„Arapsko proljeće okidač je narodnih pobuna protiv autokrata diljem arapskog svijeta. Izraelsko ljeto dovodi na ulice 250.000 Izraelaca koji prosvjeduju protiv nedostatka priuštivih stanova i načina na koji njihovom zemljom dominira oligopol čvrsto povezanih kapitalista. Od Atene do Barcelone, europske gradske trgove preuzimaju mladi ljudi koji dižu glas protiv nezaposlenosti i nepravde zjapećih dohodovnih razlika...", tako je pisao Thomas L. Friedman u New York Timesu 12. kolovoza 2011.

Narod se uputio na ulice. I javne trgove. Prvo na praškim Vaclavskim namestima davne 1989. i odmah zatim u jednom za drugim glavnim gradom zemalja sovjetskog bloka. A tada na glasovitom glavnom gradskom trgu u Kijevu. Na svim tim i nekim drugim mjestima započelo je testiranje novih običaja: ne više marš, demonstracija, od točke okupljanja do cilja, već prije neka vrsta trajne okupacije ili opsade koja traje onoliko dugo dok se zahtjevi ne ispune.

Valna duljina

Ono što se isprobavalo i testiralo nedavno je postalo norma. Ljudi su skloni smjestiti se na javnim trgovima s očitom namjerom da tamo neko vrijeme i ostanu - koliko god treba dok ne postignu ili im se ne zajamči ostvarenje njihovih želja. Sa sobom su ponijeli šatore i vreće za spavanje kako bi pokazali svoju odlučnost. Neki drugi su dolazili i odlazili - ali redovito: svaki dan ili svaku večer, ili jednom tjedno. Što su radili jednom kad bi stigli na trg? Slušali su govore, pljeskali ili negodovali, nosili transparente ili zastave, vikali ili pjevali. Željeli su da se nešto promijeni. U svakoj prigodi to „nešto" je bilo drugačije. Nitko nije pouzdano znao znači li to isto za sve oko njega. Za mnoge je njegovo značenje bilo sve samo ne kristalno jasno. Ali što god bilo to „nešto", osjećali su promjenu koja se već događala: ostajanje na trgu Rothschild ili Tahrir danju i noću, okruženi mnoštvom očito podešenim na istu emocionalnu valnu duljinu - to je bila promjena koja se već događala i u kojoj su uživali. Verbalno uvježbana na Facebooku i Twitteru, sada konačno proživljena uživo. I to bez gubitka osobina koje su je učinile toliko omiljenom dok se prakticirala na webu: mogućnosti da se uživa u sadašnjosti bez stavljanja budućnosti na kocku, prava bez obaveza.

Svrha

Zapanjujuće opojno iskustvo zajedništva; možda, tko zna, i solidarnosti. Ta promjena koja se već događa znači: nismo više sami. I tako je malo truda trebalo da se ostvari taj pomak od osamljenosti do solidarnosti. Solidarnosti na zahtjev i onoliko dugotrajne (i ni minute dulje) koliko taj zahtjev bude na snazi. Solidarnosti koja ne leži toliko u dijeljenju zajedničkog cilja koliko u samom imanju cilja; ja i ti i ostatak nas („nas" se odnosi na ljude na trgu) imamo svrhu, a život ima smisao.

Prije nekoliko dana, mladi ljudi na straži u šatorima postavljenima oko Wall Streeta poslali su pozivnicu Lechu Walesi, legendarnom vođi jednako legendarnog poljskog pokreta Solidarnost , glasovitom po pokretanju raspada sovjetskog carstva od strane radnika u brodogradilištima, rudara i tvorničkih radnika koji su tvrdoglavo odlučili ostati u svojim tvornicama, rudnicima i na dokovima dok im se zahtjevi ne ispune. U tom pismu, mladi ljudi okupljeni na ulicama i trgovima Manhattana naglašavaju da su oni studenti i članovi sindikata najrazličitijih životnih priča, rasa i političkih nazora koje je ujedinila isključivo želja za „obnovom moralne čistoće američke ekonomije"; da nemaju vođe osim zajedničkog uvjerenja da 99% Amerikanaca više ne mogu, i željeli bi da ne moraju, trpjeti pohlepu i lakomost preostalih 1%. Autori pisma tvrde da je poljska Solidarnost dala primjer kako zidovi i barijere mogu biti srušeni i kako nemoguće može postati moguće; primjer koji i oni namjeravaju slijediti.

Barijere

Iste ili slične riječi mogle su napisati gomile mladih i ne tako mladih ljudi iz movimiento los indignados koji je 15. svibnja bujao po gradskim trgovima Madrida i njegovih replika u 951 gradu u više od 90 zemalja. Nijedan od tih pokreta nema vođu, svi oni privlače entuzijastične pristalice svih zanimanja, rasa i političkih opredjeljenja, ujedinjene isključivo odbijanjem da se dopusti stvarima da se nastave kretati u trenutnom smjeru. Svaki od njih ima u mislima jednu barijeru ili zid namijenjen rušenju i uništavanju. Takve barijere mogu varirati od zemlje do zemlje, ali za svaku od njih vjeruje se da priječi put do boljeg društva, nekog gostoljubivijeg prema humanosti i manje tolerantnog prema nehumanosti; svaka odabrana barijera vidi se kao ona čijim će se demontiranjem zasigurno stati na kraj svim patnjama koje su ujedinile prosvjednike: kao karika koju treba povući kako bi se pokrenuo cijeli lanac. O stanju stvari nakon svega treba se zapitati nakon što to bude učinjeno i raščišćen teren za novo i poboljšano društvo. Kako bi rekli Englezi: „Prijeći ćemo taj most jednom kad dođemo do njega."

Arapsko ljeto...

U ovoj kombinaciji usredotočenosti na jedinstveni cilj rušenja i nejasne predodžbe svijeta dan nakon uništenja leži snaga ljudi na ulicama - kao i njihova slabost. Već imamo obilate dokaze da su pokreti ogorčenih uistinu svemoćni kao rušilački odredi; međutim, dokazi njihovih mogućnosti kao ekipa za stvaranje i izgradnju i dalje su iznimni. Prije nekoliko mjeseci svi smo zadržavali dah promatrajući sa sve većim divljenjem čudesni spektakl Arapskog proljeća. Ove riječi pišem u kasnom listopadu - ali još uvijek čekamo, zasad uzaludno, Arapsko ljeto...

Kad bi Marx i Engels, dvojica mladića iz Rheinlanda, danas sjeli da napišu svoj gotovo dva stoljeća stari Manifest, mogli bi ga započeti opažanjem da „bauk kruži planetom - bauk ogorčenja"... Odakle se uzdiže taj bauk dvojbeno je i prijeporno pitanje. Može se, međutim, naslutiti da je zajednički nazivnik njegovih brojnih izvora i pritoka ponižavajuća, samopoštovanju i dostojanstvu protivna pretpostavka o našem neznanju (nemamo pojma što će se dogoditi) i nemoći (nemamo načina da te događaje spriječimo). Stari, navodno samorazumljivi načini suočavanja sa životnim izazovima više ne funkcioniraju, dok novi i učinkoviti nisu na vidiku ili su strahovito malobrojni.

Kriza sredstava i instrumenata učinkovitog djelovanja

Naši su se očevi možda prepirali oko toga što treba učiniti, no svi su se slagali da će, jednom kad se zadatak definira, postojeće sredstvo biti spremno za izvršenje - naime, države čija su oružja istodobno moć (sposobnost obavljanja stvari) i politika (sposobnost brige o tome da se učine prave stvari). Naša su vremena, međutim, upadljiva po sve većem broju dokaza da takva sredstva više ne postoje i da ih se posve sigurno ne može naći na dosad uobičajenim mjestima. Moć i politika postoje i kreću se odvojeno jedna od druge i njihova rastava vreba iza ugla. S jedne strane, moć sigurno luta ničijom zemljom globalnih troškova, slobodna od političke kontrole i neometana u izboru meta; s druge, politika iz koje je istisnuta/opljačkana sva ili gotovo sva moć ostala je bez mišića i zuba. Čini se da smo svi mi, pojedinci odlukom sudbine, ostavljeni da se snalazimo s našim individualnim sredstvima, bolno nedorasli grandioznim zadacima s kojima smo već suočeni i još strašnijim zadacima za koje sumnjamo da će nas zapasti ukoliko ne nađemo način da ih zaustavimo. U temelju svih kriza kojima naša vremena obiluju leži kriza sredstava i instrumenata učinkovitog djelovanja. I njezina izvedenica: snažan osjećaj da smo osuđeni na osamljenost pred licem opasnosti koje nam svima prijete.

Laboratoriji na otvorenom

Izgubivši vjeru u spas koji dolazi „odozgo" (to jest, iz parlamenata i ureda vladajućih) i tražeći alternativne načine da se učine prave stvari, ljudi su izašli na ulice na put otkrića i/ili eksperimentiranja. Transformirali su gradske trgove u laboratorije na otvorenom u kojima se sredstva političke akcije, u nadi da će biti dorasla golemom izazovu, stvaraju ili slučajno pronalaze, stavljaju na kušnju, a možda čak i prolaze vatreno krštenje. Gradske ulice iz brojnih su razloga dobra mjesta za uspostavu takvih laboratorija, a zbog niza drugih razloga čini se da se upravo u tim laboratorijima pronalazi ono što se drugdje uzalud tražilo.

