Occupy Wall Street je već pobijedio. To možda nije pobjeda kakvu želi većina njegovih sudionika, no svejedno je značajna. Promijenila je političke debate, teme sastanaka i rasprave u novinama, na televiziji, pa čak i na radnim mjestima. I to je predivno.

Iznenada su pitanja jednakosti, pravednosti, pravde, distribucije prihoda i odgovornosti za ekonomsku kataklizmu - ignorirana tijekom cijele jedne generacije - došla u prvi plan. Napredovali smo dalje od jednodimenzionalnih razgovora o tome koliki deficit srezati i gdje. U centar političke debate vratila su se pitanja važnija za društveno tkivo nacije. Nakon nametanja ove nove rasprave, u usporedbi s OWS-om većina se ostalih sudionika u politici, koji su razgovor ili izbjegavali ili ga nisu znali ostvariti, doima prilično sitno.

Rekordno siromaštvo

Moglo bi se, dakako, reći da su tome doprinijeli i drugi faktori: gomilanje zastrašujućih ekonomskih podataka dovelo je na vidjelo prikrivenu tjeskobu javnosti. Podaci pokazuju da je prosječni obiteljski prihod pao za 6,7% tijekom zadnje dvije godine, broj nezaposlenih je u listopadu iznosio 9,1% (16,5% ako se pogleda značajnija mjera nezaposlenosti U6), a 46,2 milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu - najviše u posljednjih 50 godina. Ti podaci idu u prilog akciji Occupy Wall Street.

No, prije ovih prosvjeda, nijedan političar ni pokret nije natjerao Amerikance da promisle o ovim činjenicama. Cijelo dugo toplo ljeto, dok je siromaštvo raslo a nezaposlenost stagnirala, razglabalo se samo o rezanju deficita.

Strast

A tada se pojavio OWS i donio sa sobom nešto čega je značajno manjkalo: strast - nužan sastojak za pokretanje građanskog aktivizma. Suzdržane, pažljivo odmjerene i nijansirane izjave washingtonskih političara i profesionalnih teoretičara neće promijeniti raspravu.

Naravno, instinktivne emocije koje prate građanski aktivizam ne generiraju samo energiju koja može promijeniti politiku, već i nesuvislost kojoj se lako narugati. OWS nije uredan izvještaj Brookings Institutiona već pokret bez vođe čija je ekonomska kritika ponekad možda odveć pojednostavljena, političke strategije nimalo suptilne, a prisutnost ekstremnijih elemenata kvari dojam i odvlači pažnju. Ipak, svrha OWS-a nije biti suptilan, ispravan i nijansiran. Njegova je uloga odvući politiku u drugom smjeru te donijeti živost i energiju na temelju kojih se mogu pokrenuti reforme.

Prijelomne točke politike SAD-a

Svi veliki društveni pokreti koji su mijenjali zemlju od njezina osnutka započeli su kao strastveni narodni aktivizam koji se zatim proširio. Tradicionalni političari u igru ulaze tek kasnije. Povijest pokreta za građanska prava, pokreta za ženska prava, radničkog pokreta, mirovnog pokreta, ekološkog pokreta, pokreta za prava homoseksualaca pa čak i pokreta Tea Party prati ovaj model. Svaki od ovih pokreta započeo je s nagonskim emocijama vezanim uz poimanje pravde, ispravnog i pogrešnog. Precizni zahtjevi i strategije uslijedili su tek kasnije. Stoga je kritika OWS-a kao neformalnog i povremeno plitkog možda točna, ali i irelevantna.

Jednako je važno što je većina kritičara OWS-a propustila prepoznati prijelomne točke naše politike. Oni ne uočavaju da javnost reagira na OWS jer joj očajnički treba netko tko će u raspravu unijeti svu strast, pa i gnjev, koji ispunjavaju javnost otkako su nedostaci i neuspjesi naše ekonomije postali očiti.

Odgovori

Hoće li se utjecaj OWS-a nastaviti? Hoće li nastaviti privlačiti pažnju javnosti? Hoće li se transformirati u konkretniji pokret s dovoljno precizno postavljenim zahtjevima da se omogući postavljanje strategije s jasnim ciljevima i načinima njihova postizanja? Na ova je pitanja zasad nemoguće odgovoriti.

Bi li se mogla pokrenuti građanska peticija sa zahtjevom da se Paul Krugman, Joseph Stiglitz ili Paul Volcker dovedu u vladu kao protuteža ili zamjena za glas establishmenta - tajnika za financije Tima Geithnera? Možda. Bi li OWS mogao zahtijevati sastanke s najvišim državnim dužnosnicima? Bi li mogao zahtijevati odgovore na najteža pitanja - od konkretnih (objašnjenje vladinih proturječnih izjava o slučaju AIG-Goldman) do apstraktnijih (zašto se „moralni rizik" kao razlog ograničavanja državne pomoći navodi samo kada su korisnici obični građani)?

Mnogo se toga još mora učiniti prije prave reforme, no kao glas koji dovodi u pitanje samozadovoljni, dobro zaštićeni status quo, OWS je već postigao moć i uspjeh.

Autor: Eliot Spitzer

Preneseno s portala Slate

Prevela Diana Robaš