Kad je redatelj Oliver Frljić, ovogodišnji laureat Gavellinih večeri i sarajevskog MESS-a, prije nekoliko godina isprovocirao javnost svojim riječkim "Turbofolkom" i splitskim "Bakhama", nitko nije mogao pretpostaviti da će taj nekadašnji studentreligijske kulture i filozofije te režije ubrzo postati velika regionalna zvijezda. Taj je status zaslužio ponajprije otvaranjem politički aktualnih i često kontroverznih tema, no slavi su pridonijele i zabrane predstava kao u slučaju "Bakhi", te skandali poput ovog zadnjeg s glumcem i bivšim kantonalnim ministrom kulture BiH Emirom Hadžihafizbegovićem. Njemu je zasmetalo što je Frljić u "Pismu iz 1920.", jednoj od njegovih zadnjih predstava, koristio dijelove iz njegove monodrame "Godine prevare" i uslijedila je neviđena polemika u kojoj se nisu štedjele ni političke diskvalifikacije.

Frljić je rođen u Travniku u "radničkoj obitelji", kako je rekao, a kad je počeo rat u BiH, zajedno s obitelji preselio se u Split gdje je završio matematičku gimnaziju i bio "veliki kazališni ignorant". Kad je počeo rat u Bosni, a zatim i bošnjačko-hrvatski sukob 1994. godine, osjetio je da mora javno reagirati i zatim je zajedno s dva prijatelja iz škole napravio nekoliko zapaženih performansa s tom temom. Kad je sredinom devedesetih došao u Zagreb na studij, osnovao je svoju kazališnu skupinu Le Cheval i zatim se upisao na Akademiju dramske umjetnosti gdje su ga nešto kasnije zapamtili po studentskoj buni. Naime, već je tada, zajedno s kolegama Sašom Božićem i Miranom Kurspahićem, ustao protiv neadekvatnog Akademijina obrazovnog îsustava. Buna je završila mirenjem, a Frljić je nakon diplome "pomeo" sva veća kazališta bivše zemlje te dobio više od deset nagrada, među njima i Sterijinu za novosadsku predstavu "Kukavičluk". Danas se o Frljićevim predstavama naširoko govori, primjerice, o komadu "Proklet bio izdajica svoje domovine" s kojom je upravo bio na festivalu "Dijalog" u Wroclavu, zatim o "Mrzim istinu" Teatra &td, "Ocu na službenom putu", "Buđenju proljeća" i mnogim drugima, jer sve one gađaju tamo gdje najviše boli.

Nagrade na Gavellinim večerima i sarajevskom MESS-u nekako je zasjenila polemika s glumcem i bivšim kantonalnim ministrom kulture Emirom Hadžihafizbegovićem, koji je tražio da iz svoje predstave "Pismo iz 1920." izbacite i njegovo ime i spominjanje njegove monodrame "Godine prevare". Što mislite, što ga je najviše revoltiralo?
- Hadžihafizbegoviću je najviše zasmetao on sam, točnije, ono što je govorio tijekom rata. Ratnohuškačka retorika njegovih "Godina prevare" više nije tražena roba. U ovom se trenutku mnogo bolje prodaju najgori stereotipi o Hercegovcima. Međutim, smatram da vrijeme ne ukida odgovornost za ono što smo radili ili govorili. Ako u pravno-formalnom smislu odgovornost zastarijeva, u etičkom sigurno ne. U cijeloj ovoj priči Hadžihafizbegović nije toliko važan kao pojedinac, već kao simptom društva koje svim mogućim sredstvima nameće zaborav. I onda je normalno da se na proslavi pedesetog rođendana tog dojučerašnjeg ministra kulture okupilo društvo koje se okupilo i da se međusobno amnestiralo od bilo kakve odgovornosti.

