"Nećemo iz procedure povući 'zakon o ništetnosti', to nema veze s dobrosusjedskim odnosima, mi smo se već dokazali kao dobri susjedi kad smo im darovali prijevod pravne stečevine EU koji nas je stajao osam milijuna eura. Kad sam upozorila da više nikad nećemo ići po mišljenje u Beograd, predsjednik SDP-a Zoran Milanović je rekao da je riječ o nacionalizmu." Kad je predsjednica Vlade Jadranka Kosor u subotu 15. listopada na HDZ-ovu skupu u Splitu izgovorila te riječi, definitivno je postalo jasno da je vladajuća stranka za postizanje povoljnog izbornog rezultata spremna ugroziti odnose s EU. Tu više nije riječ o namjeri da se dobiju izbori, nego o pokušaju izbjegavanja teškog poraza i zadržavanja vodeće pozicije među glasačima desnice. Naravno da se u slučaju "zakona o ništetnosti" radi o političkom spinu. HDZ više nije sposoban skupiti 77 zastupnika, koliko je potrebno za kvorum, i neće ga trebati povlačiti - kad ionako neće proći na glasovanju. Klasična niskoprofilna predizborna igra za očuvanje statusa u sve užem krugu državotvornih birača postao je ruski pojam "ništetnost".

Ali u dubljem smislu retoričko ustrajavanje na "zakonu o ništetnosti", ali i nekoliko drugih tema, dokaz je kako su Jadranka Kosor i HDZ spremni upropastiti teško ostvarenu europsku perspektivu za Republiku Hrvatsku. To nije ništa novo. Početkom studenoga 2010., unatoč tadašnjoj bezrezervnoj verbalnoj podršci završetku pregovora s EU, unutar kabineta Jadranke Kosor, u potpunoj diskreciji, počelo se razgovarati o alternativnoj strategiji, mogućnosti da se odustane od privatizacije i zatvaranja neuspješnih brodogradilišta kako to zahtijeva EU. Bila su to neformalna stajališta, a svodila su se na sljedeće - ako do srpnja 2011. Hrvatska ne završi pregovore s Unijom, realno je odgađanje privatizacije brodogradilišta sve do završetka idućih parlamentarnih izbora. Godinu dana kasnije u HDZ-u su počeli operacionalizaciju te taktike, unatoč diplomatskim upozorenjima iz Europske komisije. Tu se ne radi o ružnoj kampanji prepunoj uvreda, pa čak i otvorenih šovinističkih eskapada kao što je izjava Josipa Đakića o "srpskim" imenima i porijeklu opozicijskih prvaka. Takvih primjera ima i u EU, od Mađarske do Nizozemske, gdje su ekstremno desne partije druge po zastupljenosti u parlamentima. HDZ-ova igra puno je opasnija jer se temelji na svjesnom kršenju dogovora s Europskom unijom, koja provodi monitoring nad Hrvatskom. Dodatno loše je i to što većina antieuropskih poteza stiže od Jadranke Kosor, a ne nevažnih ekstremista u vladajućoj stranci. Ako je na početku svojega mandata imala najveće zasluge za deblokadu pregovora s EU, posljednji potezi gospođe Kosor počeli su dovoditi pod upitnik nekoliko njenih dobrih državničkih odluka iz prošlosti.

Početkom listopada u mjestu Oštro Vrško pokraj Plitvica najavila je zaokret udesno bez obzira na posljedice: "Na sastanku smo dogovorili konkretne poteze. Jedan od njih je i zakon koji predlažemo i koji će, vjerujem, biti prihvaćen. Poslat ćemo jasnu poruku da je nepodnošljivo očekivati optužnice za hrvatske branitelje koji su branili Hrvatsku i Vukovar."
