Potvrđujući reputaciju političara koji voli ležerno pristupati društvenim fenomenima, predsjednik države Stipe Mesić izjavio je (na partizansko-antifašističkome skupu) u Domu HV-a kako je u Hrvatskoj “oživljavanje simbola NDH samo dio folklora”. Sustavno se, doduše, ruše antifašistički spomenici, slobodno se veliča ustaštvo, glorificira režim Ante Pavelića, ali u predsjednikovoj stilski cizeliranoj interpretaciji sve su to naprosto “folklorni privjesci različitosti hrvatskog demokratskog društva”. U hrvatskome Hyde parku ima, eto, i fašista, čiji je društveni utjecaj marginalan pod uvjetom da “ne dopustimo njihovu ozbiljniju transformaciju”.

.Mesićeva ležernost ponekad može biti čak i antipatična u svojoj agresivnoj samodovoljnosti. Fabricirajući hrvatsku stvarnost, on – kao nekad Moša Pijade s kvazidemokratskim Ustavom FNRJ – šalje specijalne političke poruke “Englezima”, a lokalnu građansku publiku ostavlja da stoički vegetira u državi impregniranoj neoustaškim radikalizmom. Mesićeva logika, to je logika “državnika” koji stvarne činjenice podređuje iluzornim strateškim ciljevima. Ako želimo ući u EU i NATO, bez obzira na spoznaju da je raskorak između tih želja i realizacije ogroman, ne smijemo proizvoditi dojam da hrvatska vlast u sukobu sa svojim fašističkim oponentima trpi poraz za porazom. Naprotiv, ti oponenti su benigni segment demokratske kakofonije kakvu poznaje i Zapad.

Lažljivci za nacionalnu stvar

Sve je to prijevara. Nakon oslobađanja optuženih u procesu Lora – bez obzira na to što je “pravorijek” nepravomoćan dok viša instanca ne kaže svoju – samo dobronamjerni opsjenari mogu tvrditi da je fašistička nostalgija u Hrvatskoj zanemariva pojava. Ona je trend, koji u svojoj puzajućoj ekspanziji ne nailazi na političke i pravosudne barijere. Formirao se pokret ratnih profitera, mistifikatora, zločinaca, lažljivaca za nacionalnu stvar i sljedbenika ustaških kultova koji su u pojedinim za državu presudnim političkim situacijama sposobni nametnuti svoju volju. To se pokazuje u odnosu prema Haagu i u sudskim tretmanima ratnih zločinaca hrvatske provenijencije. Pritisak koji proizvodi nacionalistička desnica potpuno je suspendirao hrvatsku suradnju s Haagom, i u procesima hrvatskim ratnim zločincima onemogućio donošenje bilo kakvih drugih presuda osim oslobađajućih.

Time je – temeljito, definitivno i zauvijek – kompromitirana teza o Hrvatskoj koja je “sposobna sama procesuirati svoje zločince”. Takva Hrvatska ne postoji. Na njezinome mjestu postoji Hrvatska koja nije sposobna procesuirati nikoga, osim možda novinare koji su uvrijedili lik i djelo nekog desničarskog prevaranta. Rodbina žrtava Lore ponaša se apsolutno u skladu sa stvarnošću, najavljujući da će pravdu potražiti na Međunarodnome sudu u Strasbourgu. Jasno je da u Hrvatskoj pravde za njih nema. Proces Lora nečuven je po ishodu, po predvidljivosti tog ishoda, i po uvjetima u kojima se održavao.

Linija manjeg otpora

U splitskome vojnome zatvoru dokazano su se izvodile bestijalnosti, za koje na kraju nitko ne odgovara zahvaljujući podatku da je za suca određen desničarski pajac koji se u svakome pogledu solidarizirao s optuženima. Sudnica je pretvorena u arenu za slobodno divljanje Čondićevih “stožerovaca”. Sucu, koji je formalni i deklarativni pripadnik društvenoga kruga nacionalističkih provokatora, nije palo na pamet da isprazni dvoranu i zadovolji minimalne preduvjete regularnosti postupka. Razumljiva činjenica da se mnogi neposredni svjedoci zbivanja u Lori nisu htjeli pojaviti u takvome ambijentu, cinično je pretvorena u prednost za optužene. Takvu sprdnju od procesa Vlada je promatrala hladno i nezainteresirano, glumeći da se ne želi miješati u “autonomiju sudstva”.
Tek u zadnjoj fazi procesa ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović pokušala je krajnje mlako ishoditi smjenu suca Slavka Lozine, manje kao proizvod stvarne namjere da se država oslobodi Lozininog pravosudnog terora, a više zbog alibija da se na tom planu ipak pokušalo nešto učiniti. Utoliko je diskutabilno da li je skandaloznije ponašanje Slavka Lozine prema optuženima, ili ponašanje režima prema Slavku Lozini. Između dva društvena modela postupanja postoji snažna karakterološka veza: koliko je Lozina snishodljivo-benevolentan prema ljudima koje je morao osuditi, toliko je režim snishodljivo-benevolentan prema Lozini kojeg je morao smijeniti.