Iako ste nagradu MESS-a dobili za predstavu "Otac na službenom putu" beogradskog Ateljea 202, s puno više pompe i strasti očekivalo se "Pismo..." ukojem govorite o korumpiranoj vlasti, ratnim profiterima u Bosni, te raznim političkim manipulacijama. Što vas je najviše ponukalo da otvorite baš te probleme?
- Bosna i dan-danas živi s negativnim naslijeđem proteklog rata. Pravi proces pomirenja nije se nikada dogodio, a politika je u ovoj zemlji, da parafraziram Clausewitza, nastavak rata drugim sredstvima. Politička pat-pozicija u kojoj se Bosna nalazi posljednjih dvadesetak godina, odgovara nacionalističkim političkim oligarhijama. Barem dva konstitutivna naroda u Bosni su tijekom rata zdušno radila na njezinoj dezintegraciji i naravno da je danas teško uspostaviti međusobno povjerenje ili platformu za suživot koji ne bi počivao na izvanjskoj prisili. Na svim stranama je prisutan diskurs autoviktimizacije. Njime se stvari, što se tiče stradalih i karaktera rata, ne izvode na čistac, nego on služi održavanju pozicija moći. Ne smijemo zaboraviti ni da su i Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na Bosnu. A u Bosni je na djelu proces kolektivnog i individualnog zaborava. Bilo mi je logično da radim predstavu o tim stvarima.

U javnosti je snažno odjeknula i jedna vrlo kontroverzna tema - spolno općenje sa životinjama, zapravo, silovanje životinja, koju ste prikazali na groteskni način. Je li to kritički osvrt na uvriježeno populističko mišljenje da na Balkanu ima puno sodomije ili alegorija na stanje u Bosni?
- Ta scena ostavlja različite mogućnosti interpretacije, ali u njoj se do ekstrema dovodi nasilje kao najrasprostranjeniji model komunikacije na ovim prostorima. Jednostavno, nasilje poprima svaki mogući oblik, i te životinje, kao metafora arkadijske Bosne, brzo počinju opisivati distopijski prostor kakav je današnja Bosna. Nakon opetovanog spolnog općenja sa životinjama, glumci se i sami spuštaju na četiri noge, međusobno se njuškaju i pokazuju da nas evolucija nije puno udaljila od naših životinjskih predaka. Protekli rat je najbolje pokazao kako čovjek lako od Aristotelove "racionalne životinje" postaje samo životinja. A čovjek je nebrojeno puta pokazao da u svojoj bestijalnosti daleko nadilazi bilo koju životinju.

Ta je predstava uoči premijere u Zenici imala i originalnu marketinšku kampanju kada su pozvana "sva tri konstitutivna naroda da oružanim putem riješe nesuglasice koje u proteklih šesnaest godina nisu uspjeli riješiti političkim putem". Tko je došao na tu ideju i kako je taj poziv doživljen u javnosti?
- Ideja je bila moja. Ona ironizira trenutačnu društvenu situaciju u Bosni u kojoj se čini da je nastavak rata jedina mogućnost da se stvari pomaknu s mrtve točke. Ponovit ću ovdje, da ne bi bilo zabune, ono što sam već rekao za bosanske medije od kojih su neki preozbiljno shvatili takvu marketinšku kampanju, a ništa manje nije bio ozbiljan ni EUFOR, kojeg su nam pripadnici došli u zenički teatar istoga dana kad smo objavili "poziv". Ja sam pacifist i ne pada mi na pamet da bi tri konstitutivna naroda u BiH političke i ine nesuglasice trebala rješavati preko nišana. Ali mislim da je, da bi se pokazala neizdrživost i glupost trenutačne situacije, stvari potrebno dovesti do apsurda. Javnost je, naravno, bila ili zbunjena ili zgrožena takvim pozivom, iako je, kao što sam ranije rekao, u Bosni politika nastavak rata drugim sredstvima.