Naravno da je reagirala EU, upozorenjem da će donošenje "zakona o ništetnosti" pogoršati situaciju u regiji. Vrlo slična reakcija došla je i u rujnu, kad su Jadranka Kosor i HDZ - u skladu s lažnim domoljubljem - danima u medije plasirali najave o izmjeni Zakona o privatizaciji Ine, kojom bi se vlasništvo u domaćoj naftnoj kompaniji ograničilo, osim za hrvatsku državu, na 49 posto. Jadranka Kosor je u nekoliko prilika tvrdila da se tim zakonom štite nacionalni interesi i da će, ako je potrebno, i osobno otići u Bruxelles objasniti zašto se on donosi. Zakon bi imao ograničeno trajanje, dok se ne završi proces u kojem se Sanadera sumnjiči za primanje mita, odnosno dok se ne donese pravomoćna presuda u tom procesu. Ali kod namjere hrvatske vlade da ograniči MOL u stjecanju vlasništva nad Ininim dionicama od početka su mnogi analitičari upozoravali da je suprotna europskim stečevinama, odnosno pravilima na koja se Hrvatska obvezala u poglavlju "Sloboda kretanja kapitala". I ovdje je morala reagrati Europska komisija, koja je najavila da će motriti namjere tih izmjena, na što je premijerka Kosor rekla da se nada dijalogu i očekuje pozitivne reakcije. Umjesto dijaloga, kad je postalo očito da bi izmjene Zakona o Ini dovele do nove blokade u odnosima Bruxellesa i Zagreba, Vlada je odustala od najavljenog poteza i zakonski prijedlog poslala na razmatranje Europskoj komisiji. Uostalom, Zakon o Ini kojim bi se ograničilo vlasništvo u toj kompaniji ispod 50 posto dionica kasnio je tri godine, koliko je prošlo otkako je hrvatska strana izgubila većinu u nacionalnoj naftnoj kompaniji. Fond hrvatskih branitelja, koji je u to vrijeme vodila Jadranka Kosor, prodao je svoje dionice MOL-u i tako omogućio da Mađari steknu većinsko vlasništvo. Ona je kao tadašnja zamjenica premijera 2009. potpisala Vladinu odluku kojom su MOL-u prepuštena upravljačka prava i iz koje je proizišla sva šteta. Ali jedino štetnije od loših ugovora jest kad ih država pokušava kršiti. No i ovaj put HDZ je bio prisiljen reterirati iz straha da, osim u Hrvatskoj, i u europskim političkim krugovima ne doživi stigmatizaciju.
Zbog krive Vladine politike Hrvatskoj je zbog brodogradnje iznova zaprijetila opasnost od blokade ratificiranja pristupnog ugovora. Razlog je bilo nevjerojatno i neshvatljivo odugovlačenje s programom restrukturiranja i potpisivanjem ugovora za privatizaciju četiriju brodogradilišta - Brodosplita s povezanim tvrtkama, riječkog 3. maja, Brodotrogira i Kraljevice, koji zajedno zapošljavaju više od 7000 radnika. Nakon završetka pregovora s EU sve se usporilo, pa se čak stalo i nagađati da neugodan posao privatizacije, koji donosi smanjenje broja radnika i kapaciteta proizvodnje, sadašnja HDZ-ova vlada ne želi obaviti prije izbora, nego ostaviti sljedećoj vladi. Hrvatska već 15. siječnja mora predati prvo izvješće o provedbi plana restrukturiranja brodogradilišta u sklopu monitoringa koji Europska komisija uvodi Hrvatskoj nakon potpisivanja pristupnog ugovora u prosincu. A sadašnjim tempom - nikakvo restrukturiranje brodogradilišta do tada neće početi. Ako se to dogodi, Hrvatska bi mogla biti optužena za neispunjavanje obveza preuzetih pri zatvaranju poglavlja o tržišnom natjecanju. Čak i kad bi Europska komisija progledala kroz prste, dovoljno je da parlament samo jedne članice EU ne ratificira sporazum s Hrvatskom zbog neispunjavanja rokova privatizacije brodogradilišta, a to bi odgodilo ulazak u EU 1. srpnja 2013.
Premda nije pitanje od najveće važnosti, ali Europska komisija usprotivila se i pokušajima Jadranke Kosor za održavanje referenduma o pristupanju EU približno istovremeno s parlamentarnim izborima. Intencija HDZ-ove vlade bila je jasna, približavanjem referenduma i izbora trebalo je uvjeriti birače kako je stranka na vlasti Hrvatsku uvela u Europsku uniju. U Bruxellesu je prevladalo potpuno drukčije gledište, koje se temeljilo na podacima o niskoj popularnosti vlade Jadranke Kosor. U takvim okolnstima postojala je opasnost da građani u znak protesta protiv nepopularne vlasti glasaju protiv ulaska u EU. Iako se posljednjih mjeseci podrška ulasku stabilizirala iznad 60 posto, još krajem proljeća bila je niža i namjera HDZ-ove vlade o spajanju izbora i referenduma izazvala je negativne reakcije u diplomatskim krugovima. Pritisci na Vladu bili su tako snažni da je premijerka Kosor odustala i referendum će biti održan otprilike dva mjeseca nakon izbora.
Kad je riječ i o predstojećim izborima, oni će biti održani mimo uobičajenih europskih standarda. Primjerice, prema rezultatima posljednjeg popisa u Hrvatskoj živi 4.290.000 stanovnika, a na prošlim predsjedničkim izborima bilo je 4.495.000 birača, što je dovoljno za sumnje u regularnost izbornog procesa. Osim toga, u prosincu 2010. Ustavni sud je odlučio da su postojeće izborne liste neustavne jer su razlike u broju birača veće od 5 psto, koliko dopušta zakon. EU je upozoravala da takva situacija nije dobra jer otvara pitanje izbornog legitimiteta. HDZ-ova vlada je odlučila ništa ne mijenjati i, de facto, idući izbori bit će održani u vrlo sumnjivim okolnostima. Koliko je god sigurno da će Europska unija i SAD priznati pobjednike, žalosna je konstatacija da će 4. prosinca prije biti dan izlaska iz močvare nego dan demokracije.