Premijer Ivica RačanRačanov šlampeterijat intenzivno vodi predizbornu kampanju iako je redovita smjena vlasti prolongirana za neke iduće teško dokučive godine. Umjesto ostvarenja predizbornih obećanja boljeg života, kancelar se odlučio za taktiku koju čine arlovićevština – indignirano odbacivanje na izborima preuzetih obveza, što od međunarodne zajednice što od vlastitih birača, te na valentno zauzimanje svih kontrolnih pozicija u državi, kako na predstojećem nacionalnom izjašnjavanju o sudbini vlasti ne bi doživjeli posttuđmanovski hadezeovski debakl.

Njegovi su proračuni i politički budžeti transparentni i lako razumljivi, a njihove aktualne izvedbe razvidne i sasvim čitljive. Budišu je već davno smjestio u ropotarnicu trećesiječanjske historije iz koje ga nikakve antiračanovske platforme neće tako lako izvući. Hrvatska nacionalna ikona dobila je etiketu teške ćudi s kojom je svaka koalicija, pogotovo u izvršnoj vlasti, kratkoročna i neizvediva. Njegovo olako mijenjanje strana teško će od njega učiniti primamljiva partnera u bilo kojoj koaliciji koja poželi imati stabilniji karakter od ove. S Tomčićem je već sasvim drukčije. Njegov HSS je glinena igračka od koje se u svakom trenutku da štošta modelirati. Tomčiću, Trconiću i Pankretiću najveća je ideološka vrednota participiranje u vlasti, pa aktualne i već zaboravljene razmirice treba promatrati tek kao loše odigrane igre u nastojanju da se partneri, koje tako lako sljubljuju vrhunski interesi što duljeg obnašanja vlasti, na predstojećim izbornim utrkama ipak po nečemu, barem lažno, razlikuju.

S Vesnom Pusić, vječito lojalnom “lijevoj” koaliciji, nikad i nije bilo većih problema. Njezina javna suglasnost s većinom Račanovih poteza vrijedan je darak, pogotovo onda kad kompletnoj koaliciji treba dati nijansu patine trećesiječanjskih obećanja koja su svi tako lako zaboravili. Vesna Pusić dobar je cvijetak na aranžmanu podvaljenih, ozbiljnih, poštenih namjera i obećanja, ali samo do trenutka dok ne počnu Mesićeve državničke ovlasti, koje ne samo da su već davno potkresane nego se približavanjem dana “D” žele sasvim dovesti u pitanje, provocirajući situaciju koja, karikirano i preuveličano, podsjeća na predvečerje državnog udara.

Evidentno je da Račan ima samo dva ozbiljna protivnika, od kojih je jedan nokautiran i onesposobljen na duže vrijeme, a drugom se to upravo pokušava učiniti na različite, podmukle načine. Prvi je oličen u omraženom HDZ-u, a drugi u neplanirano izabranom predsjedniku Mesiću.

S hadezeovcima je bilo vrlo lako. Njihova desničarska orgijanja, prijetnje raznorodnim balvan-revolucijama i već napisane optužnice za veleizdaju kao savršen mehanizam samozaštite pred naletom zahtijeva trećesiječanjskih birača u protekle tri godine na buvljaku su trampljene za stopiranje haaških izručenja, onemogućavanje pokretanja ozbiljnog i neovisnog pravosuđa i stopiranje svake revizije ili poništenja pretvorbe. Tako je kupljena šutnja rigidnog hadezejluka, a Sanader poslan da se u inozemstvu pozabavi unormaljenjem stranke odgovorne za poludiktaturu 90-ih. Anestezirani HDZ dobro začepljenih usta, oproštene i pred cijelim narodom provaljene krivnje, Račanu je omogućio neviđeni blitz krieg u kojem je ovaj zauzeo desetljeće tuđmanistički njegovane tekovine.

Banski je kancelarijat ušao u rat s Haagom do posljednje dopuštene instance, ispendrečio sisačke željezarce, istolerirao nacionalističke i ustašolike eskapade, zaratio sa svim manjinama i doveo Hrvatsku pred rub izolacije, za koju se Tuđmanov režim od srca i bez ostatka borio do posljednje kapi krvi, pa i onda kad je cijela stvar završila samo pod aparatima za nasilno održanje mrtvoga života.

Račan je tako stvorio sebi idealnu situaciju u kojoj je vlastitim oružjem umrtvljena nazovi opozicija od koje su se nekima, očito, bez ikakva razloga tresle gaće.

U sustavu u kojem se, umjesto trasiranjem putova istinskih društvenih i ekonomskih promjena, izvršna vlast bavi organiziranjem situacija u kojima će svi protivnici biti na dulje onesposobljeni tipična je za nedemokratska društva u kojima autoritarne metode vrlo lako ustupaju mjesto demokratskom dijalogu, koji društvu jamči dobro prokušana i provjerena rješenja. Račan više ne može podnijeti dijalog s javnošću zato što je manje-više lagao iako svoju trenutačnu vlast obnaša pod egidom poštenja koje se ne smije izgubiti. Vlast možemo izgubiti, ali poštenje nikako, govorio je aktualni državni komesar ne računajući da će ga laž u koju se uvukao posve demantirati.

Pohod na cementažu trećesiječanjskog lažnjaka neće se zaustaviti na nogiranju hadezeovskog možebitnog revivala, nego će se nastaviti s jeftinom šupkartom predsjedniku države kao jedinom preostalom lučonoši demokracije i toliko željene pravedne države. Njegov autoritet pokušava se raščupati razvlačenjem pantovčaškog bedineraja i cementaškom aferom, koje li slučajnosti, baš kao i u vrijeme razlaza s podivljalim tuđmanizmom. Esdepeovsko-hadezeovski konsenzus ne trpi autoritete zato što ga nema i zato što ga svojom praksom nije ni u stanju iznjedriti.

U tom smislu vrlo je znakovit i potez Račanove najnesposobnije, ali najgrlatije i najrigidnije ministrice i potpredsjednice Željke Antunović, koja se nakon nekoliko mjeseci mandata u zapovjedništvu vojske, zaokupljena uređenjem svoga basnoslovno skupog i nadasve besmislenog kabineta, odlučila baš na konflikt s vrhovnim zapovjednikom.

Da je Antunovićka uistinu zainteresirana za posao koji obavlja njezin bi zadnji potez bilo podizanje tenzija oko umirovljenja generala Stipetića. Reforma vojske koja itekako stoji osiromašene porezne obveznike golem je posao koji tapka na mjestu još od Radoševa fiktivnog ministriranja. Da je Antunovićki do istinskih promjena, njeni bi potezi bili sasvim drukčiji. Da istinski vjeruje u ono što radi, ona ne bi licemjerno izjavljivala da nam NATO ne treba, a svog sina bez pardona učlanjivala u pouzdanu podobničku NATO-ovu mladež.

No licemjerje aktualne ministrice obrane tek je mali biser u niski licemjerja koju nova klasa podobnika već tri godine lansira kao vlastiti raisor d’etre.

Kasta koja je desetljeće ranije drukčije lagala bila je
osuđena na propast i detuđmanizaciju. Ubrzano se stvaraju svi uvjeti za redefiniranje temeljnoga hrvatskog problema. Na redu je – deračanizacija.