Nakon splitskih "Bakhi" i osobito riječkog "Turbofolka", u 2008. godini dobili ste epitet politički provokativnog i kontroverznog redatelja, koji demistificira društvene i ideološke sentimente te vlast i politički nemoral, ali i Crkvu, kao u "Buđenju proljeća" u ZKM-u. Koliko vam zaista odgovara ta titula?
- Ta titula sigurno više odgovara onima koji su mi je dali nego meni. Njome se skreće pozornost s onog što radim. Označiti nekoga provokativnim i kontroverznim sigurno je najlakši način da ga se diskvalificira. Jer "ozbiljni" autori nisu ni provokativni, niti kontroverzni. Ali oni koji se ozbiljnije bave onim što radim, mogu vidjeti određene konstante u načinu na koji se bavim društvenom stvarnošću u kojoj živimo.

Osim politike, zanimaju vas i intimne teme pa ste se tako razgolitili u predstavi Teatra &td "Mrzim istinu", nagrađenoj na Gavellinim večerima, u kojoj govorite o američkom dijelu svoje obitelji. Je li trebalo puno hrabrosti za taj korak?
- Ta predstava koristi određene autobiografske elemente, ali i postavlja pitanje njihove autentičnosti. Koliko je moje sjećanje nakon dvadeset i više godina relevantno? Likovi moje majke, oca i sestre stalno postavljaju to pitanje. Potraga za bilo kakvom obiteljskom istinom na kraju se raspada na niz pojedinačnih istina koje se scenski sukobljavaju. Drago mi je da sam napravio ovu predstavu, ponajprije jer sam radio s izvrsnom glumačkom ekipom: Filipom Križanom, Ivom Visković, Rakanom Rushaidatom i Ivanom Roščić. Predstava je specifična i po tome što nema fiksiranu strukturu, nego glumci iz scene u scenu odlučuju kako će se razvijati. Meni je rad na ovom projektu bio važan jer sam pokušao demistificirati obitelj kao osnovnu društvenu ćeliju. U njoj se događa neka vrsta primarne traumatizacije jer je obitelj tu da stvori zdrave, heteroseksualne i patriotski raspoložene građane.

Neki vam zamjeraju što se u predstavama navodno služite pamfletskim, aktivističkim i namjerno šokantnim motivima i slikama kako biste provocirali i postigli komercijalni uspjeh. Što biste im poručili?
- Nekome tko devedesetih nije nalazio ništa problematično u zločinima nad lojalnim srpskim građanima, koji su se događali pod pokroviteljstvom hrvatskog državnog vrha, govoriti o Aleksandri Zec sigurno jest pamfletski. Onima koji su tijekom sramotne privatizacije dokapitalizirali tuđu muku, govor o socijalnoj nepravdi sigurno je šokantan. Članstvo HDZ-a koje je sudjelovalo u pljački vlastitog naroda pod egidom nacionalnih interesa, sigurno podsjećanje na to doživljava kao provokaciju. Sjećam se da je dva dana nakon Štrljićeve zabrane "Bakhi" Zlatko Mehun, tadašnji glasnogovornik Vlade, ničim izazvan izašao s priopćenjem da je sve to marketinški trik koji sam napravio u dogovoru s upravom kazališta. To je možda najbolji primjer kako se stvari u trenutku kad počnu izlaziti iz sigurnog okvira kazališne reprezentacije, pokušavaju diskreditirati, kao i njihov autor.

