Objavljeno u Nacionalu br. 368, 2002-12-04

Autor: Arijana Čulina

GOGE BJONDINA O OVIM I ONIM STVARIMA - Arijana Čulina

Ni kvizovi nisu šta su nekad bili

Iz dana u dan sve smo gluplji i tuplji, dovoljno ti je pogledat kvizove: na Kviskoteku nije moga svaki tukac doć, a u Milijunašu svi zovu matere, babe, publiku, suside, pa misle tri dana i to oko takvih pizdarija da ti muka dođe

GOGE BJONDINA O OVIM I ONIM STVARIMA - Arijana ČulinaGOGE BJONDINA O OVIM I ONIM STVARIMA - Arijana ČulinaMeni je nekako zanimljiv fenomen, ili se to meni, oprostite, samo čini, da ovaj svit, nastojeći bit šta pametniji i sritniji, postaje nekako sve gluplji i nesritniji. To se, bogme, očituje u svim segmentima vrlog nam društva. Čini mi se da cili svit bez obzira na rasu, boju, pripadnost, vjeru, članstvo u EU, NATO-u, frakcije ili frakcijice veže to da smo, brate, nekako iz dana u dan sve gluplji i tuplji. U ovom slučaju stvarno smo postigli tu globalizaciju i dosegnuli globalnu glupost. I sad ajde ti to objasni. Svi teže nekom napretku i poboljšanju uvjeta života, a ono sve tužnije i ružnije, tuplje i gluplje. Kad pogledam, recimo, svoju babu koja je lipo mirno sidila na selu i sa ženicama plela džempere, pivala i družila se, čini mi se da je bila sritnija od današnjih žena koje po cile dane trče sa posla na posa i potpuno su histerične, nezadovoljne i nerijetko prepuštene samima sebi.

Dica, umisto da se igraju i skaču, side tupo buljeći isprid Interneta, kućnog videa, plej stejšna...Čudno je, dakle, to kako ovaj svit radeći na povezivanju postaje svakim danom sve otuđeniji. Ljudi više ritko kad idu u posjete jedan drugomu, ne nose na poklone one bombonjerice i kave. Niko nema ni za koga vrimena. Dica, umisto da se igraju, ciče, skaču i vrište, side tupo buljeći isprid kućnog videa, interneta, plej stejšna, nintenda, gejm boja ili neke druge tako slične uvozne beštije namijenjene za zabavu i otuđenje čovika od čovika. Pitaju se neki, pogotovo kod nas, zašto ne rađate dicu? Pa mi ćemo, jebate, izumrit, neće niko ostat ni za sime, ajme nama. A stvarno, zašto se prije u obiteljima rađalo po osmero, devetero dice, a danas jedno, dvoje, maksimalno troje. Mislim, tribalo bi bit obrnuto. Ako mi sve ka radimo da sebi olakšamo život i da ovaj svit napreduje, tribalo bi danas bit lakše odgajat dicu, al kako stvari stoje, čini mi se da je u starijim “težim” vrimenima bilo lakše odgojit osmero dice nego danas jedno.

Štaviše, nije danas lako imat ni jedno. Moraš dobro radit i zaradit da bi mu omogućija da ima sve one svjecke hit igračkice, da se jadno dite zabavi jer je današnjoj dici u principu stalno dosadno. A nije lako ni pratit taj trend. Prije je jedna lutka bila dovoljna da se dite cili dan zabavi, a danas moraš kupit mobitel, i to svaki drugi misec novu marku da se jadno dite ne osjeća ugroženije od svojih snobovskih vršnjaka kojima tatice i mamice redovito kupuju najluđe marke. Kupi ovo, kupi ono, a, jebate, da bi ti danas dite zabavija, to košta, neće ono da izađu isprid kuće igrat balun ili laštiku nego ga tribaš posli škole vodit na ples, nogomet, košarku, plivanje, karate, klavir, engleski, talijanski, hip, hop, latinskoameričke plesove, sambu, rumbu i ča-ča-ča i tako dalje, da ne nabrajam. Više se umore roditelji odvozeći i dovozeći nego dica.

