Ljubo Česić RojsSuočen s novim, manje-više ucjenjivačkim zahtjevima za državnim dotacijama koji zadnjih dana na adresu Vlade stižu iz sisačke Željezare i Brodogradilišta “Viktor Lenac”, Ivica Račan je – za promjenu – odlučio pribjeći patetici. Kad bi njegov prijatelj, jahtaški tour-operator, idejni simpatizer i podupiratelj Damir Vrhovnik iz “Lenca” u politički stabilnijim vremenima od njega zatražio novac, Račan bi po uvjetnome refleksu reagirao zahvatom u nacionalnu kasu. Danas je Vrhovniku i sindikalnome kolektivu iza kojega se dotični skriva, uz dozu topline i kolegijalnoga razumijevanja poručio: neka odgovore kome treba uzeti da bi se njima dalo. Ni prijateljstva očito nisu više što su nekoć bila. “Tempi cambiano”, sa sjetom bi rekao don Michael Corleone.

STUPAC TJEDNA: KAROL JAKUBOWICZ I SDP-ov ZAKON O HRT-U Postoje nesumnjivo specijalni razlozi zbog kojih Antun Vujić svakodnevno u novinama napada program HTV-a, kao da je dežurni televizijski recenzent a ne ministar kulture. Oni su sublimirani u činjenici da gospodin Vujić – uz neke uvijek servilne artefakte s televizije (Sutlić, Luks, Đuretić, Rakić, Stantić...) – za potrebe vlasti upravo priprema novi zakon o HRT-u, a kako bi svome poslu ulio društveni smisao, u postojećem funkcioniranju televizije mora po svaku cijenu pronaći manjkavosti. Novi zakon o HRT-u SDP namjerava kroz parlament progurati strelovitom brzinom, po uzoru na zakon o ukidanju ovlasti predsjedniku države. Zašto? Zato što se njime hijerarhijsko ustrojstvo HRT-a stavlja pod izravni nadzor parlamentarne većine, što u izbornoj godini za tu većinu može biti ključna prednost. Dakle, novim zakonom namjerava se marginalizirati uloga postojećega Vijeća HRT-a, koje sada samostalno bira glavnoga urednika televizije i koje je, mimo intervencije političkih faktora, na taj položaj izabralo Jasnu Ulagu-Valić. Po novoj zamišljenoj shemi, Vijeće HRT-a bi "analiziralo program", a njegovu operativnu funkciju preuzelo bi Upravno vijeće, tijelo formirano u parlamentu. Ravnatelj HRT-a bio bi proizvod "konsenzusa" parlamentarne većine, kao i glavni urednik i sve ostale vodeće osobe na televiziji. Vijeće Europe namirisalo je u tome nešto poput političke urote protiv medijskih sloboda i principa javne televizije. Poslali su svoga analitičara Karola Jakubowicza da ispita stvari i podnese raport, a dotični je gospodin u javnome nastupu na račun novoga zakona iznio oprezne rezerve i upozorenja. Izjavio je čak kako mu nije jasno zašto se uopće mijenja postojeći zakon. Jakubowiczev posjet nije oduševio režim, a najbolja potvrda za to bio je izostanak poziva televiziji da registrira njegov razgovor s ministrom Vujićem. Inače se u sličnim prigodama televizija poziva prva. Politbiro SDP-a opsjednut je izglasavanjem novoga zakona jer želi čvrstu kontrolu nad televizijom. Mogućnost da u izbornoj godini na položaju glavnoga urednika bude osoba bez partijske provjere, kod njega izaziva averziju. U isto vrijeme, ta averzija režima prema javnoj televiziji izaziva averziju prema režimu kod Vijeća Europe. Uglavnom, ne žurite, gospodo socijaldemokrati. Sa svijetom ste već u svađi zbog Bobetka, i ne treba vam još svađa zbog televizije. Vrhovnikova lovačka hipoteka

Kao stari komunistički yuppie i specijalizirani trebitelj gorskokotarske faune, Vrhovnik je za državni zajam “Lencu” pod hipoteku mogao staviti svoju svjetski vrijednu zbirku medvjeđih glava, veprovih kljova, lisičjih repova, vučjih zubala, zečjih šapa, jelenjih i muflonskih rogova; umjesto toga ponudio je ipak svoje dionice “Lenca” u nominalnoj vrijednosti od cca 3 milijuna eura, kojih se za vrijeme Tuđmana dočepao na neke enigmatske, u Srbiji bi rekli volšebne* načine. Dobro. Uporno tražeći od države novac čovjek je zaigrao va banque*, simbolično doduše, jer može se pretpostaviti da njegovi već egzistirajući privatni bankovni računi, zatim jahta, vila itd. neće stradati čak i ako nova državna doznaka završi ni u čemu, poput prethodne. Vrhovniku se, međutim, mora priznati da zalaganje dionica Brodogradilišta pred stečajem, čija je knjiga narudžbi prazna onoliko koliko je puna knjiga planova o investicijskoj ekspanziji na državni račun, zvuči kao velika gesta, čak spremnost na žrtvu. Čovjek je nesebično pripravan riskirati gubitak impresivne materijalne vrijednosti koja u stvarnosti ne postoji. To se zove ekonomija.
Gospodin Vrhovnik voli manipulirati Vladom, i u tom kontekstu ne bi bilo preveliko iznenađenje kad bi Račan ponovno nekome nešto uzeo zato da njemu nešto dade. Uostalom, odgovor na premijerovo teatralno pitanje “kome uzeti da bi se njima dalo” nije pretjerano kompliciran. Ako se u državi već razmišlja o oduzimanju i poklanjanju, kandidata za rekviriranje opljačkane imovine i njezinu eventualnu redistribuciju propalima i siromašnima, u Hrvatskoj ima napretek. Među inima, i saborski zastupnik Ljubo Ćesić kumovskoga imena Rojs, koji se u parlament ugurao preko liste za dijasporu, hrvatskoj državi oteo je milijunske materijalne vrijednosti obdarivši je zauzvrat svakodnevnim izljevima primitivne arogancije i histeričnoga nacionalizma.

