Bliži nam se Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. S frekvencijom tekstova o pandemiji ove bolesti, koji se sve češće u ovo doba godine pojavljuju u javnim glasilima, proporcionalno raste i strah onih koji se inače boje spomenute pošasti. Krajem studenog, čiji je početak javno i privatno posvećen mrtvima, a sredina obično navikavanju na zimske uvjete života i montiranju zimskih guma na automobilima, imam strašnu potrebu otići u Kliniku dr. Fran Mihaljević na još jedan test. Osmi po redu. To je zato da spomenuti Svjetski dan, 1. prosinca, dočekam čist, s čitabom na kojoj je plavi žig i veselo piše “anti HIV – negativan”. A čitav manevar služi tome da se manje uplašim kad počne ona poplava članaka i javnih ispovijesti seropozitivnih ili oboljelih. Logično. Administracija koja je metastazirala baš posvuda i u svim sferama ovoga društva ne priznaje nikakve dokumente starije od šest mjeseci. Bez obzira na to radi li se o dijagnozi za vizu ili izvodu iz katastra. Zašto bi ih onda priznavala hipohondrija? I njoj, naime, pašu friški nalazi kao što nama paše friški kruh.

Ipak, ovih dana s tim u vezi imam problem. Četiri duge godine nije me bilo u onoj ambulanti na Mirogojskoj cesti, a od zadnjeg sretnog nalaza, sedmog po redu, moje lice je zbog učestalog pojavljivanja u Nacionalu postalo mnogima poznato. Prepoznaju me konobari i policajci. Mogla bi me stoga prepoznati i medicinska sestra s naočalama koja radi na prijemnom šalteru u ambulanti za HIV. Spomenuo sam je u jednoj priči i to bi je moglo potaknuti da mi se osveti. Recimo tako da me, kad dođem po nalaze, pusti čekati dok mi od cvokotanja ne popada sva porculanska caklina s prednjih sjekutića i dok od straha ne ispišam bubrege. Tako je to kad čovjek šeta svijetom s facom koja se pojavljuje u novinama. I kad pri tome još zajebava pošten svijet. Što bi tek rekli pojedini ljudi u čekaonici? “Ferić dolijao”, ili “Vrč ide na vodu…”, kraj poslovice nemam hrabrosti niti napisati.

Osim toga, ovo bi mi testiranje bilo osmo po redu, a prema parnim brojevima gajim animozitet. Rođen sam šezdeset prve, stanujem na broju sedam, u trideset prvoj zaljubio sam se u svoju ženu, što mi je najsretniji događaj u životu, broj noge mi je 41, visok sam sto šezdeset devet (iako ponekad lažem da mi je sto sedamdeset), a i ostale mjere završavaju mi na neparan broj. Razumjet ćete da je pri takvom stanju stvari svako parno testiranje velik rizik. Zapravo, da je rizičnije i od rizičnoga ponašanja. Pogotovo u mom slučaju, jer se ne ponašam rizično.

Čisto onako, neobavezno, pada mi na pamet da bi osim šifri za zaštitu identiteta pod kojima se ljudi mogu testirati u ambulanti za HIV, u našem malom gradu i još manjoj državi, trebalo uvesti i specijalne maske za zaštitu lica. Jer, čim čovjek uđe u čekaonicu, a vidi ga susjed koji u istoj prostoriji čeka cijepljenje s bolesnim djetetom, čitava ta stvar sa šiframa odmah se provali. Čemu izmišljati imena kao što su recimo, Ptičica, ili Armagedon, kad se svi u rečenoj čekaonici pojavljujemo otkrivenih lica. Možda bi valjalo uvesti i neke dobre muslimanske običaje. Lice je isto tako dio intime kao i ime. Ono nas reprezentira čak jasnije i efektnije od imena. A da ne govorimo kako bi bilo da se, ne daj bože, u toj čekaonici pojavi neki poznati političar ili čak biskup. Onaj dio javnosti koji čeka skandale kao ozebao sunce dočekao bi to pojavljivanje kao svježu poslasticu. Stoga u toj pomami za skandalima treba najprije zaštititi javne osobe, političare i visoki kler. Predlažem zato da se doskoči rečenoj skandalofiliji efektnim maskama koje bi prikazivale javne ljude. Recimo, predsjednike stranaka. Ljudi bi čekali testiranje pod šifrom s maskama Račana, Pašalića, Sanadera, Vesne Pusić, a moglo bi se izraditi i Rojsovu, Linićevu, ili Bozanićevu masku. Na taj način nitko ne bi sumnjao da se, recimo, ispod Linićeve maske nalazi sam Linić, a ispod iste maske mogli bi se možda sakriti i Tomčić ili Račan. Stvar je multipraktična, a privatnost javnih ljudi u tim delikatnim stvarima bila bi zajamčena.

Hrvatska je, naime, društvo u kojemu su HIV pozitivni samom dijagnozom osuđeni na izolaciju i segregaciju, a javne ljude i političare treba zaštititi da ne dožive tužnu sudbinu djevojčice Ele koja je u školu krenula sama. Možemo li, zamisliti, recimo, nekog istaknutog društvenog djelatnika kako sam sjedi u Saboru, sam raspravlja i sam donosi zakone? Bila bi to katastrofa za državu. Zato je bolje da se još uvijek ne zna tko je tamo bolestan a tko nije. Zato još uvijek ponekad imamo kvorum. Stvar je u tome što je sida danas sve manje medicinski, a sve više društveni i socijalni problem. Istina, to je još uvijek neizlječiva zarazna bolest, ali terapija omogućuje život. Stvar je medicinski i medikamentozno jednim dijelom riješena, ali nije riješena socijalno. Problemi s kojima se susreću HIV pozitivni sve su manje uzrokovani samim virusom ili gubitkom imuniteta, a sve više iracionalnim strahom od zaraze i još iracionalnijom segregacijom. To mogu reći jer sam se prilično dobro upoznao s iracionalnostima toga straha u koji mogu biti uključene i astrologija, numerologija ili magija. Diskriminacija oboljelih dobrim dijelom proizlazi upravo iz takvih strahova koji su, kad je sida u pitanju, u direktnoj vezi i s rasizmom, homofobijom ili narkofobijom. Temelji su tog straha još uvijek u anakronom uvjerenju da tu bolest prenose homoseksualci, narkomani ili crnci. A većina je ionako sama kriva za to što su se zarazili. U dijagnozu kao da je ugrađeno i društveno neprihvatljivo ponašanje te je sama bolest na neki način kazna za to ponašanje.

Upravo zato prognoze, kad je AIDS u pitanju, nikako nisu dobre. One nisu dobre čisto zdravstveno, jer se epidemija širih razmjera kod nas tek očekuje i zato što strah o kojemu sam govorio ne sprečava rizično ponašanje. A i narkomanija je u drastičnom porastu. U društvenom smislu prognoze nisu dobre jer je sidofobija samo posljedica ovih naših drugih fobija od koji tradicionalno boluje hrvatsko društvo: straha od stranaca, homoseksualaca, Afrikanaca, bludnika, pripadnika UN-a, nemoralnih političara, promiskuitetnih svećenika, zaraženih osvetnika, onih koji daju oglase u erotskim časopisima, pretjerano mršavih, žutih u licu, onih kojima opada kosa… Tek kad se obračunamo s društveno negativnim aspektima tih strahova, sida će kod nas prestati biti i dijagnoza za izolaciju. Međutim, prognoze za to nisu dobre.