I tako mi tu svoju dicu obrazujemo, sve pare potrošimo ulažući u njihovu pamet, a ona, brate, kad malo dublje stvari razmotriš, nekako i nisu nešto pametnija nego dica koja su živila u prošlim stoljećima, pa čak i tisućljećima. Nekako mi se čini da se prije puno više genija rađalo nego danas, i to u svim granama umjetnosti i znanosti. Evo npr. Verdi, Mocart, Mikelanđelo, Leonardo, Šekspir, Tesla i, da ne nabrajam, a u današnje vrime rodija se samo onaj Bil Gejts koji je sve i spizdija, još je reka da neće lovu ostavit dici da mu se dica ne iskvare pa sad, ako lova kvari ljude, ne znan zašto ju je on onda uzeja. Ali dobro.

Tila san reć da si se ti prije baš mora namučit i okozit da bi te proglasili da si ka neka važna faca ili genij. A kod nas je, brate, danas svaki drugi genijalac. Mi svakom kome padne na pamet pridajemo pažnju i svak priko noći more postat idol mlađe generacije i genijalac. Zato šta ta mlađe generacija, izgleda, ne zna za bolje. Mislim, šta vi mislit koliko je Leonardo ili Rembrant mora nacrtat onih slika prije nego što su postali to šta jesu, a danas tamo neki tip obisi par šporkih bičava, konopa, našara po slikama neke tri točke i odma je genijalac i nesvaćeni umitnik. Onda meni kažu, ti to, Goge, jebate, ne razumiš, ti si glupa. A jebe me se, ako san glupa, kako onda razumin Van Goga i Salvadora Dalija. Pa nisu oni bili budale. Važnije mi je da razumin njih nego one šta rade tamo neke instalacije. Meni samo vodoinstalater i električar rade instalacije. A kad, recimo, čujen ono, danas u našoj videoteci gostuje svjetski poznati disko džokej, a to mi je za popizdit. Da svjecki poznati disko džokej. Pa neš ti umjetnosti i velikog truda navijat pisme i minjat cedeove. To glorificiranje disko džokeja mi je gore od glorificiranja manekenki.

Manekenkama je puno teže. One moraju šetat, trpit da ih tamo čupaju i rastežu, viču, deru se na njih a disko džokej samo lipo sidi i minja CD, teška posla za popizdit. Pari da je izumija struju. Da smo sve gluplji, pokazuju domaće i strane statistike. Ali nismo mi najgori, ne, 65 posto Talijana izjavilo je da nije nikad pročitalo ni jednu knjigu, u Americi je 70.000.000 ljudi nepismeno a 106.000.000 ne zna čitat bez sricanja. Jedan od troje američkih studenata ne zna ko su Ajnštajn, Gandi, Dikens, Van Gog, ali znaju sva imena košarkaša NBA lige, a valjda i najpoznatijeg disko džokeja.

Dovoljno je malo pogledat kvizove. Jebate, kakva je to nekad bila ona Kviskoteka. Nije tamo moga svaki tukac doć. Bija je jedan mali Robert Pauletić koji je sve zna pa je meni otac govorija: “Vidiš šta je dite, blago njegovoj materi šta je rodila tako pametnog sina. Vidiš kako je on bistar a ti nisi.” To mi danas sigurno ne bi moga reć u slučaju zvanom Milijunaš. Svi zovu matere, babe, publiku, suside, pa misle za popizdit tri dana, i to oko takvih pizdarija da ti muka dođe. Ali da se utješimo, nismo mi najgori. Govoru Ameri da je nekad bilo nezamislivo da se na pitanje ko je Muhamed ili Gagarin pritisne botun za pomoć, a danas je to normalno, ne znaju ni ko su nacisti ni ko je Isus Krist, ništa. A zašto bi danas neko čita cili roman kad ima kratak sadržaj na Internetu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika