Kako to čovjek odluči postati Vladimir Šeks? Rađamo se otvoreni i slobodni, a ono što jesmo, postajemo. U najvećoj mjeri vlastitim djelovanjem. Događa li se to kad nam se u svijesti formira snažna ambicija i želja da postanemo važni? Ili se odjednom javi jaka želja da budemo korisni, da pomognemo svojoj zemlji i narodu pa se onda učlanimo u partiju, pravimo karijeru u pravosuđu, zaglavimo i u zatvoru. A to je za buduću politiku najbolja preporuka! Naime, prva generacija političara koji su se javili ranih devedesetih, prvo je malo bila u zatvoru, a onda su zauzeli vodeće političke položaje u zemlji. Zatvor je bio nešto kao dodatni dokaz domoljublja, inicijacija i kušnja koju je trebalo proći, križni put od ćelije do fotelje. To su bili Tuđman, Mesić, Šeks. Mlađa generacija naših političara ima pak obrnuti put. Prvo su zasjeli u fotelje, a onda dospjeli u zatvor: Sanader, Polančec, Glavaš. Vladimir Šeks je pak jedan od onih kojima bi se moglo dogoditi i jedno i drugo: da prvo bude u zatvoru, a onda dvadeset godina na visokom položaju, pa opet u zatvoru. S dolaskom optužnice iz Srbije to je postalo moguće, iako nije previše izgledno. No, ono što je danas, Vladimir Šeks postao je po svoj prilici poslije prvoga zatvora, dakle, kao već odrastao čovjek.

Nisu ga u to usmjerili nesretno djetinjstvo ili naročito teške okolnosti, nego vlastita odluka. Ili, bolje rečeno, niz odluka i prilagođavanja tokom tih dvadesetak godina koliko je na vlasti. Radio je, motao, manipulirao, nagovarao, izjavljivao, napadao, svađao se i branio, okupljao istomišljenike i dobro izlazio na kraj s neprijateljima, mijenjao taktike i prijatelje, znao kad treba slušati, a kada galamiti. A onda se jednoga dana probudio i već je gotovo, već je Vladimir Šeks. Političar iz prošlih vremena, šahist i taktičar, nikad prvi, uvijek nezaobilazan, čovjek za vezu partije i pravosuđa, napola siva eminencija, napola glasni jastreb, dugogodišnji HDZ-ov multipraktik. Govorilo se o njemu da je neuništiv i da je čovjek za sva vremena. Međutim i čovjeku za sva vremena jednom dođe vrijeme u kojemu više ne može funkcionirati. Šeksova zapjenjenost u posljednje vrijeme simptom je takvog opasnog nesnalaženja. Jednom prilikom, kad su ga novinari u prolazu nešto pitali, lice mu se nekako podijelilo kao što se ponekad ljudima podijeli duša. Iz očiju je sijevao bijes i mržnja, a usta su se ironično smješkala. I s tim disproporcijama koje su dobile i fizičke manifestacije, Vladimir Šeks, kako se čini u posljednje vrijeme, polako odlazi u političku povijest. Njegovo je nesnalaženje u javnome prostoru, ali i u širem političkom kontekstu, kulminiralo u prošlim tjednima. Stigle su optužnice iz Srbije, a na jednoj i njegovo ime, izlanuo je na televiziji nešto o Zorrou osvetniku i odmah ga je tražio USKOK da popričaju o Sanaderovu dosjeu, Zakon o ništetnosti je propao zbog intervencije Europske unije. I onda je puklo. Izvrijeđao je zastupnicu SDP-a Gordanu Sobol na najgrublji, ali ujedno i najgluplji način, šovinističkom izjavom da se drži plesa oko štange.

U suvremenom političkom kontekstu kad su pod povećalom upravo šovinističke izjave prema ženama, u društvu koje je sve ozbiljnije senzibilizirano na neravnopravan položaj žena, ovakva izjava je totalno kontraproduktivna. Otkud ta nervoza? Pa nije čovjeku lako, pritisnulo ga sa svih strana. Osječki mrtvaci vraćaju se i progone ga, unutarpartijski obračuni dolaze na naplatu, pola njegove stranke je u zatvoru i tu nije kraj, pjevači diplomatskog i gospodarskog zbora pjevaju po USKOK-u, a uvaženi potpredsjednik Sabora više ne može ni nazvati HRT, a da se to ne smatra sumnjivim. Ne smije proviriti malo ni u dosje bivšeg predsjednika stranke, a da ga ne zove USKOK, ne smije progurati niti jedan bijedni zakončić, a da se ne jave gnjavatori iz Bruxellesa i domaći izdajnici. Ne smije čak izaći ni iz vlastite zemlje, a prije je mogao izbjeći progon ubojica Aleksandre Zec, iako su postojali nedvojbeni dokazi i priznanja. Sve je to, dakako, razlog za nervozu. Ali takvu? Za takav nekontroliran bezobrazluk pred izbore? Vladimir Šeks kao iskusni političar, naime, vidi i još nešto. Vidi da stranci u kojoj je dugo bio bog i batina upravo pred izbore treba jedan debeli ovan za žrtvovanje. Vidi da je prošlo vrijeme persona za sva vremena, i da dolaze drugi. A žrtvovanje u ovakvim konstelacijama ne znači samo marginaliziranje unutar stranke, čak ni neku nježnu varijantu noge u stražnjicu, nego možda i kazneni progon. Ono najgore što se nacionalistu i domoljubu može dogoditi: da od visoke saborske mirovine kupuje napolitanke u kantini nekog srpskog zatvora. Zato, čini mi se, ono što Vladimir Šeks čini u posljednje vrijeme nije samo izborna dramatizacija, nego agonija. Naime, kad je čovjek mlad, počinje iz ideala, kao borac za Hrvatsku sa zatvorskim stažem, čovjek razapet na koricama vlastite knjige kao Krist, a onda s godinama kompromisa, šahiranja, spletki, borbe za vlast protiv unutarpartijskog i vanjskog neprijatelja, postaje konačno ono po čemu ćemo ga pamtiti: čovjek koji nije procesuirao ubojice dvanaestogodišnje djevojčice.