Ilustracija: Sabina RešićVijesti o smrti kapitalizma su (da parafraziram Marka Twaina) ponešto pretjerane. Kapitalizam ima urođenu čudesnu sposobnost uskrsavanja i regeneracije; to svojstvo dijeli s parazitima - organizmima koji se hrane drugim organizmima različitih vrsta. Nakon potpunog ili gotovo potpunog iscrpljenja organizma-domaćina, parazit pronalazi drugi koji će ga opskrbiti životnim sokovima na ograničeni vremenski period.

Paraziti

Rosa Luxemburg uočila je prije stotinu godina tu sablasnu sposobnost kapitalizma da se poput Feniksa opetovano izdiže iz pepela, sposobnost koja za sobom ostavlja trag uništenja - povijest kapitalizma obilježena je grobovima živih organizama čiji su životni sokovi isisani do iscrpljenja. Luxemburg je, doduše, skupinu organizama predodređenih da postanu žrtve parazita svrstala u „predkapitalističke ekonomije" - čiji je broj ograničen i stalno se smanjuje uslijed neprekidne imperijalističke ekspanzije.

Sa svakim uzastopnim posjetom još jedan od preostalih „djevičanskih teritorija" biva pretvoren u pašnjak za kapitalističku eksploataciju i vrlo brzo postaje neprimjeren potrebama kapitalističke „produljene reprodukcije" jer više ne jamči profit kakav takva ekspanzija zahtijeva. Razmišljajući u skladu s tim (posve razumljivo s obzirom na uglavnom teritorijalnu, prije ekstenzivnu nego intenzivnu, prije lateralnu nego vertikalnu prirodu te ekspanzije prije stotinu godina), Luxemburg je logično anticipirala prirodne granice zamislivog trajanja kapitalističkog sustava: jednom kad svi „djevičanski teritoriji" diljem globusa budu osvojeni i uvučeni u žrvanj kapitalističkog recikliranja, nepostojanje novih područja za eksploataciju nagovijestit će i postupno izazvati kolaps sustava. Parazit će umrijeti zbog odsutnosti neiscrpljenih organizama kojima bi se mogao hraniti.

Djevičanski teritoriji

Zygmunt BaumanDanašnji je kapitalizam već dosegnuo globalnu dimenziju ili joj je barem došao vrlo blizu, što je za Luxemburgovu bila još vrlo udaljena mogućnost. Hoće li se stoga njezina predviđanja ubrzo ispuniti? Ne bih rekao. U posljednjih pola stoljeća kapitalizam je naučio dotad nepoznato i nezamislivo umijeće stvaranja novih „djevičanskih teritorija" umjesto da svoju pohlepu ograniči na već postojeća. To novo umijeće omogućeno je pomakom od „društva proizvođača" do „društva potrošača" i činjenicom da je, umjesto spoja kapitala i rada, spoj robe i korisnika postao primarni izvor „viška vrijednosti"; profit i akumulacija leže uglavnom u progresivnoj komodifikaciji životnih funkcija, tržišnom posredovanju u uzastopnom zadovoljenju potreba i zamjeni potreba željama kao zamašnjaku ekonomije usmjerene na profit.

Trenutna kriza proizlazi iz iscrpljenja umjetno stvorenog „djevičanskog teritorija" izgrađenog od milijuna kojima je bliža „kultura skupljanja knjiga" nego „kultura kreditnih kartica"; drugim riječima, od milijuna ljudi koji imaju previše srama da bi trošili još nezarađeni novac, živjeli na kredit, uzimali zajmove i plaćali kamate. Eksploatacija tog „djevičanskog teritorija" sada je uglavnom završena, a političare je zapalo da počiste nered koji je preostao nakon gozbe bankara; taj je zadatak uklonjen iz domene bankarske odgovornosti u kantu za smeće s oznakom „politički problemi" i sa zakašnjenjem prekršten iz ekonomskog problema u pitanje (da citiram kancelarku Merkel) „političke volje". Imamo pravo naslutiti da se u kapitalističkim uredima najteži rad upravo odvija na polju konstrukcije novih „djevičanskih teritorija" - također, doduše, opterećenih prokletstvom ograničenog životnog vijeka, uzme li se u obzir parazitska priroda kapitalizma.

Kreativna destrukcija

Kapitalizam napreduje kroz kreativnu destrukciju. Ono što se stvara je kapitalizam u „novom i poboljšanom obliku", a ono što se uništava je sposobnost samoodržanja, životna sredstva i dostojanstvo njegovih bezbrojnih i umnoženih „organizama-domaćina" u koje smo svi mi uvučeni na ovaj ili onaj način. Slutim da jedna od ključnih prednosti kapitalizma proizlazi iz činjenice da mašta ekonomista, uključujući njegove kritičare, znatno zaostaje za njegovom inventivnošću, samovoljnošću njegovih pothvata i nemilosrdnošću njegova napretka.

Napisao: Zygmunt Bauman

Tekst je objavljen na portalu Social Europe Journal

Kulumna je bazirana na Baumanovom intervjuu u O Globu

Prevela Diana Robaš