Na datum 14. srpnja 1789., kralj Francuske Luj XVI zapisao je u svoj dnevnik samo jednu riječ: Rien. Gomila pripadnika pariških nižih klasa preplavila je tog dana ulice u koje les misérables obično ne zalaze, barem ne en masse - a zasigurno ne kako bi tratili vrijeme. Tog dana su došli i nisu htjeli otići dok nisu svladali stražare i zauzeli Bastillu.

'Neoprane mase'

Ali kako je to Luj XVI mogao znati? Pomisao na svjetinu (te „neoprane mase", kako je Henry Peter Brougham otpisao neke druge ljude koji su zauzeli neke druge ulice dobrih nekoliko desetljeća nakon pada Bastille) koja izvrće povijest odostraga unaprijed ili sprijeda unatrag, ovisno o tome s koje strane gledate, još nije bila ideja koju bi se moglo uzeti ozbiljno. Mnogo je vode još moralo proteći Seinom, Rajnom ili Temzom prije no što je dolazak i prisutnost „rulje" („mob" - nadimak skovan od „mobile vulgus", „svjetina u pokretu") na pozornici povijesti primijećen i priznat - a otkako je izazvao strah, više nikada neće biti olako otpisan. Nakon upozorenja i uzbuna koje su digli ljudi poput Gustavea le Bona, Georgesa Sorela ili Ortege y Gasseta, pisci dnevnika više neće napisati „rien" kad čuju za svjetinu koja hara trgovima u središtu grada; najvjerojatnije će tu riječ zamijeniti velikim upitnikom. Svi: oni koji s Hillary Clinton zamišljaju viziju demokratski odabranog parlamenta koji se diže iz pepela narodnog gnjeva, i oni koji nervozno pretražuju gomilu koja preplavljuje trg Tahrir ne bi li ugledali budućeg osnivača sljedeće islamske republike, i oni koji sanjare da će svjetina ispraviti zlodjela zlotvora i izvršiti pravdu nad tvorcima nepravde.

Preokret

Joseph Conrad, pomorac po vlastitom izboru, jednom je izjavio da „ništa nije toliko zavodljivo, ništa toliko ne razbija iluzije i ništa nije toliko očaravajuće kao život na moru". Nekoliko godina kasnije, Elias Canetti odabrao je more (uz vatru, šumu, pijesak itd.) kao jednu od najupečatljivijih i najjasnijih metafora ljudske gomile, možda najprikladniju jednoj od nekoliko vrsta gomile koje je nabrojao: mnoštvo koje vrši preokret - takoreći instant revolucija koja stvari trenutačno preokreće u njihovu suprotnost: zatočenike u tamničare, tamničara u zatočenika, stado u pastira, (usamljenog) pastira u ovcu - i stišće/sabija vreću mrvica u monolitnu cjelinu dok mnoštvo prelijeva u individuu: nedjeljivi subjekt poput onog u „Nous ne sommes rien, soyons tout" („Mi nismo ništa, budimo sve" - stih iz Internacionale). Ideja „preokreta" mogla bi se protegnuti i na sam čin preokretanja: „U mnoštvu", napisao je Canetti, „pojedinac osjeća da prelazi granice vlastite osobe." Individua nema osjećaj osipanja, već širenja: on, zanemarivi osamljenik, sada se reinkarnira kao mnoštvo - dojam koji pokušava reproducirati dvorana zrcala, ali s ograničenim i inferiornim učinkom.

Opijenost

Mnoštvo također znači trenutačno oslobođenje od fobija: „Ničega se čovjek ne boji više od dodira nepoznatog" - kaže Canetti. „On želi vidjeti što poseže prema njemu, biti to u stanju prepoznati ili barem klasificirati. Čovjek uvijek teži izbjegavanju fizičkog kontakta s ičim stranim." No, u gomili je taj strah od nepoznatog, paradoksalno, ugušen time što biva preokrenut; strah od dodira raspršuje se u javnoj vježbi istiskivanja međuindividualnog prostora - u procesu pretvaranja mnoštva u jedinku i jedinke u mnoštvo, u prostoru koji reciklira svoju ulogu odvajanja/izoliranja u ulogu stapanja i miješanja.

