Objavljeno u Nacionalu br. 369, 2002-12-11

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

Sprovodi kao trgovačke i medijske atrakcije

Mediji danas forsiraju opušten govor o smrti; sasvim lako mogu zamisliti da netko reklamira kako će prah naših dragih umiješati u svježu pošiljku kokaina koja, recimo, iz Kolumbije upravo stiže u riječku luku. Pa neka Evropa šmrče naše pokojnike. I neka joj bude haj. Pa kad se sretnu dvije mlade udovice, da jedna kaže: Bok, upravo sam ušmrkala Denisa. Bolji je u nosu, nego u krevetu.

Mediji danas forsiraju opušten govor o smrtiMediji danas forsiraju opušten govor o smrtiU proteklom tjednu na marginama hrvatskog medijskog prostora pojavile su se neke male priče o smrti, umiranju i sprovodima, koje jasno pokazuju u kojoj se mjeri naš odnos prema prestanku života mijenja i modificira. U okviru nekih novih civilizacijskih normi i medijski oblikovanoga života ove se priče može očitavati kao izvrstan lakmus tendencija za posvemašnjim oneozbiljenjem tradicionalnih obrazaca u našem odnosu prma smrti. Krajem studenoga objavljena je, recimo, vijest da je Njemica Uta Mueller, medicinska sestra iz Berlina, odlučila poštovati posljednju želju svoga supruga Heiza, i za njegov sprovod iskeširati sitnicu od 10.000 eura. Pojkojnikova želja iz djetinjstva bila je, valjda, da postane astronaut, pa je poželio upravo ono što danas mnogi žele: svemirnski pokop. Gospođa Mueller platila je, naime, jednoj američkoj tvrtki spomenutu sumu eura da bi jedna ruska raketa ponijela u svemir 10 grama Heizova pepela. Gospodin bi bio propisno pakiran u urnu veličine ruža za usne i ispušten u nebeska prostranstva. Da se vrti oko nas sa satelitima, kometima i zvjezdanom prašinom. Što se dogodilo s ostatkom pepela ovog ljubitelja svemirskih putovanja u članku ne piše, a to, valjda, nije ni bitno. Bitna je simbolika i ova apotekarska mjerica praha u kozmosu. U Jutarnjem listu od subote pak, nalazim indeks tematskih pogreba nacionalne direkcije za pokop i udruge pogrebnika SAD-a. Tamo je lijepo objašnjeno kako izgledaju neki od neobičnih pogreba u Americi. Recimo, akvarijski, bankovni ili aerodromski. Ovisno o tome što je bio pokojnik, ili kako su ga njegovi dragi doživljavali. Istinabog, teško mi je zamisliti akvarijski pokop među crvenim ribicama, dupinima ili rakovicama, ali priznajem da možda ima svoje čari. Direkcija za pokop reklamira izuzetan vizualan ugođaj. Zamišljam zeleno svjetlo, čudne poglede riba, svećenikovu propovjed o Joni…

Treba možda u ovome kontekstu reći da je bizarnih pogreba bilo oduvijek. Međutim, u nekim prošlim vremenima oni su bili rezervirani i za bizarne pojedince, čudake i originale koji su ih sami sebi mogli organizirati, ili su imali dobru logistiku. Neobične sahrane danas sve više postaju pravilo, sve više ljudi želi da ih se ispusti u svemiru, u epruvetama položi na mjesec, ili da im se u lijes stavi omiljena lutka za napuhavanje. Ljude danas pokapaju s lutkama, vibratorima, pornografijom, prosipaju ih po vrhovima planina i u mondenim ljetovalištima, voze ih u automobilima, drže u penkalama, ispuštaju iz aviona, sole njima korita velikih rijeka, helikopterski bacaju na žitna polja. Kao pesticide. U grobnicama pak imaju televizore, tuš kade i čajne kuhinje. Sve u svemu ništa novo. Faraoni su imali još i više. Međutim, novo je što danas postoji niz pogrebnih agencija kojima se svaki čovjek može obratiti za uslugu. Preduvjet je da ima love. Pogrebnički biznis postaje sve zanimljiviji. Fascinantno je pak kako se američki i ruski svemirski programi, taj ugroženi projekt iznikao iz hladnoga rata, koriste u komercijalne svrhe. Najčešće pogrebničke i turističke. Simboličke projekcije neba i visine ovdje su, izgleda, odigrale odlučujuću ulogu, a u čovjekovoj odluci da izabere nebo za svoju grobnicu ima nešto od heretičke ideje približavanja božjemu staništu.

