Ivica Račan prilikom rada na svom imageuU Hrvatskoj sretniji dio stanovništva radi. Ostali su na burzi i vode se kao nezaposleni. Međutim, u velikoj većini i jedni i drugi su temeljito nezadovoljni. Najnoviji izraz nezadovoljstva zaposlenih artikulirala je koordinacija pet školskih sindikata najavivši cjelodnevni štrajk učitelja i profesora za 27. studenoga. Razlog nezadovoljstva školskih sindikata je predloženi proračun i nedovoljno izdvajanje za obrazovanje. Traži se naplata smjenskog rada i povećanje izdvajanja za školstvo s 3,2 na 4,2 posto. Zanimljivo je da se pri tome traži i poštovanje kolektivnog ugovora, onoga njegova dijela koji se odnosi na smjenski rad zaposlenih u školskim ustanovama. Nama koji godinama radimo u smjenama, taj se smjenski rad nikako financijski ne priznaje, iako je reguliran kolektivnim ugovorom. Pri tome je već opće mjesto prosvjetarske kuknjave da su oni koji rade u školama tradicionalno potplaćeni i da je ta potplaćenost zapravo dio opće, univerzalne priče o školama i školstvu.

Čini se, naime, da se dobar dio razloga te tradicionalne potplaćenosti i financijskoga nemara prema školi krije jednostavno u tome što je škola zapravo investicija za budućnost, a ta je budućnost onima koji na političkoj razini odlučuju o obrazovnom budžetu, izgleda, prilično maglovita. Naše vlade zapravo su već desetljećima u poziciji da spašavaju i krpaju sadašnjost, pa im za jednu takvu budućnost i budući razvoj države ne ostaje ni novaca niti mentalne energije. Spašavanje sadašnjosti i razdioba proračunske crkavice diktiraju nekakav trenutačni financijski pragmatizam kojega se ni jedna vladajuća garnitura ne može osloboditi. Škola je problem koji je najlakše odgoditi jer je i ona sama tempirana na budući razvoj. A tko zna tko će onda biti na vlasti? Jedino se tako može objasniti deklarativno zaklinjanje na razvoj i školstvo i nemilosrdno pragmatično uskraćivanje novca. Nestabilna i siromašna sadašnjost godinama nam zapravo jede sretniju budućnost kojoj se uporno nadamo. Čak i onda kad to ni samima sebi ne smijemo priznati da pred vlastitom slikom u ogledalu ne ispadnemo glupi. Drugi ozbiljan razlog svakako je obrazovna struktura zaposlenih u školstvu koja je vrlo visoka, pa bi prema tome zahtijevala i visok koeficijent za isplate.

Međutim, učitelji i profesori nikako se nisu mirili s postojećim stanjem, bez obzira o kojoj se vladi radilo, pa su u posljednjih dvanaest godina dobili auru pretjeranih nezadovoljnika i buntovnika bez prava razloga. Ne treba zaboraviti da tijekom proteklih školskih štrajkova dobar dio javnosti nije bio na strani zaposlenih u školama. Profesorima se štošta prigovaralo. Od toga na podrivaju novu hrvatsku državu, pa su prema tome subverzivni elementi i sumnjivi Hrvati, do radnoga vremena i navodno dugih ferija. Bilo je i onih koji su govorili da nastavnici i profesori rade, zapravo, upola manje nego ostali s osmosatnim radnim danom. Nitko pri tome ne spominje koliko se u ustanovama ili poduzećima radi efektivno, a svatko tko radi u školi zna da je šest školskih sati naporan i efektivan rad. Ono što se pri tome ne želi uzeti u obzir jest činjenica da posao u obrazovnom procesu ima neke svoje specifičnosti koje itekako valja uzeti u obzir pr komparacijama o tome tko koliko radi.

Danas je situacija umnogome drugačija. Prosvjetari su samo djelić moguće štrajkaške mase koja će, odluče li se njihovi sindikati za krajnju mjeru socijalnoga bunta, sasvim sigurno paralizirati čitavu Hrvatsku. Štrajkove su najavili zaposleni u Hrvatskim telekomunikacijama i Pošti, štrajkom prijete i sindikati metalaca, tu su i tekstilci, te liječnici i zubari. U Hrvatskoj se u bliskoj budućnosti možda neće moći ići u školu, ali se neće moći poslati pismo, telefonirati ili popravljati zube. Pri tome pojedini sindikati imaju svoje vlastite razloge. Recimo, telekomunikacije i pošta prijete štrajkom zbog preskupih dionica i činjenice što im država nabija bezobrazne cijene dionica u slučaju da ih odluče kupiti. Metalci se opravdano bune zbog traljave i kriminalne privatizacije. Isto je s tekstilcima, dok su liječnici nezadovoljni plaćama i tretmanom kao i prosvjetari. Međutim, čini se da su svi ti pojedinačni razlozi zapravo simptomi općeg nezadovoljstva i temeljitog nepovjerenja u državne strukture i resorna ministarstva. Stječe se dojam da upravo stižu na naplatu neki neriješeni računi hrvatske Vlade i neraščišćene pretvorbene manipulacije. Simptomatično je da su to u većini slučajeva još zaostali dugovi HDZ-ove vlasti, ali ih aktualna Vlada nije bila u stanju riješiti. Ono što čini se, najviše smeta radnicima jest nedostatak adekvatne socijalne politike i socijalnoga sluha vladajućih za ljude koji ostaju bez posla, primaju malu ili nikakvu plaću. Ono što se događa, primjerice, u trgovini svakako je surovi podivljali kapitalizam, a radnici u velikim trgovačkim lancima nerijetko su vlastitom egzistencijom ucijenjeni da pristanu na krajnje sramne radne uvjete. Nezaposlenih je mnogo i poslodavci su uvjereni da mogu ucjenjivati zaposlene. Upravo zato nužna bi bila sindikalna akcija velikih razmjera kojom bi ti nezadovoljni zaposleni iz raznih grana privređivanja, prosvjete ili zdravstva napokon digli svoj glas.

Zanesenost profitom sasvim je potisnula sluh za radnog čovjeka i njegove potrebe, a debalans između poslovnoga funkcioniranja i zadovoljstva građana sve je veći. Naime, ako su građani jedne zemlje toliko nezadovoljni, svaki imperativ privređivanja gubi svrhu jer ćemo svi završiti u posvemašnjem psihičkom rastrojstvu. Nedostatkom zakonske regulative, neučinkovitošću sudova i galopirajućom korupcijom stvoreni su uvjeti za autokratsku ekonomiju i podivljali polumafijaški kapitalizam koji ne donosi ozbiljnu i dugoročnu korist nikome. Stoga će sindikati uskoro staviti na kušnju socijalni sluh Vlade i poslodavaca, kako bi se i u toj nemirnoj sadašnjosti osigurali neki temelji za onu budućnost kojoj je usmjerena i škola. Konačno, i štrajkovi i ulični prosvjedi nekome bi trebali biti dobra škola.