Odluke žalbenog vijeća Haaškog tribunala na žalbe Hrvatske na optužnicu protiv generala Bobetka nisu neočekivane, ali su dalekosežno značajne, kao presedan. Teško je vjerovati da bi slične žalbe na moguće optužnice Haaškog tribunala bilo kada i u bilo kojem slučaju bile uspješne. Slučaj Bobetko je radi teškog zdravstvenog stanja generala Bobetka te odluka Županijskog suda u Zagrebu i komisije uglednih liječnika Medicinskog fakulteta u Zagrebu zaista postao medicinski, a ne više pravni problem. Vjerujem da će to potvrditi i Haaški sud na temelju mišljenja medicinskih eksperata koje će sam imenovati.

Nova saslušanja generala u statusu osumnjičenika pokazuju da tužiteljstvo Haaškog tribunala ubrzava završetak istraga te da nove optužnice nisu isključene. Treba pozdraviti što su se svi osumnjičeni generali odazvali na razgovore s istražiteljima Haaškog tribunala, jer je to u skladu s Ustavnim zakonom, u interesu samih osumnjičenika i Republike Hrvatske, a jača i međunarodni kredibilitet Hrvatske. Zato je zaista krajnje vrijeme da se promjene Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim tribunalom donesu sa što većim stupnjem konsenzusa svih parlamentarnih stranaka, te da o utemeljenosti optužnica i usklađenosti sa statutom i pravilima Suda, više ne odlučuje hrvatska Vlada nego isključivo sudovi (Županijski i Vrhovni sud), a da se Vlada samo bavi suradnjom s Haaškim tribunalom u vezi s dokumentacijom i svjedocima.

Kako je po našem Ustavu Haaškim tribunal iznad domaćeg sudstva (međunarodni sporazumi su iznad domaćeg zakonodavstva i dio su domaćeg pravnog sustava, a statut i pravila suda donijelo je Vijeće sigurnosti UN-a rezolucijom 827), nitko u svijetu ne bi mogao osporiti tu promjenu Ustavnog zakona niti je smatrati opstrukcijom Haaškog suda.

Manjine

Vlada je pokazala krajnju nespretnost i nekoordiniranost u donošenju Ustavnog zakonu o zaštiti manjina. Slabo je i nedovoljno surađivala i s oporbom i s manjinama. S druge strane, neki predstavnici manjina zaista su tražili ono što je bitno više i od najboljih europskih standarda. Njima se sada obija o glavu što su ne samo podržali Račanovu vladu (što je legitimno, pa čak i uobičajeno za manjine u svijetu, a to su radili i za vrijeme HDZ-ove vlasti) nego što su danas dio vladajuće parlamentarne većine (što je vrlo rijetko i štetno za manjinske zastupnike koji se biraju s manjinske liste). Vlada ne smije zaboraviti da mora poštovati sve međunarodne multilateralne i bilateralne sporazume, a to se posebno odnosi na talijansku i mađarsku manjinu, te da mora poštovati sva stečena prava manjina i da je dobro za kredibilitet države u svijetu da ih i proširuje, vodeći, naravno, računa o svim manjinama.

Demokratski centar zato je i predložio novi izborni zakon koji bi zastupljenost manjinskih zastupnika s manjinskih lista gotovo udvostručio (od 5 na 8 uz smanjivanje ukupnog broja zastupnika sa 140 na 120). Na žalost, od Vlade svaki drugi-treći dan dolaze novi prijedlozi zakona, a da nema suglasnosti ni unutar vladajuće koaliciji, pa čak ni unutar SDP-a, a da ne govorimo o dogovoru s oporbom i manjinama. Na taj način će biti teško donijeti taj zakon, koji je ključ za približavanje Hrvatske EU i NATO-u.

Izborni zakon i diplomacija

I SDP je nakon DC-a i HSS-a najavio svoj službeni prijedlog izbornog zakona. Najavljuje ga i HSP. To znači da nema nikakva dogovora ni u vladajućoj koaliciji, ali ni u oporbi o novom izbornom zakonu. Naravno da je mnogo značajnije da ga nema unutar vladajuće koalicije. Šanse za takav dogovor vrlo su male.