Poseban fenomen bio je "Turbofolk", predstava o ljudima u trenirkama koji tuku žene i slušaju turbofolk, u kojoj ste vrlo oštro i direktno govorili o političkoj i o društvenoj dimenziji, primjerice, doveli ste u vezu Mesića i Pukanića te Sanadera i gay zajednicu. Nije li to bilo malo predirektno, odnosno, prebanalno?
- Stvari o kojima govorite treba staviti u određeni kontekst. Po meni je bilo nedopustivo da bivši premijer nije imao nikakvo mišljenje o položaju gay zajednice u Hrvatskoj. Vi, kao premijer, jednostavno se automatizmom svoje funkcije morate odrediti prema svim pitanjima od javnog interesa. Proglašavanje određenih stvari pamfletskim, banalnim i direktnim jest stvar jedne (malo)građanske koncepcije kulture i umjetnosti. Na taj način se denunciraju oni koji problematiziraju razliku između tzv. visoke i niske umjetnosti. Na toj hijerarhijskoj razlici još uvijek počiva i veći dio umjetničke proizvodnje i recepcije. Ja, međutim, kazalište ne vidim ni kao servisera lijepe književnosti, niti kao nešto što bi trebalo zadovoljavati emocionalne potrebe jednog društvenog sloja, već kao nešto što barem treba reflektirati, ako već ne uspijeva mijenjati, društvenu stvarnost u kojoj se događa. Navodni aristokratizam estetskog ukusa uvijek je bio maska interesa određenog društvenog staleža i u povijesti umjetnosti je ta situacija bila nebrojeno puta raskrinkana.

Po nekima je ipak najšokantnija scena u toj predstavi bila ona u kojoj glumica Jelena Lopatić komunicira sa svojim spolovilom - druželjubivom i komunikativnom "Željkicom", dok Alen Liverić razvija dijalog sa svojim stidljivim i povučenim "Krešom". U kojoj je funkciji bila ta scena i koliko vam je erotika važna u predstavama?
- Ta scena podcrtava mačizam društva u kojem živimo i u kojem jedan organ i njegova dužina postaju pokazatelj koliko ste hrabri i koliko vrijedite. U "Turbofolku" se Jelenina "Željana" suprotstavila boljem ukusu publike i ovom principu. "Željana" je ta koja komunicira s publikom umjesto muškog spolovila. "Turbofolk" je također pokazivao i homoerotizam turbofolk kulture, koja je načelno homofobna, ali latentno homoseksualna. Predstava govori i o tome da turbofolk nije samo glazbeni žanr, nego širi društveni fenomen, usudio bih se reći stanje svijesti koje u bitnom određuje ove prostore. Svi pokušaji čišćenja hrvatske kulture u devedesetima od stranih elemenata, purifikacija jezika i stanovništva, nisu nas spasili od nas samih. Turbofolk je svugdje oko nas, i kao glazba, i kao životni stil.

Ljudi su izlazili s te predstave, osobito u Splitu, a kritičari i teatrolozi su imali podvojena mišljenja. Koliko se osvrćete na reakcije publike i kritičara?
- Radim posao u kojem je imati vlastito mišljenje najveći luksuz. Takva je situacija i s kritikom i s ljudima koji gledaju moje predstave. Oni puno češće ponavljaju ono što je u tom trenutku stav medijskog koncerna za koji rade ili nametnuti društveni konsenzus. Znao sam čitati kritike istih kritičara o istim mojim predstavama, koje su iznosile dijametralno suprotna stajališta. U Sarajevu se s predstavom "Pismo iz 1920." regrutirala cijela jedna četa novopečenih kritičara. Riječ je o ljudima koji nikada nisu pisali o kazalištu, koji su bez ikakvog teatrološkog znanja, ali sa silnom željom da Hadžihafizbegovića obrane od njega samoga, a mene, zdravom razumu unatoč, prikažu kao mrzitelja Bosne. U svemu tome, kritiku moram uzimati s velikom rezervom.

