S obzirom na intenzitet, frekvenciju i destinacije svojih “putovanja mira” – tijekom kojih nije izostao ni susret pun simbolike s kćeri nekadašnje trećesvjetske ikone Sirimavo Bandaranaike – predsjednik Mesić mogao bi za sebe rezervirati Titov “Galeb”. Avion je malo prebrza vrsta transporta za pasioniranoga političkoga turista koji voli egzotiku. Razloga za strah nema: Hrvatska bi nekako mogla preživjeti i s Mesićem koji je pola godine na oceanu. Neka čovjek putuje. Zemlji koja je eliminirana iz zapadnoga civilizacijskoga kruga, potrebno je malo Brozovoga dokonoga kozmopolitskoga poriva. Ako su Europska unija i NATO za Hrvatsku zabranjene zone, izoliranoj državi ne preostaje drugo nego da se okrene imaginarnome pokretu nesvrstanih. Shvaćajući problem, Mesić u pratnji obitelji i dragih prijatelja intenzivno krstari Indijom i Sri Lankom (Cejlonom), fotografira se, skuplja suvenire i za svoju državu otvara usput neslućene ekonomsko-političke horizonte. Bit će čaja, ako ničeg drugog.

STUPAC TJEDNA: LOZINA I DSV Ministrica pravosuđa pronašla je nedavno pravni modus da od Državnog sudbenog vijeća napokon zatraži suspenziju suca Slavka Lozine, koji je svojim pristranim vođenjem procesa Lora teško kompromitirao hrvatsko sudstvo i nanio štetu međunarodnome položaju države. Čovjek na vratu ima prometnu nesreću, koju je navodno skrivio i nakon nje pobjegao, i dok se spor vuče, on prema propisima ne bi mogao suditi. Uostalom, bez obzira na taj incident Lozina može biti sudac samo u lošem vicu. Šovinist koji skače i divlja na Thompsonovim masovnim terevenkama, član Čondićeva anticivilizacijskoga “stožera”, svojedobno je - dosljedno svome profilu - dosuđivao novčane odštete protiv osoba koje su “uvrijedile lik i djelo” Ivića Pašalića. Itd. I sad bi on morao “pravedno suditi” Hrvatima koji su počinili ratne zločine. Cirkus. Očekivalo bi se, dakle, da će DSV postupiti prema instrukcijama Ministarstva i hrvatsko pravosuđe, javnost i državu konačno osloboditi profesionalne nazočnosti jedne po svemu neprilične osobe za posao kojim se bavi. Jest, vraga. DSV je stao na stranu Lozine, nastavljajući svoju tradiciju zaštite interesa hadezeovskih kadrova u sudstvu. Lozina ostaje gdje je i bio, a farsa zvana proces Lora ide dalje. Netko bi tu morao nešto poduzeti, ali tko? Vlada svoju nemoć skriva iza legalizma, puštajući da hrvatsko pravosuđe tone u travestiju, nekompetentnost i očaj. Balkanska enklava

Europa je svojedobno završavala na zagrebačkome Glavnome kolodvoru a danas definitivno prestaje na Bregani, čime lokalni šovinističko-izolacionistički pokret proživljava historijski trijumf. Njemu se naglo prilagođava i režimska retorika. Ulazak u europsku političku zajednicu i usvajanje civilizacijskih standarda zapadne demokracije bili su sveti nacionalni ciljevi. Svrstavanje Hrvatske na Balkan – pa makar i “zapadni” – doživljavalo se kao malicioznost, ponižavanje i uvreda. Sve se to, međutim, promijenilo preko noći. Po riječima staroga političkoga egzistencijalista Zdravka Tomca, Hrvatska je odjednom upravo u približavanju Balkanu pronašla svoj vrhunski interes. Njezin je plan čak da postane “balkanski lider”, nešto poput model-države za Srbiju i prijatelje. Hrvati će možda na Zapad s vizama, ali zato će balkanski ljudi putovati tisuće kilometara samo da bi vidjeli kako se ovdje kvalitetno i kulturno živi.

Ta promjena strategije izvodi se diskretno i jedva primjetno, gotovo ovlaš i usput. Režim se Balkanu približava bez velike buke. U svakom slučaju, međutim, nema više straha od obnove Jugoslavije na kojem su domoljubi zarađivali penzije. Još jučer smo spas od Jugoslavije tražili u Europi; danas već spas od Europe tražimo, ne baš u Jugoslaviji, ali svakako u pojačanoj interferenciji s državama koje su joj pripadale. Zašto? Zbog Haaga, seveda*. Zapad je dobar dok te ne prisiljava da se ravnaš po njegovim standardima. Pod maljem demokracije, Račanov režim odlučio je napokon priznati da je Hrvatska to što jest: balkanska enklava beznadno determinirana vlastitom mitologijom i rudimentarnim instinktima, koja se razvijenome svijetu ne može priključiti ni deklarativno.

