Svrgnuti libijski čelnik Moamer Gadafi, koji je u četvrtak ubijen pri bijegu iz rodnog grada Sirta, svojom je zemljom vladao 42 godine, no nije uspio preživjeti "arapsko proljeće", niz narodnih pobuna koje su ove godine zahvatile arapski svijet i dovele do pada autoritarnih režima u zemljama sjeverne Afrike, prenose agencije.

Pobune naroda u susjednim zemljama ovoga su proljeća potaknule Libijce na ustanak protiv njihova vlastodršca koji je do posljednjeg trenutka odbijao odustati od vlasti. Gadafi je od početka pobune postupno gubio podršku svog naroda koji se osjećao uskraćenim u podjeli prihoda od izvoza nafte. On je svoju ideologiju gradio na idejama o arapskom socijalizmu no obični Libijci su se suočavali sa sve većim socijalnim razlikama dok se zemlja bogatila prodajom nafte, navodi agencija STA.

Moamer Abu Minjar al-Gadafi rodio se 7. lipnja 1942. u beduinskoj obitelji u okolici Sirta gdje je u četvrtak i ubijen. Kao tinejdžer divio se egipatskom predsjedniku Gamalu Abdela Naseru.

Na vlast je došao već 1969. godine kao pukovnik na čelu skupine časnika koja je s prijestolja svrgnula kralja Idrisa, smatranog previše popustljivim spram Francuske i SAD-a, dok se ovaj nalazio na liječenju u Turskoj. Nakon vojnog udara 1969. u Libiji je osnovano vrhovno revolucionarno vijeće na čijem je čelu bio Gadafi, a 1970. Gadafi je uzeo i titulu premijera od koje je odustao dvije godine kasnije. Svoju vlast temeljio je na arapskom nacionalizmu s elementima socijalne države što je nazivao "islamskim socijalizmom", a godinu dana nakon zauzimanja vlasti iz zemlje, koja je bila talijanska kolonija je u prvoj polovici 20. stoljeća, protjerao je sve talijanske državljane koji su živjeli Libiji, podsjeća talijanska agencija ANSA.

Libiju je 1977. iz republike pretvorio u džamahiriju, što znači "vladavinu mnoštva" ili "svenarodnu republiku", u kojoj upravlja narodni kongres. Gadafi je postao glavni tajnik no kasnije je napustio i tu funkciju. Libija je pod Gadafijevom vodstvom imala aktivnu ulogu u pokretu nesvrstanih.

Protuzapadna i protuimperijalistička stajališta bila su konstanta njegovih političkih istupa. Libiju je SAD 1979. nakon prosvjeda u Tripoliju tijekom kojih je zapaljeno američko veleposlanstvo uvrstio na popis država koje podupiru terorizam, a nakon napada 1988. na putnički zrakoplov američke zrakoplovne tvrtke PanAm iznad škotskog Lockerbieja, u koji je bio upleten Tripoli, Vijeće sigurnosti je uvelo sankcije Libiji.

U travnju 1986., nakon bombaškog napada u berlinskoj diskoteci u kojoj su se okupljali pripadnici vojske SAD-a, američki predsjednik Ronald Reagan odobrio je akciju odmazde u kojo jej sredinom travnja zrakoplovi SAD-a bombardirali Tripoli i Bengazi. U napadu na diskoteku poginule su tri osobe a 250 ranjeno dok je u američkoj odmazdi uništena Gadafijeva rezidencija i navodno ubijena njegova usvojena kći.

Sankcije su ukinute 2003. nakon što je Libija preuzela odgovornost za napad na zrakoplov PanAma, pristala isplatiti odštete obiteljima 270 poginulih i obećala da neće podržavati terorizam, podsjećaju agencije.

Gadafi je izašao iz izolacije i vratio se u međunarodnu politiku. SAD je 2006. obnovio diplomatske odnose s Libijom a Gadafi se često susretao s čelnicima zapadnih zemalja. U rujnu 2008. Tripoli je posjetila državna tajnica SAD-a Condoleeza Rice, što je bio prvi posjet Libiji nekog čelnika američke diplomacije nakon 55 godina.

Oporba u Libiji djelovala je iz inozemstva, a uz nezadovoljnu mladež Gadafiju nisu bili skloni niti stanovnici istočnih dijelova zemlje koji su se osjećali uskraćenima za prihode od nafte. Među njegovima političkim protivnicima su bili i islamisti i aktivisti za ljudska prava, intelektualci i obitelji političkih zatvorenika.

Libijsko gospodarstvo počiva na izvozu prirodnog plina i nafte kojim ostvaruje 95 posto prihoda. Zahvaljujući tim resursima 6,3 milijuna Libijaca ostvaruje prosječan godišnji dohodak po stanovniku od 12.000 dolara, jedan od najviših u Africi. Većina Libijaca ipak ne uživa u visokom životnom standardu a razlike u prihodima su velike. Nezaposlenost, koju su vlasti pokušale ublažiti djelomičnim reformama, posebno je visoka među mladima.

Po izbijanju ustanka sredinom veljače ove godine protiv Gadafijevog režima, u kojem su brojne dužnosti obnašali njegovi sinovi, Gadafi je odlučio boriti se do kraja svim sredstvima. Prosvjede protiv svoje vlasti pokušao je odmah nasilno suzbiti u Bengaziju i Al Baidi na istoku zemlje no to nije zaustavilo širenje pobune, navode agencije. Protiv svog naroda upotrijebio je silu nakon čega je uslijedio krvavi građanski rat a na stranu naroda uključila se i međunarodna zajednica koja je odobrila vojnu kampanju za zaštite civila, podsjećaju novinske agencije.

Međunarodni kazneni sud je 27. lipnja na temelju optužnice za zločine protiv čovječnosti izdao nalog za uhićenje Moamera Gadafija.

Novu libijsku vlast, Nacionalno prijelazno vijeće (NTC), priznala je velika većina država kao legitimnu libijsku vlast. NTC je najavljivao da će proglasiti konačno oslobođenje zemlje kada njegove snage zauzmu Gadafijevo uporište Sirt u kojem je u četvrtak život skončao i bivši libijski čelnik.