Prije deset godina Turska je zaglavila u dubokoj financijskoj i političkoj krizi, slično kao i Grčka danas. Godišnji budžetski deficit iznosio je 2001. 20% BDP-a, a ukupni javni dug 80%. Strani investitori izvukli su novac iz turskih fondova, istanbulska burza se srušila, a bankovni i politički sustav bili su paralizirani. Turska se morala obratiti MMF-u koji joj je dao paket pomoći vrijedan 30 milijardi dolara, ali uz teške uvjete: proračunski rezovi, viši porezi, odlučnija naplata poreza, privatizacija državnih tvrtki. Posrnuli bankarski sektor trebalo je restrukturirati. Središnja turska banka bila je odvojena od vlade, a kao glavni cilj bilo joj je zadano da se bori protiv inflacije. Milijun ljudi izgubilo je posao, a BDP se smanjio za 6%. Pad standrda izazvao je masovne prosvjede protiv tadašnjeg premijera Bülenta Ecevita.

Grčka 2010. ima budžetski deficit od 13% BDP-a, a ukupni javni dug od 130%. Od proljeća 2010. grčka vlada ne može refinancirati dug na financijskom tržištu pa se obratila EU i MMF-u za pomoć - a uz tu pomoć idu i uvjeti slični onima koje je dobila Turska. Najvažnija paralela između Turske 2001. i Grčke 2011. je klijentelizam: korumpirani političari slijede svoje privatne interese u poslovnom svijetu, ali i među drugim interesnim skupinama, a na štetu države i cjelokupnog društva. I u Turskoj i u Grčkoj vlada i parlament naveliko pružaju financijske usluge raznim interesnim grupama. Istovremeno, vlada uvelike tolerira neplaćanje poreza jer dopušta da se sustavno prijavljuju prihodi manji od ostvarenih. Spoj endemskog klijentelizma i kulture neplaćanje poreza neizbježno vodi do nesolventnosti države i njenog bankrota.
No povratak strogoj fiskalnoj disciplini neizbježan je uvjet za gospodarsku stabilnost. Već 2005. Turska je uravnotežila državni proračun, a 2008. vratila je sve dugove MMF-u. No fiskalna konsolidacija stvara samo povjerenje poslovnih ljudi i investitora, ne stvara automatski i gospodarski rast. Koji su dakle dodatni čimbenici doveli Tursku do gospodarskog oporavka? Prvi je čimbenik politički. Tursku su desetljećima kontrolirali kemalisti, premrežena državna, vojna i poslovna vrhuška. Iako je Kemal Atatürk bio izniman reformator, koji je stvorio nacionalnu državu na ruševinama Otomanskog carstva, njegovi politički nasljednici zamijenili su dinamičnu nacionalnu i sekularnu reformu održavanjem statusa quo. Kemalisti i dominantne stranke postale su samozadovoljne i okoštale. Tenzije i promjene u drštvu najprije su negirali, a potom i suzbijali, kako socijalne, tako i vjerske i manjnske - napose u odnosu prema šijitima alevitima kojih u Turskoj ima 15% te prema Kurdima kojih je 20%. Kriza 2001. zadala je konačni udarac kemalističkoj eliti. Stranka pravde i razvoja (AKP) došla je na vlast nakon izbora 2002. stekavši apsolutnu većinu u parlamentu.

AKP ima politički program koji spaja etiku i naporan rad te slijedi vrijednosti islama i turskog nacionalizma. AKP i premijer Recep Tayyip Erdogan bez oklijevanja su proveli reforme koje je nametnuo MMF. Turski narod dao je Erdoganu povjerenje i iznio teške mjere. Od 2002. tursko gospodarstvo raste, prosječno po godišnjoj stopi od 7%, a u prvoj polovici 2011. raslo je po stopi od 10%, zbog čega čak postoje strahovi od pregrijavanja. Pitate li ljude u Turskoj - bilo iz kojeg društvenog sloja - zašto se tursko gopodarstvo razvilo, odgovori se mogu svesti u dvije riječi: naporan rad. Doista, Turci su marljivi ljudi s velikim osjećajem za inicijativu. Unatoč mnogim velikim i neriješenim unutarnjim problemima, Turska ima dinamično gospodarstvo i stabilnu političku situaciju te je postala značajan međunarodni čimbenik. Turska je u procesu geoekonomske preorijentacije. Iako joj je EU najvažniji trgovinski partner - s 45% uvoza i izvoza - Turska je prepoznala svoju ogromnu prednost da je zaista euroazijska zemlja. Turska je most između Europe i Azije - a to nije samo metafora: trenutačno se grade dva mosta preko Bospora i jedan podvodni željeznički tunel.
Prošlog desetljeća turski poslovi snažno su se usredotočili na Balkan, Rusiju, crnomorsko područje, Ukrajinu, srednju Aziju i Bliski istok. Od posebne su važnosti odnosi s turkofonskim zemljama Azerbajdžanom, Turkmenistanom, Kazahstanom, Kirgistanom i Uzbekistanom. Turska je među vodećim svjetskim proizvođačima poljoprivrednih proizvoda, tekstila, motornih vozila, brodova, građevinskih materijala, elektroničkih uređaja i bijele tehnike. Turski proizvodi su konkurentni jer su im i produktivnost i kvaliteta na visokom nivou. Niski troškovi rada i tečaj turske lire nisu više presudni faktori za turski izvoz. Kao i u Grčkoj, turizam je bitan za tursku ekonomiju. Prije 20 godina bio je beznačajan, danas onamo dolazi 30 milijuna turista. Ali turizam nije nosilac gospodarstava, kao ni poljoprivreda. Za razliku od Grčke, turizam i poljoprivredu nadopunjuje proizvodnja. Nadalje, zahvaljujući tome što 30 godina prima novac iz fondova EU grčka infrastruktua je dobro razvijena - bolje nego turska koja ovisi o vlastitim izvorima. Ali Turska tu čini velike napore. Željeznički tunel ispod Bospora spojit će europske i azijske dijelove Istanbula - megalopolisa s 13 milijuna stanovnika. No taj tunel ima i šire geoekonomske implikacije: otvara mogućnost izravne željezničke veze od Europe do Indije preko Irana i Pakistana. Sada, nakon što je izgrađena pruga u južnom Iranu od Bama do Zahedana, treba još samo premostiti jezero Van u jugoistočnoj Anatoliji, gdje vlakove prenose trajekti. Željeznicom bi kontejneri iz Indije mogli doći do Zapadne Europe za 10 dana - upola brže nego morskim putem i mnogo jeftinije nego zračnim. Transkontinentalni prijevoz kontejnera od Azije do Europe još je u povojima, ali i to će se idućih godina promijeniti. Ni Kina ne gleda samo na transsibirsku željeznicu za prijevoz do Europe, nego i na željeznički Put svile koji bi vodio od zapadne Kine preko srednje Azije i Irana do Turske i Zapadne Europe.

