Objavljeno u Nacionalu br. 366, 2002-11-20

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA - Denis Latin

Varajući u suradnji s Haagom Budiša i Račan Hrvatsku najviše približili Srbiji

I hrvatska i srbijanska politička elita primijenile su slična tranzicijska rješenja koja su ih dovela u približno sličan međunarodni položaj i ekonomski status koji ne jamči skoro približavanje euroatlantskim integracijama

Premijer Ivica RačanPremijer Ivica RačanHrvatska je još jednom žrtva svojih kratkovidnih političara. Ona kaska, stagnira ili propada baš zbog njihove nemogućnosti da ponude neideologizirane koncepte društvenoga razvitka. Cijeli projekt trećesiječanjske reforme, na žalost, završava tamo gdje je i počeo: na razvalinama tuđmanističke kataklizme 90-ih. Svi su ipak jako voljeli tog poludiktatora kad se nakon trogodišnje vladavine vraćaju tamo gdje su i bili.

Umjesto suradnje s Haagom i katarzom koja je trebala završiti kažnjavanjem svakog ratnog zločina, parametri uspješnosti balkanskih vladara i u ovom se desetljeću traže u skrivanju zločinaca i slobodnoj prosudbi pojedinačnih odgovornosti. Tribunal je iznenađen Račanovom izjavom da je on osobno Bobetku zajamčio da mu optužnica neće biti uručena u bolnici. Politika, a ne zakoni, oduvijek su vladali Balkanom. Što gore, to bolje, što dalje od Europe, a što bliže balkanskim zakonima domazetovskog programiranog kaosa, u kojem je sezona lova u mutnom uvijek otvorena, vrhunsko je načelo esdepeovsko-hadezeovskih zajedničara. Hrvatska se polako, ali sigurno Račanovim udvornim koracima vraća u vjekovno grotlo balkanskoga lonca. I jedni i drugi uvijek su više voljeli funkcionarsko-dužnosničku solidarnost od gologa života, prava na rad i slobodu od besmislenog ginjenja za šupljoglave ideale. Hrvatski su birači još jednom valjda htjeli reprizu tuđmanističke autoizolacije kao krinke za sveopću otimačinu i eliminiranje svega nepodobnoga. Takav se recept pokazuje zgodan i u eri račanizma. Fućkajmo principe, ideje i fantazije o poštenoj i nepristranoj državi, ostanimo u sustavu koji jamči disciplinu kičme. Vukoviće, Vukojeviće i Milase zamijenimo novim-starim politkomesarima, takvi su uvijek kratkotrajni jamci tvrde i dobro kontrolirane vlasti te rigidnog anesteziranja demokracije.

Račan je dobro opstruirao vlastita obećanja. Odnose s Haagom zaoštrio je poput jugoslavenskih demokratskih nacionalista i banjolučkih Miloševićevih tvrdolinijaša, pa se stoga međunarodno guranje Hrvatske među sebi istima treba smatrati normalnim. Dugogodišnje službeno hrvatsko odbijanje da se jedan rat okonča individualizacijom krivnje upravo radi nevinih žrtava agresivnog rata danas dobiva svoje objašnjenje kroz svebalkansko prešućivanje ratnih zločina i kolektivno prikrivanje glavnih optuženika. Otkrivanje i procesuiranje jednih nužno povlači podjednako tretiranje onih drugih, u tom kolu vrti se krug iz kojeg se na prvi pogled nikako ne možemo izaći. I ove i one vlasti bile su u njemu ili izvršitelji ili prikrivatelji, ili su svojom prešutnom suglasnošću odobrile njegov nekažnjeni opstanak. Solidarnost koja se danas metamorfozira kroz otrcane fraze o obrani digniteta i nacionalnih interesa izražava svu silu politokratskih nastojanja da se nekadašnje federalne jedinice a danas neovisne i priznate države transformiraju u jamce vladavine prava i interesa svakog pojedinca.

