili srpsku vladu". Za tu fašistoidnu "duhovitost" od hadezeovskoga kolektiva u dvorani nagrađen je burnim pljeskom, a od premijerke Kosor prešutnim odobravanjem i kritikama na račun pučkoga pravobranitelja Jurice Malčića koji je upozorio na neprihvatljivost Đakićeva ponašanja ("Voljela bih da je pučki pravobranitelj uvijek tako brz").

Hadezeovci su se valjali od smijeha i odobravanja, ali kod europskih krugova nije se mogla primijetiti posebna fasciniranost Đakićevom đilkoškom dosjetljivošću. Između europskog i hadezeovskog smisla za humor evidentno postoji teško premostiva razlika. Ispad je osudio Paul Vandoren, voditelj delegacije EU-a u Hrvatskoj, koji je - odmjereno, ali nedvosmisleno - kazao kako "takve izjave nisu dobrodošle u Europskoj uniji", odnosno kako "ne pomažu napretku društva, izrečene u izbornoj kampanji ili ne". Pitanje hoće li incident ući u izvješće o ostvarenome napretku Hrvatske u fazi pristupanja EU-u diplomatski je ostavio otvorenim. Slučaj Đakić nije naročito zanimljiv kao element psihograma jednog provjerenog lokalnog stiljage, no analitički je indikativan kao simptom HDZ-ova pribjegavanja provincijalno-šovinističkoj taktici u borbi za ostanak na vlasti. U kampanji se kod izabrane publike provociraju najniži instinkti, primitivizam se pokušava pretvoriti u najjačeg stranačkog saveznika. Na drugoj strani su "Srbi", uz njih i "komunisti", Hrvatskoj prijeti "crvena opasnost" i tako dalje. Bitku nastoje predstaviti kao ideološku i rodoljubnu, izvlači se na scenu spektar ultranacionalističkih rekvizita i tipovi poput Đakića koji će njima mahati, kako bi se politički disperzirane desničarske kohorte kolektivno namamile pod HDZ-ov zajednički kišobran.

Vjerojatno svjesni da su kod građanske publike out, članovi politbiroa HDZ-a nastoje pronaći sreću u društvenim stratusima podložnijima manipulaciji, vjerujući da kod njih još uvijek dobro prolazi nižerazredna nacionalistička demagogija i "stand up" komediografija originalnog tuđmanovskog tipa. Ako im je Đakić adut, jasno je na kakve su grane spali. Teško je zamisliti Ivu Sanadera - koji je svojedobno dobio izbore u izgubljenoj situaciji - kako slamku spasa pronalazi u hvatanju za šovinistički prostakluk. Pobijedio je tada Milanovića jer je sa svojom izbrušenom i prilično kultiviranom retorikom uspio pridobiti mnoge građane razočarane SDP-ovom antiinspirativnom bljedunjavošću. Gospođa Kosor ide drugom stranom ulice i nada se da će većinu osvojiti pomicanjem prema nacionalnim ekstremima, što u modernoj hrvatskoj povijesti nije uspjelo nikome. Tuđman je izbore krao, a ne dobivao; nakon njega, ishode određuje tiha većina koja je u dobroj mjeri razvila imunitet na populističke klišeje s početka devedesetih.
Čini se, međutim, da gospođa Kosor uvjerljivijih aduta od desničarenja na raspolaganju i nema. Njezin simplicistički verbalizam, ispunjen usiljenom energičnošću, lažnim osmijesima, zapetljavanjem u fraze i sadržajnim proturječnostima, odiše nedostatkom bilo kakvog dubljeg uvida u hrvatski kulturološko-civilizacijski problem. Otvorila je pravosuđu mogućnost da provede istragu nad Sanaderom, ostavila na miru neke u stranci koji su maznuli koliko i on, proglasila sebe sveticom i pozvala "domoljube" da u njoj pronađu svoju zaštitnicu. To je, sažeto, njezin izborni program, koji je zadnjih dana stavljen na svojevrsnu kušnju preko optužnica iz Srbije za niz počinitelja ratnih zločina s hrvatskim predznakom. U hrvatskoj političkoj i javnoj sferi uopće se nije raspravljalo o pitanju utemeljenosti spomenutih optužnica i dokaza koji ih prate. Zločini per se tretiraju se kao irelevant­ni, bitno je tko ih istražuje, i zašto. Ako je istražna strana politički suspektna, zločini ne postoje.

Rasprava se, dakle, isključivo vodi o moralnom pravu Srbije da šalje nekakve optužnice, kao i o konstruiranome slučaju ministra pravosuđa Bošnjakovića, koji je dostavu optužnica navodno zatajio. Kad je riječ o Draženu Bošnjakoviću, on vrlo vjerojatno pred premijerkom i njezinim pouzdanicima nije zatajio ništa - jer ne radi se o stvarima koje se "drže u ladici" - no pretvaraju ga naknadno u statusnu marionetu na koju će prebaciti odgovornost za vlastito kalkuliranje s objavom tih optužnica. Srbijanskim pravosudnim inicijativama, na drugoj strani, pokušavaju parirati nekakvim "zakonom o ništetnosti srpskih optužnica", što je s pravom izazvalo konsternaciju kod predsjednika Josipovića, državnog odvjetnika Bajića i europskih promatrača. Apsurdnu ideju tog zakona, kojim se de facto poništava suradnja Hrvatske i Srbije na planu istraživanja ratnih zločina, gospođa Kosor niti može, niti želi, realizirati u Saboru, ali mora s njom do daljnjega mahati pred ekstremistima koji joj čine važan dio "izborne baze".