Da će EU prihvatiti Tursku za člana, upitnije je nego ikada. No postavlja se i novo pitanje: želi li Turska zaista u EU? Turska želi stvoriti zonu slobodne trgovine i suradnje na Bliskom istoku - o tome je već sklopila sporazume sa Sirijom, Libanonom, Jordanom i Irakom. Najnovije političke promjene u više arapskih zemalja Turska vidi kao sjajnu priliku da osvoji nova tržišta. Ali Turska nije zainteresirana samo za srednju Aziju i Bliski istok. Dobar pokazatelj državnih i ekonomskih odnosa jest učestalost posjeta na visokom nivou. Brazilski predsjednik Lula da Silva posjetio je Tursku 2009., u svibnju 2010. turski premijer Erdogan posjetio je Brazil, a početkom listopada Lulina nasljednica Dilma Rousseff posjetila je Ankaru, gdje je potpisala zajedničku deklaraciju "Turska-Brazil: strateška perpspektiva za dinamično partnerstvo." Dakako, Turska je sa 70 milijuna stanovnika puno veća od Grčke koja ima 11 milijuna stanovnika, manje od 13-milijunskog Istanbula. Grčki BDP iznosi četvrtinu turskog. S druge strane, Grčka je mnogo homogenija od Turske i nema etničkih i vjerskih problema kakve Turska ima s Kurdima i alavitima. Grčka nema ni ozbiljnih sigurnosnih problema, ni vanjskih ni unutarnjih. Pa ipak, Grčka ima preveliku vojsku te je potrošila ogromna sredstva na utrku u naoružavanju s Turskom.
Nadalje, grčka je pomorska zemlja. Grčki brodovlasnici imaju najveću svjetsku trgovačku flotu - njihovih 4000 brodova čine 15% svjetskih trgovačkih kapaciteta. Pitanje je zašto Grčka ne bi bila veliki opskrbljivač tehnologijom i uslugama povezanima s brodarstvom, ne nužno i s brodogradnjom. Globalne veze grčkog prijevozničkog sektora mogu otvoriti nove geoekonomske mogućnosti i otkriti tržišne niše za grčke proizvode. Singapur - koji je u biti velika luka s pet milijuna stanovnika - postao je ključ za pomorsku trgovinu. BDP Singapura samo je malo niži od grčkog. Zašto Grčka ne bi postala europski Singapur? Grčka ima prirodne uvjete za stvaranje obnovljive energije od sunca i vjetra. Zašto onda nema značajnijih elektrana na sunce i vjetar? IT tehnologije i usluge idealne su za zemlje koje oskudijevaju sirovinama i teškom industrijom. Baltičke zemlje, primjerice, pokazale su na koji način male zemlje mogu uspješno koristiti IT tehnologije. Zašto se tako ne ponaša i grčki IT sektor? Kad već poljoprivreda ima tako važnu ulogu u grčkom gospodarstvu, pitanje je zašto njeni izvozni potencijali nisu do kraja iskorišteni. Zašto Grčka, treći svjetski proizvođač maslinova ulja, 60% svojeg ulja izvozi u Italiju, gdje se ono flašira i uz zaradu preprodaje kupcima diljem svijeta? Slično je i s fetom, jer se samo trećina tog grčkog sira izravno izvozi kao gotov proizvod, a ostalo ide posrednicima. Sumnjam da bi turski poduzetnici propustili takvu poslovnu priliku, a to je zbog toga što u Turskoj imaju osjećaj samopouzdanja i samoinicijative.

Kad nemate prilike za pomoć izvana, zavrnete rukave i mobilizirate vlastite resurse - a čini mi se da je u tome temeljni razlog zašto je Turska nadvladala financijsku krizu iz 2001. Nasuprot njoj, Grčka je uživala subvencije EU 30 godina i čini se da se na njih navikla. A upravo je takav stav problem, a ne same novčane potpore, barem ne dok se ulažu u isplative projekte. Stoga su razumni prijedlozi za Marshallov plan za Grčku - u kojem bi se pomoć isključivo koristila za podizanje tehnološkog i proizvodnog nivoa realne ekonomije, napose grčkog proizvodnog sektora. Istina je jednostavna: put Grčkog izlaza iz krize moraju naći sami Grci. Od 2001. Turska se oslonila na sebe - i uspjela. Htjeli - ne htjeli, Grci će se morati ugledati na Turke.