Vrijeme istječe jer se izborna godina približava. Svi su izgledi da ćemo imati stari izborni zakon usklađen s Ustavom, što za stabilno demokracije u Hrvatskoj i nije loše, ali ne donošenje novog izbornog zakona najviše govori o odnosima unutar vladajuće koalicije, te o vrlo malom stupnju povjerenja između glavnih koalicijskih partnera.

Novi Ustav promijenio je i način izbora veleposlanika u diplomatsko-konzularnoj mreži. Procedura je objektivno dulja i kompliciranija, ali bi trebala biti transparentnija. Loša koordinacija naše vanjske politike i odnosi u vladajućoj koaliciji te odnosi između Vlade i predsjednika Republike jako se reflektiraju na imenovanja veleposlanika. Ozbiljniji mediji pišu da će 12 ili čak 18 veleposlanstava ili generalnih konzulata jedno vrijeme biti bez veleposlanika ili generalnih konzula. Zlatno je pravilo u diplomaciji da povlačenje veleposlanika ne može početi bez imenovanja novog veleposlanika, i to najmanje šest mjeseci prije predviđenog termina povlačenja. Nitko ne može imati bilo kakav prigovor na sadašnje povlačenje gotovo 15 hrvatskih veleposlanika iz veleposlanstava i misija, jer je bilo u skladu s Ustavom i Zakonom o vanjskim poslovima, ali problem kašnjenja u imenovanju novih veleposlanika ozbiljno narušava kredibilitet Hrvatske u svijetu. Mnogo je bolje i odgoditi povlačenje veleposlanika nego ga povući bez zamjene. Otpravnici poslova mogu na kratko vrijeme kvalitetno zamijeniti veleposlanika (jedan do najviše tri mjeseca), ali sve više od toga loš je i negativan signal zemlji domaćinu. Zato je za kredibilitet Hrvatske u svijetu jako važno da se na vrijeme zamijene svi veleposlanici i generalni konzuli.

Janez Drnovšek

Dugogodišnji premijer Slovenije Janez Drnovšek novi je, drugi po redu predsjednik države. Očekivano je pobijedio odličnu kandidatkinju desnog centra, javnu tužiteljicu Barbaru Brezigar, osvježenje na političkoj sceni Slovenije. S političke scene, barem privremeno, otišao je Milan Kučan, jedan od najuglednijih i najiskusnijih predsjednika u ovom dijelu Europe. Bez obzira na male ustavne ovlasti slovenskog predsjednika države, Janez Drnovšek će zbog ugleda, iskustva i političkih konstelacija u vladi i slovenskom državnom zboru imati presudnu ulogu u slovenskoj vanjskoj politici, uključujući i odnose s Hrvatskom. On je najzaslužniji za poziv Slovenije za ulazak u NATO na summitu u Pragu te za predstojeći poziv Sloveniji u Kopenhagenu za ulazak u EU. Predsjednik Janez Drnovšek tu će poziciju vrlo vješto koristiti i u odnosima Slovenije s Hrvatskom, kao što je vrlo vješto pregovarao s Ivicom Račanom o sporazumu o državnoj granici. Za vrijeme mandata ove hrvatske Vlade, na žalost, nije realno očekivati nikakve bitne pomake u rješavanju otvorenih pitanja između Hrvatske i Slovenije (sporazum o državnoj granici, dogovor o Ljubljanskoj banci, a Slovenija oteže i ratifikaciju sporazuma o NE Krško). S druge strane, svako odgađanje rješenja jača pozicije Slovenije u pregovorima. To već Janez Drnovšek otvoreno i govori. Bez obzira na to kad će se održati parlamentarni izbori iduće godine, neophodna je snažna diplomatska inicijativa Hrvatske da se otvorena pitanja između Hrvatske i Slovenije riješe međunarodnom arbitražom gdje god to nije moguće dogovorom, a to se posebno odnosi i na sporazum o državnoj granici i na problem Ljubljanske banke filijale Zagreb.