Uslijedile su predstave "Kukavičluk" u Novom Sadu i "Proklet bio izdajica svoje domovine" u Ljubljani, koje su dobile pregršt nagrada, a predstavljaju zajedno s hrvatskim "Turbofolkom" dijelove svojevrsne trilogije o onome što se događa nakon raspada bivše zemlje. Što vas je potaklo da "Kukavičluk" započnete Miloševićevim govorom na Gazimestanu i što ste tom predstavom htjeli izreći?
- Htio sam govoriti o odgovornosti srpskog društva za stvari koje su se događale u proteklih dvadesetak godina. Veći dio srpskog društva, a tu se nimalo ne razlikuje od hrvatskog ili bosanskog, nije spreman preuzeti odgovornost za ono što je političko vodstvo, koje je isto to društvo delegiralo da ga vodi u tom periodu, napravilo. I tu dolazimo do one priče da nas izlazak na izbore ne oslobađa od daljnje odgovornosti. Milošević je u nekoliko navrata bio demokratski izabran od većine u tom društvu i mislim da je potrebno da ta većinapreuzme odgovornost za rezultate njegove politike. Predstava započinje Miloševićevim govorom na Gazimestanu, a završava nabrajanjem petsto imena ubijenih u Srebrenici, koje su glumci naučili napamet. Između tog početka i kraja prolazim kroz najtraumatičnije događaje koji su u međuvremenu obilježili Srbiju. Gledatelj sam može donijeti zaključke i razmisliti o svom dijelu odgovornosti u svemu što se događalo.

U predstavi "Proklet bio izdajica..." referirate se na slovensku ksenofobiju i nacionalizam. Zašto ste je nazvali po stihu bivše jugoslavenske himne?
- Bilo mi je zanimljivo postaviti pitanje kolektivne izdaje određene ideje. I danas kad razgovarate s većinom ljudi u Hrvatskoj, oni ne mogu apstrahirati državnu zajednicu u kojoj smo do prije dvadeset godina živjeli od onoga što ideja avnojevske Jugoslavije predstavlja. Naravno, prevladavajuće mišljenje ljudi o Jugoslaviji kreirano je kroz jedan tip diskursa u kojem je Jugoslavija mogla biti tematizirana samo u izrazito negativnom kontekstu. Deklarirati se kao Jugoslaven ili govoriti o jugoslavenskom kulturnom identitetu, u Hrvatskoj nije bilo moguće. Dapače, moglo vas je koštati glave. I aktualna predizborna retorika Jadranke Kosor i HDZ-a se oslanja na tu nasilno proizvedenu vrstu sentimenta. Ideja avnojevske Jugoslavije predstavlja prekid s logikom nacionalne reprezentacije i inauguraciju principa socijalne jednakosti. Ona postaje izrazito aktualna nakon prethodnih ratova u kojima je etnocentrička matrica postala ponovno dominantna. Ona također traži ponovno promišljanje iz vizure neoliberalnog kapitalizma, slobodnog tržišta i rastuće socijalne nejednakosti.

Kako ste odlučili režirati u kazalištu čuveni tekst Abdulaha Sidrana "Otac na službenom putu" i koliko je na tu odluku utjecao sam Sidran?
- Bio sam pozvan da radim u Ateljeu 212. Bio mi je ponuđen ovaj tekst, ali i još neki drugi. "Otac" mi je bio zanimljiv zbog činjenice da postoji istoimeni film i zbog njegova kulturološkog statusa. Međutim, presudan je bio susret i razgovor sa Sidranom u Zenici. U tom razgovoru sam otkrio koliko je autobiografskih elemenata u njemu. Tu mi se postavilo i pitanje kako taj tekst raditi danas, kad se politički sistem o čijem naličju on govori raspao. Tako se začela ideja da dječaka Dinu - Malika igra Đuza - netko tko je u vrijeme Rezolucije Informbiroa imao osam godina. Đuza nas svojom pričom vraća u to vrijeme. Time se stvara i jedna vrsta distance jer su svi glumci stariji od Đuze, koji igra najmlađi lik u komadu.