Kad sve to vidi, čisto dođe čovjeku da sam osnuje jedno takvo pogrebno društvo za posebne želje. Jasno, te stvari sa svemirom, već si isfurane. Isto je i s luksuznim grobnicama i prosipanjem u prirodu. Osim toga, kažu da su Hitlerov pepeo prosuli u neki potok. Da mu se ne bi znao grob. Jer, grobovi su mjesta jeke simbolične snage i upravo iz njihove blizine mogu krenuti obnovljene nasicitičke ideje pogubne za čovječanstvo. Slično je bilo i sa smaknutim zločincima. Zakopavali su se bez obilježja. Međutim, ono što je nekada bila kazna, danas se skupo plaća. Zato bi se, možda, trebalo okrenuti neobičnostima iz naše svakodnevnice. Zamislimo samo da netko reklamira kako će prah naših dragih umiješati u svježu pošiljku kokaina koja, recimo, iz Kolumbije upravo stiže u riječku luku. Pa neka Evropa šmrče naše pokojnike. I neka joj bude haj. A moglo bi se dobro zaraditi. I na kokainu i na pokojnicima. Pa kad se sretnu dvije mlade udovice, da jedna kaže: Bok, upravo sam ušmrkala Denisa. Bolji je u nosu, nego u krevetu. A druga će njoj: A ja ti tu u kutijici imam Hrvoja. Bumo si napravile dvije lajne. Pa ti ušmrkavaj mog Hrvoja, a ja bum tvog Denisa.

Pogrebnici obično zarađuju na ljubavi prema pokojnicima. Međutim, u Hrvatskoj bi se u u okviru tih pogrebnih usluga više moglo zaraditi na mržnji. Zato što mi mrzimo i strastvenije i temeljitije nego što volimo. Moglo bi se, recimo, reklamirati poseban sprovod za ljude koje mrzimo. Recimo, u suradnji s farmaceutskom industrijom. Da pepeo mrskog pokojnika umiješaju u mast za hemeroide, pa da dobar dio nacije njime maže guzicu.

Ovakav opušten govor o smrti i pijetetu za mrtve simptom je zapravo našeg odnosa prema ozbiljnosti. Ozbiljnost je već prilično dugo prognana u sfere dosadnog, nezanimljivog, pa čak i opasnog. Suvremena masovna kultura i mediji odnose se prema ozbiljnosti, pa i kad je smrt u pitanju, prilično nesnošljivo. Nije cool biti ozbiljan. To je izvan mode. Ozbiljnost i patos pripadaju ostavštini nekih prošlih vremena. Čini mi se da u tome ima neke ljepote. Opuštenost u odnosu prema smrti može nam donijeti znatnu utjehu, jer se odjednom mijenja i naša uloga. Iz role ožalošćenog patnika uskačemo u rolu onoga koji nastavlja život. Napuštaju se uobičajeni ritauli crnine, cifranja i glume za druge. Od otvorenog pokazivanja tuge, ona se povlači u strogo privatne sfere. U tihu tugu koja prezire javno narcanje.

Politički govor i politička gesta izgradili su, međutim, rezervat ozbiljnosti za svoje potrebe. U okviru takvih obrazaca ozbiljnosti promatraju se kod nas obavezno i žrtve Domovinskog rata. U okviru medijskoga prikaza i političkoga govora njihova tragika ne trpi nikakvu opuštenost. Te su žrtve test ostataka naše ozbiljnosti. U Hrvatskoj se već desetak godina kosti žrtava sele iz grobnice u grobnicu. Najčešće iz onih masovnih u obiteljske. U tom konteksu upravo teret tragične ratne priče i sudbine sprečavaju da se ista ona opuštenost koja se u dodiru sa smrću javlja u Evropi ili Americi, artikulira i kod nas. Nitko ne želi poginule branitelje poslati u svemir, iako bi možda netko od tih mladića rado počivao na Mjesecu. Kao ljudi i kao djeca ovoga vremena. Dan mrtvih i dan sjećanja na vukovarske žrtve, koji je neka vrsta našeg drugog dana mrtvih, medijski su obilježeni ozbiljnošću koju diktira politika, a ne pijetet ili ljubav prema pokojnima. Isto će biti i uskoro, kada se za Božić politika i mediji sjete njihove žrtve. I tuga nam je tako medijski dirigirana. Bilo bi, možda, bolje da je individualizirana.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika