Robbie Williams – 'Escapology' (EMI – Dallas), Lemon Jelly – 'Lost Horizons' (XL – Dallas), New Order – 'International' (London – Dancing Bear), Missy Elliott – 'Under Construction' (Elektra – DancingMissy Elliott – ‘Under Construction’ (Elektra – Dancing Bear)

Izračunavanje zastupljenosti pojedinih žanrova u raspodjeli diskografskog profita rijetko se prepušta novinskim analitičarima i teoretičarima popularne kulture. Poslovanje “major labela” zahtijeva brze i pouzdane izvještaje o dominantnim žanrovima, a kako ponuda na globalnom tržištu popularne glazbe višestruko nadmašuje potražnju, svaka se pogrešna procjena može sankcionirati kao prepuštanje inicijative konkurenciji. Naravno, diskografski mogul koji nije siguran treba li više uložiti u hip hop ili možda u nu-metal, uvijek može sklopiti pogodbu s manjim, žanrovski profiliranim izdavačima i pričekati da oni iz undergrounda dovedu budućeg trendsettera. No koliko god bila efikasna u drugim žanrovima, taktika neizravnog nadziranja protoka novih ideja ne može se nikako primijeniti na R&B glazbu. Iza prvog ešalona R&B izvođača koji grabe najbolja mjesta na američkoj top-listi nalazi se još jedna, daleko brojnija i slabije opremljena formacija, obično sastavljena od novaka, isluženih soul veterana i rapperskih prebjega. Međutim, nitko od njih ne dolazi iz undergrounda jer takva kategorija u R&B-ju jednostavno ne postoji. Snimanje i promocija komercijalnog R&B albuma iziskuju troškove koje teško mogu pokriti čak i najjači nezavisni producenti, dok je mogućnost da netko ipak zaobiđe nepisana pravila i probije se do vrha s niskobudžetnim projektom realna koliko i primjena genijalne sportske strategije Ante Kostelića na natjecanje u Formuli 1. Astronomski troškovi produkcije smanjuju i faktor dopuštenog rizika, pa se potrage za najzaslužnijim R&B inovatorima uglavnom vrte oko četiri imena: Prince, Erykah Badu, Lauryn Hill i Missy Elliott.

U ovo elitno društvo Missy Elliott ušla je tek lani, nakon sjajnog albuma “So Addictive” i prevratničkog hit-singla “Get U Freak On”. Uz pomoć producenta Timbalanda, koji je u svojoj kategoriji odavno osvojio titulu američkog prvaka, ona je barem malo promijenila navike R&B hitmakera, dosad ograničenih na preprodaju naprednih ideja, pokupljenih ili iz obližnjeg hip hop undergrounda ili iz jamajkanskog dancehall-reggaea. Kroz “Get U Freak On” Missy Elliott i Timbaland pomaknuli su granice R&B-ja i komercijalnog hip hopa sve do slabo istraženih teritorija “UK garagea” i “indo-breakbeata”, pa je skoro cijela klupska dance scena s nestrpljenjem iščekivala njihov sljedeći potez. Na početku priprema za novi album u goste su pozvani razvikani rapperi Method Man, Ludacris i Jay-Z, dok je za završnu pjesmu “Can You Hear Me” angažirana cijela postava TLC-a, ali sad izgleda kako je to bilo manje važno od jasne namjere Timbalanda i Missy E. da “Under Construction” bude svojevrsna posveta staroj školi hip hopa. Tako je već nabrijano otvaranje s “Bring The Pain”, “Gossip Folks” i pogotovo s aktualnim singlom “Work It” izbrisalo sve dvojbe oko spajanja progresivnih produkcijskih zahvata s prethodnog albuma i klasičnih, plesnih hip hop ritmova iz 80-ih. Osim manjeg zastoja u pjesmi “Nothing Out There For Me”, Missy Elliott je jednako visok prosjek zadržala do samog kraja albuma, pa će zasluženo imati istaknuto mjesto na godišnjim listama, makar u ovom pokušaju nije priredila senzaciju poput “Get U Freak On”. No takvo što se ipak ne može napraviti svake godine.

Lemon Jelly – ‘Lost Horizons’ (XL – Dallas)

Nitko još nije objavio njihovu fotografiju i nema načina da ih prepoznate, čak i ako slučajno sjednu za susjedni stol, ali Nick Franglen i Fred Deakin imena su koja se na downtempo sceni izgovaraju s osobitim poštovanjem. Za rane radove tandema Lemon Jelly, 10-inčne singlove “The Bath”, “The Yellow” i “The Midnight” kolekcionari već plaćaju više od 50 funti, a cijene bi ovim raritetima mogle dodatno skočiti nakon albuma “Lost Horizons” koji ima vrlo malo ravnopravnih suparnika u ovogodišnjoj downtempo i chill out produkciji. U tome ne bi bilo iznenađenja, da se kroz “Ramblin’ Man”, “Nice Weather For Ducks” i “Experiment No. 6” nije pokazalo kako Lemon Jelly postiže najbolje rezultate upravo tamo gdje je poznatija i iskusnija Fila Brazilia napravila najveće promašaje, na dekonstrukciji progressive-rock izričaja s početka 70-ih i njegovu premještanju u suvremeni klupski kontekst.

New Order – ‘International’ (London – Dancing Bear)

Prvi novinar koji se usudio napisati da je New Order najveći engleski pop-band nakon Beatlesa možda je bio samo manchesterski lokalpatriot, ali kompilacija “International” dokazuje da je imao pravo. Izbor najvećih hitova Bernarda Sumnera, Petera Hooka, Gillian Gibert i Stephena Morrisa počinje nastupnim singlom “Ceremony” (bez Gillian) i generacijskom himnom “Blue Monday”, a završava pjesmom “Here To Stay”, koju su napravili za kultni i ne samo manchesterski film “24 Hour Party People”. Fanovi će možda prigovoriti zbog toga što je s popisa izostavljen “Brutal”, još uvijek zarobljen na soundtracku “The Beach”, no “International” je i bez njega jednostavno perfektna kompilacija.

Robbie Williams – ‘Escapology’ (EMI – Dallas)

Odličan 1Giant Leap singl “My Culture”, na kojem je gostujući vokal Robbie Williams odigrao podjednako važnu ulogu kao i rapper Maxi Jazz (Faithless), sugerirao je da bi se euro-teen idol doista mogao snaći u složenijim formama i opravdati neograničeno povjerenje koje mu je EMI ukazao kroz ugovor težak 80 milijuna funti. Međutim, album “Escapology” projektiran je za dugo priželjkivano osvajanje američkog tržišta i Williams je valjda zbog toga pokušao pokriti jako široki spektar stilova, od brit-popa a la Oasis do nu-metala. Ima tu dobrih pjesama poput “Feel” i “Love Somebody”, ima totalnih budalaština kao što je poigravanje s alter-rock klišejima u “Song 3”, ali najviše ima nepatvorene dosade koja se pojavljuje već u prvom slušanju, dok u drugom pokušaju ispunjava barem dvije trećine albuma.

Zvjezdice:

Missy Elliott – 4
Lemon Jelly – 4
New Order – 5
Robbie Williams – 2