Premijer RačanNe bez razloga mnogi su analitičari prošlotjedni sukob prosvjednika sisačke Željezare s jedinicama interventne policije, čiji je epilog bio desetak ozlijeđenih, protumačili kao kraj mirne vlasti. Neki su ga, ne bez razloga, okarakterizirali težim od svojedobno istovrsnog duela u sumrak Tuđmanova režima na Jelačić-placu. Neki će, čak, već tko zna koji put, zatražiti Račanovu ostavku pozivajući se na socijaldemokratsku odoru većine aktualne koalicijske vlasti. Kancelar je zaboravio postulate zbog kojih je dobio povjerenje većine oličene u skrhanim i izmučenim radnicima sisačke Željezare koje svaka vlast, neovisno o prefiksima, šamara kako i gdje stigne. Politika je umjetnost mogućega pa se stoga sugerira kako su rješenja izvedena u spomenutom sukobu maksimalni doseg prije svega jedne lažljive vlasti koja se pokušava održati legitimacijom nove, a stvarnom praksom stare.

Na posljednjim se izborima ona predstavljala zaštitnikom ugroženih i obespravljenih žrtava poludiktatorskog režima koji je tolerirao ubojstva, palež i sveopću pljačku, neovisno o etnicitetu i političkoj orijentaciji. Račanova se socijaldemokratska većina javno busala u prsa da će, dobije li povjerenje, žrtvama osigurati primjerenu satisfakciju: humanu, socijalnu i pravnu, a cijeloj zemlji osigurati društvo uređenih i perspektivnih demokratskih i modernih društava napredne Europe. Tri godine poslije sisački paradoks odaje evidentnu zamjenu teza i proklamirane prakse.

Radnički bunt zbog neisplaćenih plaća i neizvjesne budućnosti hitro je, baš kao i u tuđmanistička vremena, prokazan kao manipulacija u organizaciji desnice, skup proglašen nezakonitim i nenajavljenim, a prosvjednička grla pokušala su se ušutkati cifrom od 1,2 milijarde kuna koje su dosad prosute na sisačke očajnike, ali i na neokretnost vlasti koja je obećavala brda i doline eda bi se konačno zaplela u vlastitoj nedosljednosti i zamci olako danih obećanja.

Slučaj Siska, na žalost, mogao bi biti porazan za većinu ugrožene većine zato što on svjedoči da sadašnja vlast neće prezati od uskraćivanja prava na protest zbog Ustavom zajamčenog prava na rad, ali i bilo kojeg drugog prava koje ne konvenira aktualnom režimu.

Račanov kancelarijat, nema sumnje, u predvečerje izbora odlučio se za strategiju podilaženja podobničkim kastama tuđmanističkog poludiktatorskog režima. Očito, njegova je procjena da ga na Markovu trgu može održati samo ulagivanje stupovima tog propalog društva.

Suprotno proklamiranoj politici, Račan se stavio na stranu optuženika za ratne zločine podilazeći im na sve moguće načine. U sisačkom slučaju policija se rado poziva na zakone o javnom okupljanju, dok se u priči Bobetkovih berača tuškanačkih kestena i sama zaplela u njegovo mnogo drastičnije kršenje, omogućavajući desničarskoj kohorti u svakoj pravnoj državi nezamislive uvjete eksteritorijalnosti.

Ne izvršavajući plan stvaranja djelotvornog i neovisnog pravosuđa, Vlada je omogućila smiješne sudske procese, poput onog u slučaju Lore u kojima suci organiziraju, a ne donose presude izvrćući Hrvatsku ruglu pred cijelom međunarodnom javnošću i donoseći joj nove pritiske Haaškog tribunala.

Međunarodni forumi aktualnu vlast sasvim otvoreno optužuju za nacionalizam spočitavajući joj ljetošnji sukob sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, odbijanje suradnje sa susjedima, ali i nesuradnju s Tribunalom. Udaljavajući Hrvatsku od međunarodnih integracija i europskih standarda, režim propušta vlakove u koje bi se mogla ukrcati bolja budućnost sisačkih očajnika.

Zemlja u kojoj se selektivno primjenjuju zakoni i neprestano pale vatre nacionalističkih podvala neprivlačna je potencijalnim investitorima zato što nitko ne može i ne želi ulagati i poslovati sa zemljama u kojima je društvena klima i primjena zakona određena političkim pragmatizmom, a ne jasnom trodiobom vlasti i poštovanjem potpisanih ugovora i međunarodnih obveza.

Premijerova izjava kako “sve što dolazi iz Europe ne mora biti pravedno i točno” samo jasno demaskira aktualnu poziciju vlasti. On smatra kako bi temeljita primjena europskih rješenja i klauzula zaljuljala stupove režima koji nije u stanju primjenjivati nepristrane i čvrste parametre.

Rezultati takve politike vide se ponajbolje u nalazima Državne revizije o prekomjernom trošenju u većini ministarstava, ali i u odbijanju ministrice obrane da se Hrvatska približi NATO-u. Takvom politikom Vlada kupuje mir u nedjelotvornim službama koje objektivno samo jedu budućnost i šanse sisačkih i drugih radnika na mogućim i dostupnim tržištima.

Režim smatra kako se može održati na vlasti samo zadovoljavanjem apetita i afiniteta onih koji su bili objektivno odgovorni za rasap hrvatskog društva. Stoga se i tako tvrdo odbijaju europske regule, ali i otvara vulkan nezadovoljstva onih koji su legitimirali ovu vlast određujući njene ciljeve i zadatke.

Epizoda iz Siska posljednje je upozorenje vlasti da se vrati svojim proklamiranim temeljnim načelima i pokaže za najugroženije barem onoliko osjetljivosti koliko je pokazala prema kasti dobro potkoženih u vremenima nemoralne pretvorbe u kojima su olako došli do imovine u koju su neki uložili cijeli svoj radni vijek. Razrješenje nezakonitosti iz tih vremena kancelarijat je prebacio u neko buduće, a nelegalno stečenu imovinu odlučio “kazniti” tek jednokratnom poreznom stopom.

Očajnicima iz Siska i drugih gradova Hrvatske nije trebalo opraštati nemoral, krađu i bezakonje nego samo omogućiti pravo na krik, nadu u njihovu šansu i dostojan jednakovrijedan status u zemlji koja ih je toliko puta ostavila same. Radnici iz Željezare imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvo i osjećaj da su prevareni koliko god se to ne sviđalo onima koji su se kleli da misle ozbiljno. Bit demokracije i jest u tome da svatko ima pravo na priliku. Skorašnji izbori pokazat će tko ju je, a tko nije iskoristio.