Formativno iskustvo koje je dovelo Canettija do tog iščitavanja psihologije gomile bilo je njegovo pridruživanje masovnim demonstracijama 1922. protiv atentata na Waltera Rathenaua, njemačko-židovskog industrijalca i državnika. Unutar svjetine otkrio je „potpunu promjenu svijesti" koja je istodobno „drastična i zagonetna". Kako sugerira Roger Kimball (vidi njegov članak „Postati Elias Canetti", The New Criterion, rujan 1986.), način na koji je opisao svoj prvi susret s gomilom samo je korak udaljen od iskustava zabilježenih u izvjesnim vrstama mističke literature. Bila je to opijenost; bili ste izgubljeni, zaboravili ste na sebe, osjećali ste se strahovito udaljeno a opet ispunjeno; što god osjećali, niste to osjećali za sebe; bila je to najnesebičnija stvar koju ste upoznali; a kako se sebičnost pokazivala, izražavala i prijetila sa svih strana, ovo iskustvo gromke nesebičnosti bilo vam je potrebno poput proloma trube na Sudnji dan. Kako se sve ovo moglo dogoditi odjednom? Što je to bilo?

Nemoguće postaje moguće

Sada već možemo pogoditi zašto je gomila zavodljiva i očaravajuća poput mora. Zato što se u gomili, baš kao i na moru ali ne i na izgrađenom, pregrađenom i detaljno mapiranom čvrstom tlu, može dogoditi sve ili gotovo sve, čak i ako se ništa ili gotovo ništa ne može zasigurno učiniti. Savezništva se sklapaju jednako brzo i lako kao što se raspadaju i raspršuju. Vizije se usklađuju jednako naglo kao što se razilaze. Razlike i oprečnosti stavljaju se na stranu samo da bi ponovno izbile na vidjelo s još većim intenzitetom. Ovdje, uistinu, nemoguće postaje moguće! Ili se barem tako čini.

Nove zgrade?

Ljudi na ulicama nagoviještaju promjenu. No signaliziraju li ujedno i tranziciju? Tranzicija je više od puke promjene: „tranzicija" znači prijelaz od ovdje do tamo - no u slučaju ljudi na ulicama i gradskim trgovima postoji samo „ovdje" iz kojeg žele pobjeći, dok je „tamo" ka kojem teže u najboljem slučaju zavijeno u maglu. Narod je zauzeo ulice u nadi da će pronaći alternativno društvo; zasad su pronašli način da se riješe sadašnjeg; preciznije, da se riješe jedne od njegovih osobina na koje se njihova difuzna indignacija - ogorčenje, uzrujanost, kivnost i gnjev - trenutno fokusira. Kao rušilački odredi, ljudi na ulicama gotovo su besprijekorni. Slabosti će, međutim, izbiti na površinu jednom kad se tlo raščisti i kad bude trebalo uslijediti postavljanje temelja i podizanje novih zgrada. Te istaknute slabosti potjecat će od istih stvari kojima odredi uništenja duguju svoju nevjerojatnu učinkovitost: od šarolikosti, proturječnosti i čak nekompatibilnosti interesa koje su privremeno zanemarene za vrijeme rušenja, ali će doći na svoje i progurati se u prvi plan u trenutku kad se posao završi; i od pothvata pomirenja nepomirljivog kroz sinkronizirane emocije - svojstva zloglasna po tome što ih je jednako lako pobuditi kao što lako sagore i izblijede - sagore i izblijede mnogo, mnogo brže no što je potrebno da se zasnuje i izgradi alternativno društvo u kojem će jedini razlog za izlazak ljudi na ulice biti uživanje u zajedništvu i prijateljstvu. Ili, kako je Richard Sennett nedavno opisao modalitet hitno nam potrebne varijante humanizma: u korist neformalne, otvorene suradnje. Neformalna znači da pravila suradnje nisu unaprijed postavljena, već se uspostavljaju u tijeku suradnje. Otvorena znači da ni jedna strana ne ulazi u suradnju pretpostavljajući unaprijed da zna što je istinito i dobro - umjesto toga, svaka od njih pomirljivo igra ulogu učenika jednako kao i učitelja. I, konačno, suradnja: to jest, interakcija usmjerena na postizanje uzajamne koristi sudionika umjesto na njihovu podjelu na pobjednike i poražene.

Socijalno okruženje

Ne zvuči li ovaj program zastrašujuće, nevjerojatno, nebulozno, utopijski, nemoguće? Pa, suprotno elektronički inspiriranim i poticanim očekivanjima, treba vremena - mnogo vremena - da se nemoguće učini mogućim. Također je potrebno mnogo razmišljanja, raspravljanja, strpljenja i izdržljivosti da bi se to postiglo. Svim tim kvalitetama zasad oskudijevamo - i najvjerojatnije će tako i ostati dok god nam nedostaje socijalno okruženje koje će biti sklonije njihovu stvaranju od ovog u kojem trenutno živimo.

Napisao: Zygmunt Bauman

Preneseno s portala Social Europe Journal