Nakon brojnih politički inspiriranih predstava, uhvatili ste se u Ljubljani "Leksikona Yu mitologije" u kojem ste medijske ikone bivše zemlje stavili u drukčije relacije, pa je tako Rade Šerbedžija bio ljubavnik Sonje Savić, dok je Lepa Brena patila za Emirom Kusturicom. No ipak se stječe dojam da predstava puno govori i o Bekimu Fehmiuu. Je li to točno?
- Da, predstava dosta govori o tragičnoj sudbini ovog glumca. Njegov životni i umjetnički put bio je pokušaj oponiranja svoj onoj nacionalističkoj gluposti koja je uvijek bila spremnija pitati za nečije ime i porijeklo, nego gledati što je taj čovjek napravio u životu. Bekim Fehmiju je često govorio stihove pjesme Dušana Vasiljeva "Čovek peva posle rata". Mislim da ta pjesma savršeno odražava unutarnji nemir koji je nosio od početka rata u Jugoslaviji, ali i nagovješta njegov tragični kraj: "Ja sam gazio u krvi do kolena, i nemam više snova." Kad nestane snova, kad ostane samo gruba stvarnost koja nam ne da da joj mislimo alternativu, onda samoubojstvo postaje gotovo logičan sljedeći korak.

Rođeni ste u Travniku, u Bosni, gdje ste živjeli sve do 1992. godine; koliko se Bosna i Hercegovina promijenila u tih 20-ak godina?
- Jako. To je i bio razlog što sam odlučio raditi Andrićevo "Pismo iz 1920.". Iako sam i ranije posjećivao ratnu i poratnu Bosnu, ovaj duži radni boravak me u mnogočemu zatekao. Raspale su se sve iluzije koje sam imao. U tom kontekstu bilo mi je indikativno pročitati tekst koji je profesor Enver Kazaz napisao o Sarajevu. Taj grad je tijekom cijelog rata za mene predstavljao ideju Bosne koju sam ponio sa sobom. Kazaz kaže da je "Sarajevo zaslužilo status simboličnog toposa suvremene Europe i svijeta, status grada koji je međunarodna politička moć žrtvovala, ali se on nije dao poraziti, ponosno čuvajući svoj urbanitet". Međutim, u nastavku, Kazaz govori da je danas od tog Sarajeva malo toga ostalo. Hadžihafizbegovićev jezik u recentnim medijskim nastupima to ponajbolje pokazuje. Kad jedan dojučerašnji ministar kulture nekoga javno naziva "ološem" i "mišem", to jasno pokazuje da nešto nije u redu s cijelim sustavom. Međutim, ima stvari koje pokazuju da postoji i jedno drugo, manjinsko Sarajevo. Festival MESS je koproduciranjem "Pisama iz 1920." pokazao spremnost da o Bosni, Sarajevu, svim onim traumatičnim događajima koji su obilježili ovaj prostor, govori jednim drugim jezikom koji će zaobići retoriku dnevno-političke pragme.

Počeli ste probe na novoj predstavi u Gavelli "Prolazi sve" koja govori o starosti. Otkuda taj tematski zaokret?
- Starost me zanima jer sam joj svakim danom sve bliži. Nitko ne zna u kojem trenutku točno pređemo tu granicu nakon koje jesmo ili se osjećamo staro. Živimo u društvu koje je izgrađeno na kultu mladosti. Strahovit je pritisak da se što duže ostane mlad. A oni koji već jesu biološki i psihološki stari, sklanjaju se na društvenu marginu kako ne bi kvarili idiličnu sliku društva koje je vječno mlado. U predstavi "Prolazi sve" se bavim tim ljudima koji su u trećoj životnoj dobi i koji prolaze različite vrste degradacije: od komplicirane birokracije da bi uopće dobili mjesto u staračkom domu, do toga da su smješteni u sobe s cimerima koje nisu birali. Dubravko Mihanović me pozvao da radimo na tom projektu i drago mi je da ću u ovako kratkom vremenu opet imati priliku surađivati sa živućim dramskim autorom.

Smatrate li se buntovnikom?
- Ne.