Jedan od najdojmljivijih uspjeha pokreta Occupy Wall Street bila je ideja „Mi smo 99%" i, preciznije, identifikacija preostalog 1% kao glavnog izvora ekonomskih problema.

Zahvaljujući OWS-u, široko je rasprostranjena činjenica da 1% kućanstava u samom vrhu distribucije prihoda sada dobiva oko 25% svih prihoda (u odnosu na 12% otprije nekoliko desetljeća). Empirijski rad na poreznim podacima koji je pribavio ove dokaze, osobito onaj Pikettyja i Saeza, polako se uvlačio u svijest široke javnosti, ali slogan „Mi smo 99%" postigao je cilj iznenađujuće brzo.

Još je veće iznenađenje što organizirana desnica gotovo da i nije dovela u pitanje analizu ovog jednog postotka. Nakon desetljeća provedenih u poricanju očitog rasta nejednakosti te bogatstva i moći superbogatih, desnica je ovdje implicitno odstupila pred stvarnošću.

Mi smo 53%

Njihov odgovor na „Mi smo 99%" bio je sarkastična tvrdnja „Mi smo 53%". Ova je tvrdnja utemeljena na odavno opovrgnutom stavu Wall Street Journala da radnici s niskim plaćama „ne plaćaju porez na dohodak". Točno je, naravno, da mnogi radnici ne plaćaju tzv. federalni porez na dohodak, ali plaćaju doprinose za socijalno osiguranje koji jesu porezi na plaće, da ne spominjemo porez na prodaju i brojne druge. Za razliku od toga, kapitalni dobitak, omiljeni izvor prihoda ultrabogatih, nije podvrgnut plaćanju doprinosa i privlači samo polovicu standardne rate federalnog poreza na dohodak.

Meni je osobno još zanimljiviji broj od 53% koji podsjeća na plan Buchanana i Nixona da „razdijele zemlju napola i uzmu veću polovicu" i u upadljivom je kontrastu s licemjernim pritužbama republikanskih političara na klasni rat i međusobne zavade Amerikanaca. To da je itko ovaj slogan smatrao pametnom politikom indikacija je cijene koju će trebati platiti za održavanje hermetičnog mentalnog sklopa američke desnice.

Vratimo se u stvarnost. Želio bih malo razmisliti o odnosu između 1% i preostalih 19% populacije u gornjih 20%. Većina, ako ne i svi blogeri ovdje na CT-u (Crookedtimber.org) spadaju u potonju grupu. S obzirom na naš žaljenja vrijedan manjak istraživanja tržišta, ne mogu ništa tvrditi o čitateljima, no iz komentara se daje naslutiti da i oni spadaju u tu grupu.

Ekonomski interesi

Gornjih 20% kao cjelina određuje veliku većinu američkih prihoda i praktički cijelo financijsko bogatstvo - mali broj kućanstava izvan ove skupine posjeduje išta osim svojih domova i eventualno nešto novca u mirovinskom fondu. Iz toga proizlazi da svako značajno poboljšanje javnih usluga ili položaja nezaposlenih i siromašnih mora biti financirano iz viših poreza za 1%, 19% ili oboje.

19% također posjeduje neproporcionalnu političku težinu budući da će mnogo vjerojatnije od glavnine Amerikanaca izaći na izbore i uključiti se u političku aktivnost. Stoga je vrlo bitno jesu li, kako implicira „Mi smo 99%", njihovi interesi u skladu s većinom populacije ili s onih 1% u vrhu.

Donedavno bih se (kao što i jesam) protivio ovakvom gledištu. Populaciji iz gornjih 20% dobro je išlo u zadnjih nekoliko desetljeća i (unatoč tome što su neki neuvjerljivo tvrdili suprotno) građani s visokim prihodima uglavnom su glasovali za Republikance u skladu sa svojim ekonomskim interesima. Naravno da ima mnogo onih koji ne glasuju u skladu sa svojim interesima, no to vrijedi i za mnoge u 1% na vrhu, da ne spominjem milijardere poput Buffetta i Sorosa.

Gornjih 1%

U kontekstu prosvijetljenog samointeresa ili klasnog interesa uvijek je bio prisutan argument da je bolje odreći se dijela prihoda ne bi li se održala stabilnost i relativna ravnopravnost društva. No, u individualističkom društvu kakvo je američko ovakvi vas argumenti neće daleko odvesti.