Nacionalistička galama

Ima dakako i drugih poput Rojsa; ali kad je riječ specifično o njemu, bilo bi krajnje vrijeme da se država u kojoj taj zoon croaticon* nesmetano organizira pučističke skupine i izaziva građanski rat, pozabavi porijeklom njegove imovine. Čovjek je cjelokupnu građevinsku operativu HV-a prebacio u Hercegovinu i registrirao je kao vlasništvo svoje tvrtke “Monitor”. Za vrijeme Šuška i Tuđmana bio je ekskluzivni švercer fizičkih radnika iz Bosne u Hrvatsku. Za izgradnju cesta koju je od njegove firme naručivala bez natječaja HDZ-ovska država plaćao ih je minimalno, uskraćivao im socijalna davanja i na taj način stvoreni višak vrijednosti stavljao sebi u džep. U novinama je opisan i kao ratni ubojica, premda je u ratu sudjelovao isključivo u svojstvu “logističara”; kao gost na glamočkoj fronti bezrazložno je strojnicom likvidirao četvoricu srpskih zarobljenika, čijem zarobljavanju nije dao nikakav doprinos.
Nacionalistička galama koju je pretvorio u svoju javnu oznaku, osigurala mu je društveni i pravosudni imunitet. Nitko ga ne pita koliko je ukrao, nitko ga ne pita za ratnu biografiju. Državno odvjetništvo tretira ga kao zaštićenu vrstu. Policija mu dopušta da se vozi u nelegalno registriranome automobilu. U parlamentu ga prihvaćaju kao respektabilnoga kritičara režima. Umjesto da mu na vrata pošalje istražitelje, inspektore, poreznike, prometnike i revizore, Ivica Račan smjerno ga poziva na obuzdavanje strasti i suradnju s Vladom. Nesretnome Janku Bobetku, koji u svojoj ekspropriranoj vili svakodnevno i nimalo generalski kuka i jadikuje nad svojom neočekivanom sudbinom, Ćesić se nametnuo kao šef personalne straže i komandant pučističke gerile u nastajanju koja će prijetnjama građanskim ratom spriječiti ne samo Bobetkovo izručenje Haagu, nego i njegov odlazak u bolnicu. Bobetko je naš učitelj, Hebrang njegov tumač, Ćesić njegov mač.*

Dežurno strašilo

Kakva je to država, kakva je to Vlada koja tolerira divljanje ovakvih sociotipova, i svoju strašljivu benevolentnost pritom još naziva demokracijom? Jozi Radošu koji mu je, reagirajući na njegovo nacionalističko razmetanje, spomenuo reputaciju kradljivca, Ćesić je nedavno u hodniku parlamenta – nesvjestan nazočnosti televizijskih kamera – zaprijetio ubojstvom. U normalnoj zemlji taj bi Ćesić u trenutku od političkoga fenomena postao policijski slučaj. Ovdje je on i dalje ucjenjivač koji na Tuškancu postavlja metaforičke balvane prema civilizaciji, vjerujući – ne potpuno bez razloga – kako je historijska sudbina Hrvatske da njom upravljaju likovi njegovoga profila. Gdje je izvor društvene moći te agresivne rudimentarne samosvijesti? Afirmirali su je diktatori, pronalazeći u njoj svoje psihopolitičko uporište, i ostavili u naslijeđe liderima-mekušcima Račanovoga tipa koji nemaju ni snage ni volje, a pouzdano ni potrebe da se s njom uhvate u koštac.
Ljude poput Ćesića Račanov poredak prihvaća doduše kao opasnost za državu, ali i kao sredstvo za učvršćenje vlasti. Dok na nacionalnoj sceni slobodno urlaju Rojs i njemu slični promotori permanentne kriptofašističke revolucije, šutljiva građanska većina uvijek će se okretati socijaldemokraciji, kakva god ova bila. Da, Vlada je možda kunktatorska i nesposobna, kalkulantska i prestrašena, dijelom vjerojatno korumpirana i pokvarena, ali nije primitivna, ksenofobična, izolacionistička pa čak i homicidalna kao njezini najagresivniji oponenti. Ona se barem deklarativno bori za uvažavanje zakona, bez obzira na to što ne poduzima ništa bitno da ih provede u djelo. Na drugoj strani, pokret koji je želi srušiti otvoreno se zalaže za suspenziju zakona, amnestiju ubojica i vladavinu polupismenih šovinista.
Građanska svijest je bez alternative. Dok je Rojsa, Račanu je vlast osigurana. Iz interesnoga rakursa vladajuće koalicije, Bobetkov čuvar i gospodar funkcionira kao dežurno strašilo koje simbolički poručuje publici da se iz egzistencijalnih razloga treba opredijeliti za aktualnu trulu socijaldemokraciju, makar joj ova organski išla na živce. Jedna od formula vladanja u Hrvatskoj glasi: Vrhovniku ćemo povremeno davati, ali Rojsu nećemo uzimati; obojica nam trebaju, svaki na svoj način.