Oliver – ‘Trag u beskraju’ (Master Music / Croatia Records)

U programu Splitskog festivala zabavne glazbe desetljećima su se prelamali neskriveni utjecaji San Rema. Forsirajući takvo usmjerenje festivalski selektori katkad su se ponašali poput livriranih vratara iz jet-set kluba, koji će pred ulazom zaustaviti i najveću facu ako narušava strogo propisani “dress code”. Kolektivna fascinacija San Remom proizvela je mnoštvo nepotpisanih prepjeva i jeftinih plagijata talijanskih hitova, no bilo je i suprotnih primjera. Prije nego što su Huljić i Ninčević ispekli baklavu na maslinovu ulju, na snimkama Splitskog festivala zabilježeno je nekoliko besprijekornih nastupa koji bi zaslužili barem veliki pljesak na San Remu, ako ne i jednu od prestižnih nagrada. Najbolji dojam obično je ostavljao Oliver Dragojević s pjesmama Zdenka Runjića, a trajnu vrijednost njihove dugogodišnje suradnje danas je lako provjeriti u svakom zakutku bivše države jer će vas “Galeb” dočekati u najšminkerskijim kafićima, a “Skalinada” ispratiti iz najopskurnijih birtija posijanih uz cestu od Maribora do Ohrida. Međutim, Oliver i Runjić nikad nisu dobili priliku za zajednički nastup u jačoj konkurenciji, pa se moglo samo nagađati kako bi zvučali njihovi dalmatinski evergreeni da su u pravom trenutku prilagođeni euro-pop standardima. Nepotpun, ali ipak zanimljiv odgovor na ovo pitanje stiže s Oliverovim “talijanskim” albumom “Trag u beskraju”.

Prilično ambiciozan projekt zaokružen je uz pomoć poznatog studijskog meštra Renata Cantele (Eros Ramazzotti, Laura Pausini), aranžera Diega Michelona i nekolicine studijskih glazbenika, koji su prateći Olivera napravili samo dvije veće pogreške. U pjesmi “Još ovaj put” gitarist Maurizio Filippi posve je nepotrebno pokušao odglumiti Davida Gilmoura, a u “Dođi noćas u moj san” cijela momčad zapela je na svladavanju naoko jednostavnog lovers-reggae ritma. Ostatak posla Talijani su odradili kao da ispunjavaju narudžbu neke italo-pop zvijezde, ali Oliver se ipak nije vratio doma s albumom koji će se pamtiti dulje od bljedunjavog prethodnika “Dvi, tri riči”. Već je pomalo dosadno ponavljati da njegova superiorna interpretacija može spasiti gotovo svaku pjesmu, no za nešto bolji rezultat Oliver bi u autorskom timu trebao imati barem jednoga igrača Runjićevih kvaliteta. Međutim, Jure Stanić još se nijedanput nije postavio iznad mizernog prosjeka posljednjih izdanja Melodija hrvatskog Jadrana, nema dokaza da je to ikad uspjelo Hariju Rončeviću, a s boljim preporukama nije došao ni Ivo Jagnjić (Dalmatino). Najjači Oliverov adut je barem na papiru bio Gibonni, ali “Teško te zaboravljam” nimalo ne miriše na novu “Cesaricu”. Veći komercijalni potencijal ima samo naslovna kompozicija u kojoj je prepjevan popularni talijanski kantautor Biagio Antonacci, a popis ugodnih iznenađenja počinje i završava pjesmom “Priča se”. Autor Bruno Kovačić ubacio je karakteristične elemente moderne “braziliane”, a Talijani su na snimanju dodali začine iz kuhinje Gotan Project, pa je Oliver kroz ove četiri minute napravio jedan od zanimljivijih stilskih pomaka u karijeri. No to je mogao postići i bez plaćanja troškova triju milanskih studija, samo da je u ekipu pozvao Lvkyja i Jappu.

Doris – ‘Malo mi za sreću triba’ ( Tonika / Croatia Records)

Invazija hardcore narodnjaka sve više podsjeća na najezdu proždrljivih skakavaca. Iza njih ostaje pustoš u kojoj teško uspijevaju čak i “Tonikini” folk-pop surogati. Dok je njegov prijatelj s dva prezimena nadzirao program HTV-a Huljić je mogao kalkulirati s državnim subvencijama, ali danas mora sam tražiti izlaz iz krize. Nakon procjene da turbo-folk skakavci ne mogu pojesti marikulturu opet je uplovio u dalmatinski pop akvatorij, a s njim se na domaći teren vratila i Doris Dragović. Nove pjesme nisu osobito poticajne, no strpljivi će slušatelj u 37. minuti dočekati obradu evergreena Slobodana Kovačevića “More, more”. Takav kulturocid u ovim krajevima nije zabilježen otkako je Ilan Kabiljo izmasakrirao “Samo jednom se ljubi”.

Tina – ‘Prvi put’ (Croatia Records)

Tina Rupčić s lakoćom je prešla put od prateće pjevačice do stalne članice Parnog valjka, a prvi solo-album trebao je poslužiti za konačnu provjeru njezinih vokalnih mogućnosti. Od Huseina Hasanefendića i Marijana Brkića dobila je solidan materijal pripremljen prema standardima američkog mainstream rocka, stihovi Meri Trošelj u nekoliko su je pjesama približili “ženskom pismu”, a glasom je već poslije drugog refrena zasjenila sve pokušaje Nine Badrić. Nažalost, zbog trenutačne konstelacije estradnih zvijezda malo je vjerojatno da bi Tinin prvijenac mogao jače odjeknuti izvan kruga koji zatvaraju odani sljedbenici Parnog valjka.

Zvuk broda – ‘tTRI’ (Egoboobits)

Kompjutorski generiran zvuk, deep house ritmovi i ozbiljan istraživački rad na tragu novog vala skandinavske elektronike (Royksopp, Bjorn Torske). Sve upućuje na CD iz uvoza, ali ovdje je ipak riječ o hrvatskom proizvodu. U samo dvije godine Tomislav Domes i Ivan Slipčević postavili su svoj “home made” projekt na razinu europskog klupskog undergrounda, a zahvaljujući malom labelu “Egoboobits” koji je pokrenut unutar zagrebačkog kluba “Mama” došli su do trećeg službenog albuma. Ako ste zbog Colonije definitivno otpisali dance glazbu domaćeg podrijetla, Zvuk broda brzo će vas uvjeriti da još nije sve izgubljeno jer “tTRI” je mnogo više od funkcionalne podloge za novu seriju “live” nastupa.

Zvjezdice:
Oliver – 3
Doris – 1
Tina – 3
Zvuk broda – 3