Hrvatska politička elita nije s previše entuzijazma primila prijedlog Ive Josipovića koji je prošlog tjedna zatražio proširenje ovlasti predsjednika Republike. Interesantno je, pritom, kako Josipovićeva ideja, u prvim neformalnim komentarima, nije prihvaćena ni u vodećim krugovima SDP-a i HNS-a, udarnim strankama opozicijske Kukuriku koalicije, koja ima velike izglede za pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima.
Iako se Josipović u međuvremenu djelomično ogradio i objasnio da ne traži povećanje izvršnih ovlasti, opozicijske reakcije - doduše, vrlo diskretne - treba promatrati u širem kontekstu. Već sada postaje izgledno da će i u slučaju promjene vlasti odnos vlade lijevog centra i predsjednika države biti daleko od idiličnoga.

Koliko god postoji suglasnost o temeljim strateškim temama, kao što je obračun s korupcijom ili hrvatsko članstvo u Europskoj uniji, između Kukuriku koalicije i predsjednika Josipovića postoje razlike koje nisu bitne, ali jesu dovoljno duboke da mogu biti izvori budućih sukoba.
Slična situacija postojala je između 2000. i 2003. kada su se tadašnji predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan bitno razilazili u vanjskoj politici (za razliku od Vlade, predsjednik je bio distanciran prema članstvu u NATO-u i tadašnjoj američkoj politici) i pitanjima ustroja sigurnosnog aparata. Uostalom, upravo je Račanova vlada provela ustavne promjene koje su smanjile Mesićeve predsjedničke ovlasti, a baš zbog problema koja izazivaju ta reducirana prava, nedavno je prosvjedovao Josipović.
Sudeći prema internim reakcijama opozicije, koja ima šansu postati vlast već u prosincu, inicijativa predsjednika Josipovića nije dobro primljena. To ne znači i da je a priori odbačena, ali nagovještaj je razlika u stavovima o fundamentalnim pitanja političkog ustroja Republike Hrvatske. Josipović traži uvođenje dviju novih ovlasti, uz zadržavanje sadašnjih predsjedničkih ovlasti u vanjskoj politici, obrani i nacionalnoj sigurnosti. U HDZ-u su ga odmah napali da želi vratiti polupredsjednički sustav, kakav je postojao za vrijeme vladavine Franje Tuđmana, što su u predsjedničkom uredu ocijenili kao zlobno izvrtanje činjenica. Josipovićevi zahtjevi temelje se na Ustavnoj odredbi članka 93. stavka 2. koji kaže da se "predsjednik države brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti". Problem je katastrofalno stanje u državnoj upravi, takvo da Josipović već dvadesetak mjeseci nailazi na paradoksalne situacije - iako je on izabrani šef države, često se događa da nekakvi anonimni državni činovnici ili uredi i agencije jednostavno ne odgovaraju na njegove službene zahtjeve. Iako su takvi primjeri više za rubriku "vjerovali ili ne", u predsjedničkom uredu ih navode kao argument za povećanje Josipovićevih ovlasti. S političkog stajališta puno je važniji drugi problem zbog kojega je Josipović zatražio pravo da, ako smatra neki zakon protuustavnim ili štetnim za nacionalne interese, od parlamenta zatraži da ga prije stupanja na snagu ponovo razmotri i izglasa. U njegovoj interpretaciji, na taj način ne bi oduzeo ovlasti ni Vladi ni Saboru. Ako bi Sabor ponovo izglasao zakon, Josipović više ne bi mogao spriječiti njegovo stupanje na snagu, ali bi i dalje mogao ići na Ustavni sud. Danas to isto može učiniti, ali samo za neustavne zakone, a ne i zakone za koje smatra da će imati negativne posljedice za hrvatske građane.
Josipovićev prijedlog svodi se na to da bi - nakon što bi on odbio potpisati određeni zakon - uslijedila nova rasprava u parlamentu i zakon bi ipak prošao ako bi ga tada izglasala natpolovična većina.
Dio pravnika smatra da je, zbog svojih zakonskih ograničenja, otkako je početkom 2010. stupio na dužnost, Josipović po službenoj dužnosti potpisao nekoliko zakona za koje je smatrao da nisu dobri i da mogu biti štetni za Hrvatsku. Najbolji je primjer najnoviji zakon o optužnicama iz Srbije, no objektivno vrlo štetni zakoni bili su i Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, a u nedavnoj prošlosti i Zakon o golf terenima. Po zakonu, Josipović ih je morao potpisati, a kako ne bi dodatno pogoršavao odnose s HDZ-ovom vladom, nije zatražio mišljenje Ustavnog suda. Istina, nije ni javno iznosio previše kritika kad su doneseni ti zakoni. Sadašnji zahtjev za jačanjem uloge predsjednika Republike zapravo je usmjeren prema opoziciji, a ne HDZ-u, koji će teško uspjeti zadržati vlast. Josipović računa da će u njegovoj bivšoj stranci SDP-u imati sluha za najnovije prijedloge iz Predsjedničkog ureda. Osim toga, kao posredni argument može izvući rezultate ispitivanja javnog mnijenja, u kojima je već dvadeset mjeseci uvjerljivo najpopularniji političar u državi. Javnost u Hrvatskoj je sklona smjeni HDZ-ove vlade, ali dolazak Kukuriku koalicije na vlast također se ne očekuje s entuzijazmom, što su okolnosti koje idu u prilog Josipoviću koji zbog umjerene politike koju provodi i izbjegavanja ulaska u nepotrebne sukobe zasad uživa široku podršku. I on je svjestan da ipak ne može tražiti veće proširenje prava kojima raspolaže šef države, ali procijenio je da se u sadašnjem predizbornom razdoblju pojavila pogodna prilika. Aktualnoj vlasti vjeruje jedva petina birača, opoziciji ni polovica i sve pokazuje da velik dio stanovništva ne bi imao ništa protiv kad bi se pojavila politička alternativa. Budući da na stranačkoj sceni nema ničeg sličnog, nije daleko od istine da bi mnogi u Hrvatskoj podržali proširenje ovlasti predsjednika Josipovića.
Veliko je pitanje, međutim, u kojoj se mjeri s tim slaže koalicija predvođena Zoranom Milanovićem. Ako pobijede na izborima, jačanje Josipovićeva položaja direktno će oslabiti novu izršnu vlast, čak ako saborska većina i bude mogla donositi zakone nakon ponovljenog glasanja. U političkom smislu, takve situacije bi im štetile jer bi mogle pokazati da predsjednik Republike smatra da i njihova većina, poput današnje HDZ-ove, donosi loše i štetne zakone. Zato ne iznenađuje stav visokopozicioniranog SDP-ovca, kada smo tijekom vikenda od njega zatražili mišljenje o jačanju Josipovićevih ovlasti: "Mislim da za takvo što nema potrebe, jer ako smatra da neki zakon ne valja, predsjednik može zatražiti ocjenu Ustavnog suda. Osim toga, možemo vjerovati da vrhuski pravnik poput Josipovića ne bi griješio u ocjenjivanju donesenih zakona, ali što će se dogoditi ako građani za predsjednika izaberu nekoga tko je po zanimanju vodoinstalater? Kako će takav predsjednik procjenjivati vrijednost pojedinog zakona, a imat će pravo na to", glasi cinični komentar iz vrha SDP-a. Ako ništa drugo, stav je to koji ukazuje na prvu veću razliku između Ureda predsjednika Ive Josipovića i (vjerojatno) nove vlade lijevog centra.