Beskrajni ustupci nacionalističkoj desnici

Informacija da će Hrvatska – odlukom Zapada – u Europsku uniju ući u nepredvidljivoj budućnosti, u paketu s Albanijom i Makedonijom, više je od potvrde Račanova vanjskopolitičkog debakla. Ona je proizvod drastične konfrontacije Vlade s Haagom, Europom, NATO-om i Ujedinjenim nacijama, na neki način i oblik hrvatske civilizacijske definicije, a ujedno i znak krajnje slabosti režima koji je pod pritiskom nacionalističke desnice državu svrstao na marginu demokratskoga svijeta. Inozemni promatrači zaključili su da je Račanova vlada servis nacionalističkoga pokreta, koji ne zaslužuje poseban obzir. Račan je na vlast došao kao favorit građanske Hrvatske, i zauzvrat je Hrvatsku politički oblikovao po mjeri njezine militantne antigrađanske kabale.

Eliminacija Hrvatske iz ujedinjene Europe posljedica je odbijanja suradnje s Haagom i katastrofalnoga stanja u pravosuđu, upravo sramotnoga za državu koja se voli razmetati nekakvom civilizacijskom tradicijom. Suradnju s Haagom Vlada opstruira godinama, na prilično cinične načine. Odbili su izručiti Antu Gotovinu, pretvarajući se da ne znaju gdje je. S Bobetkom su organizirali medicinsko-pravosudni cirkus, neprestano izmišljajući dijagnostičke razloge zbog kojih mu ne mogu uručiti optužnicu.

Zemlja je dovedena pred sankcije i izvrgnuta međunarodnome poniženju, i u tom povodu potrebno je nedvosmisleno kazati da za takvu politiku Vlada nema mandat. Ona nije izabrana zato da daje beskrajne ustupke nacionalističkoj desnici, već zato da tu desnicu u demokratskoj proceduri disciplinira, po potrebi i civilizira. Ona nema mandat da – štiteći interese nekolicine oficira koji su rat protumačili kao potpunu suspenziju etičkih normi – državu udalji od njezinih saveznika i prijatelja, dovede je u isti međunarodni rang s Makedonijom i Albanijom, i ugrozi njezinu ekonomsku stabilnost. Račan će vladati još godinu dana, ali pouzdano ni dana više nastavi li se ovakva degradacija Hrvatske, pa bio joj razlog Bobetko ili bilo koji drugi samoproglašeni kult kojeg je izbacio rat za nezavisnost.

Jednakost u negaciji zakona

Haag je, dakako, savršeno neimpresioniran hrvatskim izvrdavanjima, prenavljanjima i eskivažama. Hrvatsku metodički prijavljuju Vijeću Europe, Ujedinjenim nacijama, Vijeću sigurnosti, i ležerno prate njezin put prema političkome dnu. Nakon Bobetka, koji će u bolnici možda ostati do kraja života jer jedino tako može izbjeći suđenje, isporučili su Hrvatskoj tri dodatne – zasad hipotetičke – optužnice (Domazet, Korade, Markač). Davorin Domazet, koji se od bivšega oficira JNA razvio u vodećega lokalnoga teoretičara međunarodne urote protiv Hrvatske, bespogovornim odazivom na poziv za saslušanje pružio je svijetli antiprimjer svojim desničarskim suborcima koji u pokoravanju Haagu vide oblik nacionalne izdaje. No što će se dogoditi ako se hipotetičke optužnice pretvore u stvarne? Ako se kojim čudom u status optuženika promovira npr. Ivan Korade? Hoće li se tada obrazac Bobetko reciklirati u krajnje radikalnoj formi? Hoće li zasad još ograničeni i kontrolirani sukob desnih ekstremista s građanskom tihom većinom prerasti u otvoreni rat?

Korade je, uostalom, jednom već dokazao da je mentalno sposoban za proizvodnju uličarske stihije, odnosno “revolucije”. Pod njegovim sponzorstvom pijana rulja demolirala je varaždinsku sportsku dvoranu i izazvala paniku u gradu, što je na kraju Tuđmana – koji je likovima poput Koradea bio patološki sklon – prisililo da ga ukloni iz aktivne vojne službe. Može se očekivati da će eventualne optužnice protiv trojice spomenutih provocirati novu “homogenizaciju desnice”, koja će još nametljivije zatražiti potpuni prekid odnosa s Haagom, bez obzira na cijenu. I što će na to Račan? Interna odluka njegove Vlade da se ne izruče ni Gotovina ni Bobetko marginalizirala je Hrvatsku na međunarodnoj sceni, a na unutarnjoj je ostavila dalekosežne psihološke posljedice.

Nacionalistička desnica stimulirana je i ohrabrena. Pokazalo se da se pritisci na Vladu isplate. Interese lokalnih radikala režim je spreman nadrediti interesima države. Osim toga, stvoren je presedan koji svakom budućem optuženiku daje mogućnost da bojkotira sud, pozivajući se na logiku: ako se ne izručuju Gotovina i Bobetko, ne treba se izručiti nitko. Ako smo pred zakonom svi jednaki, budimo to i u njegovoj negaciji.