Račanova Vlada ucijenjena je reziduama tuđmanizma – personificiranim u Državnome sudbenome vijeću i mnogim sucima koje je to vijeće promoviralo u ono što jesu – koje su potpuni gospodari situacije u hrvatskome pravosuđu. Na drugoj strani, ta Vlada je prije svega žrtva vlastite psihologije. Kukavički se skrivajući iza praznih deklarativnih načela, ona pažljivo izbjegava proizvesti minimalnu pozitivnu intervenciju u hrvatskoj pravosudnoj kloaki. Nesposoban za vrijednosnu i civilizacijsku orijentaciju u lokalnoj fašističkoj areni, režim jaši na liniji manjega otpora i pribjegava minorizaciji društvenoga utjecaja svojih glavnih neprijatelja. Ratni ubojice i idolopoklonici NDH zaštićeni su kao svete krave, ali budimo spokojni: fašizam je ovdje ipak samo “folklor” čija se ozbiljnija transformacija neće dopustiti. Tko je to neće dopustiti? Vlada, koja ju je već dopustila? Sudovi, kojima predsjedaju istomišljenici krivaca? Državno odvjetništvo, koje se bavi prelijevanjem iz šupljeg u prazno?

U progresiji međunarodne izoliranosti Hrvatske, Lora je dakako zapaženi skok naprijed. Kako stvari stoje, na putu prema zapadnim integracijama s Albanijom i Makedonijom moći ćemo surađivati do beskraja. Da nije žalosna, hrvatska situacija bila bi komična. Lora je potvrdila spoznaju da na planu iniciranja ozbiljne društvene preobrazbe od režima ne treba očekivati ništa. Taj režim se lokalne desnice – Rojsa, Čondića, Hebranga, Pašalića, generala i njihovih adlatusa – boji više nego Vijeća Europe, OESS-a, NATO-a i UN-a uzetih zajedno. Tihu spregu nomenklature i desnice mogla bi eventualno ugroziti neka neočekivana građanska inicijativa koja će drastično dovesti u pitanje sve domoljubne kultove na kojima neoustaški pokret zasniva svoj društveni utjecaj. Odvjetnik Ante Nobilo, na primjer, najavio je osnivanje grupe za formuliranje alternativne Deklaracije o domovinskom ratu, uvjeren da Račanova vlast nije sposobna utvrditi razmjere zločina koje je u tom ratu počinila hrvatska strana. Možda će nešto od toga i biti; slučaj Lora je, međutim, prije svega povod za građansku rezignaciju. U Hrvatskoj se – iz krležijanskoga rakursa promatrano – stvari ne mijenjaju stoljećima.

STUPAC TJEDNA: NOVI SUKOBI OKO ZAKONA O HRT-u

Iz lokalnoga bermudskoga trokuta: Račanov kabinet – Ministarstvo kulture – palača dalekovidnice na Prisavlju, sukob oko nacrta zakona o HRT-u prelio se i na Dane hrvatskoga novinarstva koje je novinarsko društvo organiziralo u Petrčanima. Rasprava o zakonu na skupu je tematski dominirala. Dio novinarskoga zbora, a i mnogi promatrači koji s lokalnim novinarstvom nemaju neposredne profesionalne veze, u nastojanjima režima da novi zakon na brzinu verificira u parlamentu naziru ambiciju za uspostavom snažnije državne kontrole nad televizijom. Čak je i predsjednik HND-a Dragutin Lučić, poznat po svojoj vječnoj “neutralnosti” i strahopoštovanju prema režimskim autoritetima, u televizijskoj izjavi uspio promucati kako novi zakon pokazuje tendenciju da na televiziji “poveća efikasnost i ograniči demokraciju”.

Sadašnje stanje, po kojem je direktor HRT-a režimski povjerenik ali s bitno smanjenim dijapazonom utjecaja na program, kod vlasti izaziva nelagodu. Pojedini promatrači, među ostalima i Vijeće Europe, smatraju da partija želi reducirati “inokosni” status glavnih urednika televizije i radija, i programske ovlasti koncentrirati u liku ravnatelja koji bi bio “na vezi” s Vladom. Zato je i nastup europskoga predstavnika Karola Jakubowicza – koji je u Dnevniku plus prema novome zakonu izrazio uvijene rezerve – na Prisavlju izazvao pomutnju. Direktor Mirko Galić – djelujući možda po Račanovim sugestijama – uputio je glavnoj urednici Jasni Ulagi-Valić seriju razmjerno apsurdnih primjedbi, tvrdeći da Jakubowicz nema politički rang koji bi opravdavao njegovo gostovanje u Dnevniku plus, zatim da mu se, demokracije radi, morao suprotstaviti netko s drugačijim mišljenjem (sic ! – kad je to Dnevnik plus bio dijaloška tribina?), da razgovor nije smjela voditi honorarna suradnica već netko tko bolje osjeća titraje s Markova trga itd.

Mirko Galić nije jedini koji se – u kontekstu zakona koji se priprema – prema Jasni Ulagi-Valić ponaša kao prema državnoj opasnosti. Žena je postala glavna urednica na slobodnome natječaju, odlukom Vijeća HRT-a, i počela je uvoditi nova lica na televiziju, ugrožavajući statusne i financijske monopole skupine televizijskih voštanih figura koje su karijere ostvarile na blatantnome služenju režimima kakvi god ovi bili. Pokušavajući i aktualni režim – kao nekad Tuđmanov – uvjeriti u svrsishodnost svoje servilnosti, ta “stara garda” organizirala je protiv glavne urednice interni diverzantski pokret. Među ostalim, za nju su izmislili i specijalan termin: “biološki rasist”.

Za razliku od televizijskih spomenika na zalazu koji su u mlađim novinarima tijekom cijele karijere uočavali egzistencijalističku prijetnju, Mirko Galić nema realnoga razloga za odmjeravanje snaga s glavnom urednicom. Televizija bi i u izbornoj godini mogla podnošljivo funkcionirati kroz njihov “consensus”, ako ga na kraju definitivno ne uništi SDP-ovo neobrazloženo inzistiranje na novome zakonu o HRT-u čiji je osnovni smisao suspenzija institucije glavnoga urednika.