“Među hrvatskih intelektualcima oduvijek je postojao sloj koji je Beograd još početkom stoljeća smatrao našim ‘nacionalnim purgatorijem’ preko kojega, tako su pisali, polovicu Hrvata treba pročistiti, a onu drugu polovicu koja to neće treba likvidirati. I danas postoji dio inteligencije koji svoju tobožnju otvorenost, širinu i humanističku orijentaciju potvrđuje naglašenom spremnošću za posebne odnose s Beogradom”, izjavio je ovih dana glasnogovornih desne revolucije u Hrvatskoj Dražen Budiša, još do prije samo koju godinu grlati reformator i koautor politike novoga smjera koja se na kraju pretvorila u očit primjerak antipolitike bez ikakva orijentira, a u kojoj je izgubio čak i vlastito članstvo. Budiša trasira put za, smatra on, novi smjer koji nastaje u ozračju u kojem “hrvatsko ponovno postaje pobunjenički element”, zaboravljajući da je upravo on bio jedan od glavnih sukreatora politike čiji je krajnji rezultat činjenica da se više ne mora u Beograd na “pročišćenje u našem nacionalom purgatoriju”, zato što isti takav imamo danas u Zagrebu.

Hrvatska je, među ostalim, i zbog Budišinih zasluga na putu koji Hrvatsku po odnosima s Tribunalom svrstava upravo uz službeni Beograd. Vlast kojoj je bio jednim od glavnih dioničara, a kojoj je prekasno odlučio okrenuti leđa, preuzela je politiku i retoriku hrvatskih i srpskih radikalnih nacionalista prema kojem je Tribunal političko sudište na kojem se ne udaraju temelji međunarodnom kaznenom pravu nego izjednačava krivnja između žrtve i agresora, odnosno onih koji su branili srpstvo i ideju mijenjanja granica radi zaštite ugrožene srpske manjine. Srpski postmiloševićevci, baš kao i hrvatski posttuđmanovci, međunarodno ratno pravo ne smatraju civilizacijskom stečevinom i vlastitim političkim kredom nego nužnim zlom koje je preduvjet njihova opstanka u novonastalim međunarodnim okolnostima i odnosima snaga. Nešto povoljniji položaj Hrvatske izboren je prije svega dosljednom i principijelnom vanjskom politikom predsjednika Mesića, a najmanje izvedbom Račanove i Budišine “novosmjeraške politike”. Guranje Hrvatske na tzv. zapadni Balkan i zaostajanje za zemljama kandidatima za priključenje EU i NATO-u samo je logično i dosljedno svrstavanje Hrvatske uz one kojima je objektivno u ovom trenutku bliska. Budišino “linčovanje” jugonostalgičara i ljubitelja beogradskog pašaluka stoga je u najmanju ruku licemjerno. Budiša je tek jedan od značajnijih političkih aktera koji je svojom politikom Zagreb približio Beogradu više nego ijedan hrvatski intelektualac s početka ovog stoljeća.

Predsjednik raspadnutog HSLS-a, osim toga, nije se značajnije suprotstavio aboliranju pretvorbenih i privatizacijskih zločina, a što je nesmiljenom žestinom, baš kao i Račan, obećao u predizbornom razdoblju. Tako je, izvrdavajući vlastita obećanja, Račanu omogućio da donese smiješni zakon o reviziji i još smješniji jednokratni porez na nezakonito stečenu imovinu koji je istovjetan jugoslavenskom, a koji se pokazao totalnim promašajem i nemoralnim razrješenjem tamošnje pljačke stoljeća koja se razlikovala samo po političkim bojama izvršitelja, ali ne i metodologiji. I hrvatska i srbijanska politička elita pribjegle su sličnim tranzicijskim rješenjima koja su ih dovela u približno sličan međunarodni položaj i ekonomski status koji ne jamči skoro približavanje euroatlantskim integracijama. Budišino opiranje prijateljima Beograda, kao i Račanovo miješanje u sudsku vlast utjelovljenu u Haaškom tribunalu, pokazatelji su totalnog promašaja “politike novog smjera” kojoj su glavni sukreatori i promicatelji. Činjenica da su se ponovno sreli na mjestu s kojeg su krenuli pokazuje da nisu uspjeli.

Vezane vijesti

Počinje li u Nizozemskoj zabrana pušenja marihuane za turiste?

Počinje li u Nizozemskoj zabrana pušenja marihuane za turiste?

Sudac okružnog suda u Haagu uskoro će odlučiti o tome hoće li Nizozemska zabraniti turistima ulazak u 'coffe shopove', piše BBC. Ova zabrana… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika