Beograd u ožujku 1941. godine. Na kraljevskom dvoru probritanska grupa oko generala Simovića odbacuje Trojni pakt i riskira rat s moćnim Trećim Reichom. Prve posljedice nove politike osjetili su folksdojčeri u Vojvodini. Razulareni srpski vojnici i policija upadaju na seoska imanja, zlostavljaju žene, a muškarce tjeraju u logore. Jedini spas žrtvama progona nudi otmjena vlastelinka iz tog kraja, podrijetlom Njemica, koja je udana za Slovenca kozmopolitskog svjetonazora. U svom dvorcu ona zabavlja srpske časnike, čak prihvaća i njihova udvaranja, no samo zbog toga da bi nabavila spiskove za uhićenje “sumnjivih” mještana. Kad joj taj naum uspije i ljudi sa “crne liste” budu sklonjeni na sigurno, nevolje ne prestaju: u školi su još ostala njihova djeca koju također treba prebaciti preko granice. Srpski su stražari posvuda, a metode su im iznimno okrutne…

Prošlog tjedna u beogradskom Muzeju Jugoslovenske kinoteke održan je neobičan festival 'Zapaljiva Europa', na kojem je prikazano 20-ak ostvarenja nastalih u razdoblju dok su se filmovi još snimali na zapaljivoj nitratnoj vrpci: u iznimno zanimljivom programu najviše su pažnje privukli svojedobno kontroverzna drama 'Probisvijet' Federica Fellinija i dvodijelni dokumentarac 'Olimpijada' vodeće nacističke redateljice Leni von Riefenstahl To je – ukratko – sadržaj njemačkog filma “Ljudi u oluji”, snimljenog u jesen 1941. u očitoj namjeri da se opravda nacistička invazija na kraljevinu Jugoslaviju i bombardiranje Beograda 6. travnja iste godine. Neobična je jedino činjenica što je film ovih dana prikazan upravo u Beogradu, u dvorani Muzeja Jugoslavenske kinoteke, gdje je održan festival nitratnog filma, nazvan “Zapaljiva Evropa”. Koncept tog sada već tradicionalnog festivala (ovo mu je četvrto izdanje, a prvi put je organiziran 1998.) je prikazivanje dvadesetak izabranih filmskih naslova, kojima je zajedničko to što su snimljeni na nitratnoj vrpci. Sve do druge polovice prošlog stoljeća nitrat je bio glavna podloga fotografskoj emulziji, ali suviše bi se lako zapalio, pa ga je nakon brojnih nesreća i požara u projekcionim kabinama zamijenio puno sigurniji acetat. Nitrat je danas tek pomalo zaboravljeni dio povijesti kinematografije, ali djelatnicima u svjetskim kinotekama ta je supstanca aktualna svakodnevica jer su na njoj sačuvana još mnoga filmska blaga – ako već nisu prebačena na vrpce s nezapaljivim podlogama.

“Zapaljiva Evropa” bi možda ostao program namijenjen samo malom broju filmskih specijalista da nije njegova iznimno intrigantnog koncepta. Naime, svaki od uvrštenih naslova nadilazio je usko stručne okvire, pa čak i kad je u pitanju bila krnje sačuvana kopija mađarske melodrame “Posljednja noć” iz 1917., posuđena od Nacionalnog filmskog arhiva iz Budimpešte. U jednom prizoru razočarana glumica prima mladog bogataša, ali nakon izmjene strasnih zagrljaja ustanovi da je to njezin vlastiti sin! Da je film snimljen u Americi četrdesetih ili pedesetih godina, scena ljubljenja majke i sina letjela bi iz završne verzije, no u Mađarskoj u prvim desetljećima prošlog stoljeća nisu bili baš tako ćudoredni. Zanimljivo je bilo vidjeti i sjajno restauriranu kopiju talijanskog filma “Maciste u paklu” iz 1926. (impresivan posao obavili su Kinoteka iz Bologne i Danski filmski muzej iz Kopenhagena), nadahnutog Danteovom “Božanstvenom komedijom”, s Bartolomeom Paganom u naslovnoj ulozi, krupnim i mišićavim glumcem čiju je mimiku oponašao i sam Benito Mussolini. Tadašnji majstori filmskih trikova nisu imali kompjutore da bi pomoću njih dočarali vragove i raznorazna čudovišta, ali nekih njihovih dosjetki ne bi se postidjeli ni današnji hollywoodski blockbusteri.

Zavidan je raritet bila i obnovljena i dopunjena kopija filma Federica Fellinija “Probisvijet”, snimljenog 1955., nakon velikog uspjeha “Ulice” (Oscar za najbolji strani film). Premijerno prikazan na venecijanskom festivalu, “Probisvijet” je žestoko napala katolička i ljevičarska kritika, a u autorovoj je filmografiji sve donedavno kotirao kao “slabiji Fellini”. I sam ga se redatelj nerado prisjećao jer je na snimanju imao velikih problema s poznatim hollywoodskim karakternim glumcem Broderickom Crawfordom: taj je rijetko kad bio trijezan, neprestano je kasnio i preko volje slušao upute redatelja, pa je pravo čudo kako se njegova interpretacija i danas doima sugestivno. Nakon venecijanskog kraha, Fellini je u dogovoru s producentom skratio film za petnaestak minuta, napravivši 115 naizgled nevidljivih montažnih rezova, pokušavajući ublažiti ono što je razgnjevilo kritičare i nastojeći ubrzati ritam cjeline, koja je po sudu nekih bila pretjerano razvučena. Kinoteka Bologne vratila je “Probisvjeta” u prvotno stanje i njezinu direktoru Gian Luci Farinelliju, koji je kopiju osobno donio u Beograd, zbilja treba čestitati na trudu. Ta priča o grupici prevaranata koji se jednom preoblače u katoličke svećenike kako bi od skromnih seljanki izvukli njihovu jedinu ušteđevinu (posebno je subverzivan prizor u kojem se oni nabacuju krunicama i biskupskim šeširom), a drugi put se predstavljaju kao opunomoćenici gradskog stambenog poduzeća i cijede zadnju liru od sirotinje za nepostojeće stanove sada je još tragikomičnija i slojevitija: nikakav “slabiji Fellini” nego jedan od najzanimljivijih ostvarenja u opusu autora, koji je često znao ugnjaviti egocentričnim filmskim esejima.

Program europskih filmova iz nitratnog razdoblja suvremenom je gledatelju bio zanimljiv i stoga što su u njega uvrštena ostvarenja koje je danas vrlo teško vidjeti zbog tzv. ideološke cenzure. U kinima i na televizijskim kanalima koji prikazuju staro filmsko blago rijetko kad ćete naići na filmove iz Trećeg Reicha, zadojene nacističkim svjetonatorom, kao ni proizvode istočnoeuropskih kinematografija, nastale po socrealističkom diktatu. Dvodijelna “Olimpijada” Leni Riefenstahl, filmska kronika Olimpijskih igara održanih u Berlinu 1936., još je najmanje kontroverzna budući da je danas već stogodišnja redateljica uspjela uvjeriti čak i svoje najljuće protivnike da ju je tijekom njezine karijere ponajviše zanimala forma, a ne sadržaj, pa čak ni kada je 1934. snimila “Trijumf volje”, posvećen kongresu Nacionalsocijalističke partije u Nurnbergu. “Olimpijada” se proteklih desetljeća uspjela nametnuti kao vrhunac kreativnog, estetiziranog dokumentarizma, a prigodom brojnih televizijskih emitiranja posvuda po svijetu nitko više ni ne pokušava ukloniti kadrove Adolfa Hitlera i njegovih doglavnika kako zadovoljno promatraju za to razdoblje uistinu fascinantnu sportsku priredbu. Usprkos dostupnosti filma na videu i televiziji, dvorana Muzeja Jugoslovenske kinoteke bila je ispunjena do posljednjeg mjesta: ime Leni Riefenstahl posve je dostatan mamac da beogradska publika ne ostane ravnodušna.

Golemo zanimanje vladalo je i za već spomenute “Ljude u oluji”, koji su – umjesto u Vojvodini – snimljeni u selima Hrvatskog Zagorja, Poznanovcu i Moraču (vjerojatno je zato i jedan od likova, mjesni ljekarnik koji pomaže folksdojčerima, predstavljen kao Hrvat). Dok su se njemački glumci prilično nespretno borili sa srpskim riječima (slično kao i slovački glumci koji su igrali bosanske Srbe u nedavnom hollywoodskom hitiću “Iza neprijateljskih linija”), gledatelji su se smijuckali, ali nakon završetka projekcije nije bilo ni fućkanja ni podrugivanja. Ta akcijska melodrama nije izložena profinjenim redateljskim prosedeom, ali se lako gleda, a mnogima nije promaklo intrigantno profiliranje srpskog časnika (Josef Sieber), koji se uzaludno nada ljubavnoj noći s glavnom junakinjom (Olga Tschechowa, navodna ljubavnica nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa). Kad postane jasno da su njegovom krivnjom folksdojčeri uspjeli pobjeći, pretpostavljeni stavlja pred njega pištolj kojim treba izvršiti samoubojstvo: intrigantan srpski kodeks časti iz njemačke vizure.

Virtuoznim redateljskim stilom odlikovala su se dva socrealistička filma, demantirajući tvrdnju da ideologizirana ostvarenja ne mogu biti uvjerljiva. Ruska politička melodrama “Susret na Labi” snimljena je 1949. u razdoblju već zahuktalog hladnog rata, a njezina prva scena prikazuje pobjedničko slavlje Crvene armije i američkih trupa, da bi zatim entuzijazam zbog poraza nacizma splasnuo u međusobno nepovjerenje i netrpeljivost. Film je sjajno režirao Grigorij Aleksandrov, dvadesetih i početkom tridesetih bliski suradnik Sergeja Ejzenštejna, a kasnije rodonačelnik ruske zvučne komedije (“Pastir Kostja”, “Volga-Volga”), a Eduard Tisse, omiljeni Ejzenštejnov direktor fotografije, snimio je tako fascinantne prizore porušene Njemačke da se samo zbog njih isplati vidjeti “Susret na Labi”. Kad se još pridoda da je glazbu skladao Dmitri Šoštaković, postaje jasno da je u pitanju malo više od političkog pamfleta. Propagande u “Susretu na Elbi”, dakako, ima, i to ne malo! Kad jednog od visokih ruskih dužnosnika optuže da pokušava okupirani dio Njemačke dovesti pod sovjetsku vlast, on odgovara: “Sovjetska vlast se ne nameće, nju treba zaslužiti”. Najbizarniji je prizor Sodome i Gomore u dijelu grada koji kontroliraju saveznici: u barovima su natpisi “Samo za Amerikance”, američki vojnici bijele puti šikaniraju svoje crnačke suborce, njemačke žene prodaju na ulici svoje draži samo da prežive, a gramzljivi američki generali i njihove supruge nastoje se što jeftinije dokopati vrijednih slika i ostalih umjetnina. Ipak, moć iluzije je tolika da gledatelja prestaju smetati očite ideološke izmišljotine te ih doživljava kao čistu fikciju, koja mu drži pažnju jer je spretno napravljena. Osim toga, ruski filmaši upozoravaju da oni nisu ni protiv Nijemaca ni protiv Amerikanaca: da su prvi više čitali Heinea a manje slušali Hitlera, da su drugi više idolizirali Marka Twainea umjesto generala MacArthura, zasigurno ne bi bilo ni 2. svjetskog rata ni hladnog rata!

Podjednako su zanimljive “Sudbine žena”, istočnonjemački film u već izblijedjelom agfa-koloru, nastao 1952., u vrijeme kad je Istočni i Zapadni Berlin dijelio samo most kojim se prelazilo bez pretjeranih kontrola. Istočni Berlin prikazan je kao socijalno idilična sredina, koja svojim žiteljima nudi zaposlenje, zdravstveno osiguranje, pa čak i besplatne dječje vrtiće. U njemu stradaju samo oni koji ne kontroliraju svoje potrebe i emocije. Jedna od protagonistica filma je djevojka koja je nehotice ugušila svog malog brata jer ju je pokušao spriječiti da opljačka majčinu ušteđevinu: njome je kupila prekrasnu haljinu, nadajući se da će njome povratiti ljubavnika koji ju je odbacio. Plan joj se izjalovi jer taj je nepopravljiv ženskar, no čak i u zatvoru za takvu grešnicu ima spasa: dodjeljuju je u tvornicu, gdje se potvrđuje kao solidna radnica, pa se čak uspije pomiriti s majkom i naći novog dečka. To se zbilja moglo dogoditi samo u Istočnom Berlinu! Film je vrlo fino režirao Slatan Dudow, Bugarin koji je dvadesetih godina studirao u Berlinu, u Moskvi upoznao Majakovskog i Ejzenštejna, a s Bertoltom Brechtom 1933. napravio “Prazne trbuhe”, jedini njemački prokomunistički film, koji je zbog svog ideološkog naboja odmah zabranjen. Brecht, koji se po slomu nacizma vratio iz Amerike i skrasio u DDR-u, surađivao je i na “Sudbini žena”: napisao je tekst za dvije pjesme svog čestog suradnika, glasovitog ljevičarskog skladatelja Hannsa Eislera, a jedna od njih izvodi se u filmu dok radnici podjaruju vatru u visokoj peći. Ideološki kič ili edukativni diskurs? Odgovor je vješto izbjegnut, kao, uostalom, i u svim dijelovima filma s natruhama propagande. Gledatelj se usredotočuje na priču o šest žena, pa jedva obraća pažnju na teze o socijalističkim blagodatima, kao i na činjenicu da jedna od junakinja na jedva zamjetnom mjestu u kući drži Staljinov portret.

U zemljama s visokorazvijenim kinematografijama ideološke doktrine očito nisu mogle zatrti filmske vještine. Poljski film “Varšavska premijera” iz 1950. možda bi bio ukočena povijesno-glazbena melodrama o velikom nacionalnom skladatelju u stilu našeg Lisinskog, međutim, filmska kultura u Poljskoj u tom je razdoblju očito bila veća nego u Hrvatskoj: peripetije oko postavljanja opere “Halka” Stanislawa Moniuzkog, sredinom 19. stoljeća, dočarane su redateljski spretno, a glavni junak nije bogomdani genij, nego skromni provincijalac kojem utjecajni poklonici omogućuju prvi veliki uspjeh. Nasuprot tome, vrlo niska razina filmske kulture u poratnoj Jugoslaviji bjelodana je po filmu Nikole Popovića “Majka Katina”, snimljenom 1949. u produkciji beogradskog “Avala filma, prema scenariju Oskara Daviča. U njemu igraju glumci koje smo gledali u značajnim hrvatskim filmovima kao što su Nada Škrinjar (“Koncert”), Miša Mirković (“Bakonja fra Brne”) i Jugoslav Nalis (“Plavi 9”), prepoznajemo i Sandu Fideršeg i dramatičara Peru Budaka, a na soundtracku slušamo Filharmonijski orkestar NR Hrvatske. Politički je kontekst te politizirane melodrame zanimljiviji od njezina kreativnog dosega. Priča se bavi građanskim ratom u Grčkoj, borbom Markosovih partizana i tamošnje komunističke partije protiv monarhista: kad je film dovršen, partizani su poraženi, Jugoslavija je priznala novi režim, pa je “Majka Katina” završila u bunkeru iz kojeg je izvađena tek prošle godine. Povjesničari hrvatske kinematografije bit će zasigurno zainteresirani za nju zato što je Popović potpisao i prvi hrvatski poratni cjelovečernji film ”Živjet će ovaj narod”, ali dok je potonjem kakvu-takvu formu dao snimatelj Oktavijan Miletić, “Majka Katina” kaotično je ostvarenje u kojem jedva razabirete tko su Markosovi partizani a tko monarhisti, scene su rogobatno koncipirane, a nepodnošljivi patos prožima čak i najobičnije prizore. I “Majka Katina” zanimljivo se uklapa u niz ostvarenja socrealističke poetike iz programa “Zapaljiva Evropa”, ali po tom bi filmu zaključili da su Rusija, Istočna Njemačka i Poljska za zemlje bivše Jugoslavije bile pravi Hollywood.