Što se tiče politike, moja je implicitna pretpostavka, formirana u relativno ravnopravnom društvu, bila da porezi nametnuti samo najbogatijima mogu donijeti zadovoljštinu, no ne i skupiti dovoljno novca. Stoga sam, primjerice, bio protiv Obamina fokusiranja na prekid Bushevih rezanja poreza na prihode iznad 250,000$ (to bi otprilike bilo gornjih 2%). U poglavlju „Trickle Down" svoje knjige „Zombie Economics" uzeo sam u obzir uglavnom gornjih 20% (ili ponekad 10%) distribucije prihoda umjesto gornjih 1%.

Sada puno više podržavam analizu „99%". Kao prvo, pažljiviji pogled na rast prihoda pokazuje da 19%, iako su im prihodi rasli, jedva da je zadržalo svoj udio u nacionalnom prihodu. Preraspodjela u posljednja tri desetljeća pomakla se sa donjih 80% u gornjih 1%.

Strah od pada

Ovo upućuje na mogućnost političkog odgovora u kojem bi glavni zamah redistribucije išao u pravcu obrtanja tog procesa. Ovo bi gotovo sigurno uključivalo više poreze, no to bi se nadoknadilo ponovnom uspostavom javnih službi, koja su u ekonomskim terminima „luksuzno dobro", čija vrijednost raste s rastom prihoda. Gornjih 1% mogu kupiti te usluge za sebe i na njih ne utječu rezanja troškova u javnom sektoru, no to ne vrijedi za onih 19%.

Još je jedan važan čimbenik rast ekonomske nesigurnosti. Mit o SAD-u kao zemlji mogućnosti za napredovanje na ljestvici zamijenili su stavovi iz knjige Barbare Ehrenreich „Fear of Falling" (još je jedan dobar izvor „High Wire" Petera Gosselina). Čak i ako ljudima u gornjih 19% ide dobro, njihova je sigurnost na najnižoj razini od 1930-ih godina, a i njihovu djecu čeka nesigurna budućnost.

I konačno, tu je savezništvo onog jednog postotka sa silama desničarskog kulturnog tribalizma. 1% može vladati samo ako nagovori mnoštvo ljudi da glasuje protiv vlastitih interesa, a to zahtijeva reakcionarne i antiintelektualne stavove o društvenim, kulturnim i znanstvenim pitanjima. Kao rezultat toga obrazovani se glasači sve više okreću protiv Republikanske stranke.

Zablude

Ne želim pridavati previše značaja ovoj posljednjoj točki. Kao što je rekao Allan Grayson tijekom svog znamenitog obračuna s P.J. O'Rourkeom, 1% u cijelosti posjeduje Republikansku stranku, no posjeduju i dobar dio Demokratske stranke i mogu na vlastito zadovoljstvo vladati kroz obje. Također, imati fakultetsku diplomu nije isto što i biti obrazovan - vjerojatnije je da će diplomu imati pristalice pokreta Tea Party nego prosječni Amerikanac, a fakultetski obrazovani republikanci podložniji su zabludama kad je riječ o temama poput klimatskih promjena.

Kako god bilo, kad se uzmu u obzir svi navedeni čimbenici, čak i najimućniji pripadnici profesionalne klase mogli bi, promatrajući savez koji su sklopili plutokrati i teokrati kako bi obranili Wall Street, razumno zaključiti da je u njihovu vlastitom interesu poduprijeti 9%, a ne 1%.

Parazitski sektor

To nas, na moje iznenađenje, vraća u situaciju u kojoj se za progresivni pokret može reći da djeluje u interesu skupine koja (citiram po sjećanju riječi Erika Olina Wrighta o marksističkom poimanju radničke klase):

1. čini ogromnu većinu populacije

2. odgovorna je za gotovo cjelokupnu proizvodnu aktivnost (u odnosu na prihode onih 1% koji proizlaze iz parazitskog financijskog sektora)

3. ekonomski je očajna ili je u opasnosti da to postane.

Može li se sve ovo održati? Ne znam to ništa bolje od ikoga drugog. Ali OWS je već postigao stvari koje je većina ljudi prije samo mjesec dana smatrala nemogućima i, barem zasad, njihov zamah još raste.

Napisao: John Quiggin

Preneseno s portala johnquiggin.com