VIJESTI DANA
Utorak, CCN, 19.15
četiri kaktusa
Događaj dana, tjedna i katastrofa godine je splitska konferencija za novinare koju drže šef sudačke udruge i splitski sudac koji se buni zbog suspenzije koja mu visi nad glavom zbog sumnje da je izazvao prometnu nesreću i pobjegao. Ova dvojica prekrasnih sudaca (Gredelj i Lozina), privrženi logici, etici i zdravom razumu uopće, misle da suditi može onaj kojemu se i samome sudi, zato su valjda i sazvali novinare da im saopće tu epohalnu misoČ, no sve to skupa nije važno.
Da su urednici trash televizije (CCN) znali što je važno, ne bi na kraj vijesti stavili ono jedino zanimljivo i jedino važno za žanr u kojem oni djeluju: kontinuirani video zapis o tome kako neki mladić koji je dotad mirno sjedio među novinarkama i novinarima najednom počinje agresivno gunđati na novinara “Jutarnjeg lista” da si je pisanjem o Lozini osigurao karijeru, ustajanje Gredelja koji familijarno kori izgrednika (nemojte mi to raditi), pa Gredelj napravi dva-tri koraka i stane (ja sam vas pustio da tu sjedite), pa mladić za kojeg se iz off-a čuje da je Lozinin rođak, šofer, vrag bi ga znao što, nastavlja govoriti, pa predsjednik Gredelj mora doći što je moguće bliže njemu i ponoviti svoju rođačku misao (nemojte mi to raditi).
Dakle, CCN nije o sudačkoj pres-konferenciji trebao protokolarno razglabati i servirati javnosti ono što su uglednici našeg još uglednijeg segmenta sudstva (gg. Gredelj i Lozina) željeli reći. No teško je tu išta zamjerati CCN-u, jer i Lozinina poruka ministrici pravosuđa, da sa pravda, Bog i narod na njegovoj strani, zaslužuje jedno od udarnih mjesta, možda bi to trebao biti ton u ponovljenoj sceni Gredeljeva odrješita hoda ka mladom prijatelju i rođaku. Prvi put bi trebalo pustiti originalan Gredeljev ton (nemojte mi to raditi), a drugi put bi bez problema mogle ići Lozinine proročke riječi, jer on i Gredelj su vjernici iste vjere, a kako Gredelj nije sniman u krupnom planu, po ustima se uopće ne bi moglo zaključiti da iz njega govori Lozina.
No lako li je, Bogo moj, savjetovati Šaferove poštenjake iz CCN-a, ali što reći HRT-u koji nije imao ni milimetra prizora Gredeljeva čudotvornog hoda. Dragi Dnevnik, umjesto da mu teroristička svinjarija naših sudaca protiv isto tako naših novinara bude jedina prava priča, tek je usput to spomenuo, a sve ostalo bilo je najljepše i na najvišem zanatskom nivou: kao da se kamerica i ono uz nju javljaju sa zasjedanja nekadašnjih najviših partijskih, a potom i državnih tijela.
Prošlog ponedjeljka, dan uoči ovih “Vijesti dana” o Lorama, Lozinama i Gredeljima, nije emitirana najavljena ’Škrinja’ u kojoj Pankretić druka za zdravu hranu i bljuje i riga ‘no pasaran’ GMO-u, e pa sad hoće li se isto dogoditi idućoj emisiji Branke Šeparović, koja bi trebala biti emitirana u 20 sati, na dan okupacije Vukovara, pitanje je za osnivače stožera za zaštitu dizanog tijesta, jer jedino još takvo što nemamo. Ubogo naše tijesto, Albanci ga mijese kako god im se prohtije. Dokle ćemo tako?!

POLA URE KULTURE
Petak, HRT 1, 21.48
vijenac
To da su u jednom tjednu pukle čak dvije lijepo zamišljene pres-konferencije čovjeka može samo razveseliti, tim više što je blamaža koju je onaj sijedi ministar kulture pretrpio u srazu s tv novinarkom Ivanom Antunović Jović bila samo najave njegove još veće katastrofice. U prilogu poslije reportažice s presice, na kojoj javno mnijenje (gđa Ivana) nemilosrdno i suvereno dere neuglednog vladina činovnika, rečenog g. Vujića, demantirano je ono što je on njoj pred svima vikao. Ubogar se drao kako nije istina da ministarstvo kulture nije dalo ni kune za knjige koje bi Hrvatska poslala u novu Aleksandrijsku biblioteku. A lijepo kaže ravnatelj knjižnice naše najveće da se ministarstvo kulture nije udostojilo, isto kaže i čovjek iz Dubrovnika (Damir Račić, zdravstveni radnik i građanin obični) koji se prvi dosjetio da Hrvatska šalje knjige u Egipat. Identično svjedoči i antikvar Šime Brala (Vodnikova ulica) kojemu je ostavljen popis knjiga koje valja nabaviti za aleksandrinu. To su knjige koje tvore povijest hrvatske književnosti, dok je genijalna zamisao ministarstva bila da Sveučilišna istovari Egipćanima nešto iz recentne godišnje produkcije, jer za to redovito prima novac.
Dok godinama strpljivo čekamo ukidanje posve nepouzdane “Sedmice tjedna” (top liste knjiga), bilježimo i jedan nov mali nedostatak: sporost. U prilogu o Snježani Banović, otpuštenoj direktorici Drame HNK, zaboravilo se reći da se gđa već zaposlila u “Kerempuhu” Duška Ljuštine. To je obznanjeno u “Političkoj kuhinji” Minje Cvitkovića, u srijedu navečer na CCN-u. Svatko tko je ikad gledao ijednu tv Kuhinju inače normalnog radijskog novinara Cvitkovića (i gorostasa “Jutarnjeg pisoara” Cvitkovića), zna koliko je to mučno iskustvo nama običnim ljudima koji se ne možemo načuditi što je tom čovjeku. Hladni profesionalci iz “Pola ure kulture” su ipak nešto drugo i oni bi morali biti najvjerniji gledatelji svih emisija CCN-a, jer riječ je, prije svega, o kulturnom fenomenu bez premca i u našim stranama sasvim novom. I da za nove čitateljice i čitatelje ponovimo: trash tv.

ŽIVI ZID
Nedjelja, HRT 1, 17.25
vijenac
Emisija je u goste pozvala svečara Dragutina Tadijanovića i darovala mu 97 žutih ruža, no to je bilo na kraju. Najprije je voditeljica pokušala s najavom: recitirati ono o bijelom platnu koje mama tkajeju dugo u zimsku noć, ali nešto s akcentima nije štimalo. Da mu se ne bi blamirala samo kolegica, voditelj je za kraj razgovora i prijelaz na idući prilog odabrao poveznicu “pjesnici su čuđenje u svijetu”, na što ga je oduševljeni svečar odmah trijumfalno upitao tko je to napisao. Naravno da voditelj nije imao pojma, ali kako je, još koliko jučer, suvereno s nekim liječnikom drvio o benignoj hipoplaziji prostate (u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”), onda stvarno nema smisla da sada sva misleća Hrvatska (koja doma nema čak ni one tri knjige sabranih djela A.B. Šimića) nasrne na intelektualnu gromadu kakva je Mirko Fodor, voditelj. Čovjek je jednostavno iskusio jedan od rizika svojeg domaćinskog posla u kojem se nikad ne zna kako će se ponašati gosti.
Živi zid na koji su ovom prilikom naletjeli naši voditelji-pripravnici (žena Bojana Gregurić i čovjek Mirko Fodor) bio je 97-godišnjak koji je, što je bilo više nego očito, u sebe i svoje anegdote o sebi zaljubljen jednako kao i mlađahni Fodor jedino u sebe, što znači tek to da bi pjesnik Dragutin Tadijanović, sa svojih 97 godina i uvijek spremnim bremenom anegdota o samome sebi, sam bio bolji tv voditelj od konkurentskog dvojca Gregurić-Fodor koji mu je, kao da je znao, ljubomorno servirao 97 žutih ruža. E, sad, dogovor o tome je li sve to skupa veća uvreda pjesniku ili voditeljskom kadru HRT-a treba prepustiti zainteresiranim stranama.

GLAMOUR CAFE
Nedjelja, HRT 1, 22.17
vijenac
Kad liječnik Korkut, prije koju nedjelju, kaže da je fotograf Helmut Newton “zatro put svojim nasljednicima” (htio je reći “utro put”, ali nikako se nije mogao dosjetiti), kad isti taj vrijedni individuum u istom tom satrvenom prilogu dvaput kaže “kontraverzno”, ili kad je za glamur novinara Despota najskuplji švicarski sat prošle nedjelje bio ”šaufhauzen” (umjesto ’šafhauzen’), onda su to sitnice koje su bile mala priprema za večerašnju anonsu “obznanjujem da se kuća može kupiti”, stidljivo protisnutu na kraju obilaska novih pjevačkih dvora u dubrovačkom zaleđu, pretrpanih drangulijama kao da smo u antikvarijatu. Možda je to trebalo odrezati, taj gospođin oglas, ali ako tada ne bismo vidjeli još jednu unutrašnjost kuće naših bogatijih sugrađana, još jedan prilog iz serijala neslužbeno poznatog pod imenom “little shop of horrors”, onda je u redu da je usmena anonsa ostala.
Svilanova suradnica Srebrenka Herold Mijatović nekad bi bila najciničnije biće HRT-a, no u ovo moderno vrijeme (da se niste usudili reći “postmoderno”!) njene današnje šetnje po tuđim stanovima i kućama dobrodošla su terapija: budući da su svi ti interijeri odvratno neukusni, gledatelj može do mile volje uživati u vlastitoj zavisti na lovi koju su ponosni vlasnici straćili na svoju novu imovinu. Od samog početka priloga, kad novinarki sa staračkim pjegama na ruci (kuc-kuc!), vrata otvara ista takva ruka pjevačice zabavne glazbe i ponosne vlasnice nečega, znalo se da će i ovaj put biti urnebesa.