Mnogo je onih koji pretendiraju na autorstvo ideje o rezoluciji Hrvatskog sabora o kandidaturi Hrvatske za EU. Nakon premijera Račana i predsjednika HDZ-a Sanadera javio se i predsjednik Mesić. Činjenice su ipak drukčije. Oporba, a posebno ja i Ivo Sanader, potaknula je Vladu na donošenje te rezolucije. Oporba se prvi put uspjela dogovoriti o zajedničkom nastupu i nakon prijedloga Vladine rezolucije predložila i svoju vlastitu. Pregovori nisu tekli glatko, ali ipak je u oporbi usklađivanje završeno tijekom izvanrednog zasjedanja Sabora. Oporbena rezolucija je zajednički napor svih stranaka i nikoga ne treba posebno isticati, ali ipak treba napomenuti da su HDZ i DC vrlo brzo i lako uskladili prvi prijedlog rezolucije. Već sama činjenica da se oporba prvi put uspjela uskladiti ima veliko značenje, kad se zna da su oporbene stranke imale vrlo konstruktivnu ulogu pri donošenja Ustavnog zakona o zaštiti manjina, a HDZ i DC pri upućivanju kontingenta hrvatske vojne policije u Afganistan. Još veću važnost ima donošenje te rezolucije kad se zna da je prema zadnjim Markotelovim istraživanjima (N = 2800, 14. prosinca 2002.) oporba znatno snažnija od vladajuće koalicije (za više od 10 posto).

Oporba se odgovorno ponijela i prema onom dijelu nacionalnog programa Vlade za priključivanje EU koji se tiče usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravilima i propisima EU. Vlada je tim zadnjim potezima oporbe izgubila i značajan predizborni adut. Posebno je važno da europska pitanja ne budu predmet predizbornih nadmetanja i dnevne politike. Nakon rezolucije međustranački dogovor o europskim pitanjima u izbornoj godini neće biti lako postići, ali ga svakako treba pregovorima pokušati postići (odnosi s Haaškim tribunalom, susjednim državama, a posebno BiH, HRT, povratak izbjeglica, reforma pravosuđa). Na tim će se pitanjima profilirati stranke, ali i moguće buduće poslijeizborne koalicije. Koliko je to važno, najbolje pokazuje odluka nizozemske vlade da neće ratificirati Sporazum o stabilnosti i pridruživanju dok se ne izruči general Bobetko. To je nakon Britanije druga članica EU koja je zamrznula ratifikaciju sporazuma.

Trnovit put u Europsku uniju

Nakon saborske rezolucije te izjava Wolfganga Schussela i Guntera Verheugena najnovija izjava nizozemske vlade za hrvatsku javnost, ali i za hrvatsku Vladu, dolazi kao hladan tuš. Za ozbiljne analitičare ne dolazi neočekivano, kao što nije neočekivan ni interes Svete Stolice za probleme Hrvatske s europskim integracijama. To je predsjedniku Mesiću za vrijeme posjeta Svetom Ocu od najviših dužnosnika Svete Stolice i jasno rečeno (kardinal Sodano i msgr. Toran). Očito je da Hrvatska neće lako izboriti kandidaturu za EU te da je već sada jasno da će EU čekati parlamentarne izbore i program nove vlade do donošenja konačne odluke. Ali je jako važno kako će biti ocijenjena hrvatska molba za kandidaturu za članstvo u EU na summitu šefova država ili predsjednika vlada u Solunu (lipanj 2003.).

Podrška hrvatskoj molbi značila bi da smo na dobrome putu te da realno možemo postati kandidatom za EU nakon parlamentarnih izbora, a 2007. zajedno s Bugarskom, Rumunjskom i eventualno Turskom i članicom EU. Moramo biti svjesni da ni jedna država tzv. zapadnog Balkana ili zemalja obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja ili tzv. zemalja 5-1+1 (Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija) neće poduprijeti hrvatsku želju za individualnim pristupom, a neke će biti i izrazito protiv izdvajanja Hrvatske iz te skupine bez obzira na individualna postignuća (Srbija i Crna Gora).

Hrvatska nema ni jednog snažnog sponzora u EU među velikim državama (Austrija i kancelar Schussel najpostojaniji su zagovornici Hrvatske na putu u EU), a značajna skupina država unutar EU radije bi podržala regionalni pristup (demokratizacija cijelog prostora, gospodarski razvoj, obnova, rješavanje svih otvorenih pitanja, konačna ustavna rješenja za SRJ itd. i tek nakon toga primitak cijele te skupine država u EU).

Hrvatska mora višestruko prednjačiti ispred svih država skupine 5-1+1 kako bi postala kandidatom za EU (makroekonomska stabilnost, demokratski i gospodarski razvoj, kudikamo aktivnija politika prema susjedima, uspješno rješavanje manjinskih pitanja i visoki standardi ljudskih prava). Hrvatska je dosad mnogo toga propustila. Vanjska politika prema susjedima bila je nedovoljno aktivna i nedovoljno odlučna, a često i nekompetentna (Sporazum o državnoj granici sa Slovenijom, posebno razgraničenje na moru, naftna afera sa Slovenijom i BiH itd.). Dugo se petljalo s Ustavnim zakonom o zaštiti manjina, događanja na HRT-u su tragikomična, a Vlada još nije spremna donijeti novi zakon o HRT-u koji će otkloniti utjecaj politike na HRT. Reforma pravosuđa još nije ni počela, a veliki napori za povratak izbjeglica nisu dovoljno vrednovani u međunarodnoj zajednici. Ukratko, put Hrvatske prema EU bit će trnovit, a mogu ga dovesti do kraja samo odlučna, homogena i kompetentna vlada i europski orijentirana oporba. Inače balkansku sudbinu nećemo moći izbjeći ni u sljedećih 10-12 godina.

Nadbiskup Bozanić i Sveti Otac

Božićna poruka nadbiskupa Bozanića odlučno je europski orijentirana i kršćanski jasna. Korupcija na svim razinama društva je rak-rana društva protiv koje se država zasad neuspješno bori. To nije uspjelo ni HDZ-ovoj vlasti, a unatoč svim predizbornim obećanjima ni danas vladajućoj koaliciji, iako je na tome u najvećoj mjeri dobila izbore. Previše se bavimo prošlošću, a premalo budućnošću, gospodarskim razvojem, izvozom, premalo smo tolerantni. Crkva je kroz poruku nadbiskupa Bozanića ponovno učinila iskorak. Bilo bi dobro da je u tome prati i politika, a posebno hrvatska Vlada. Sveti će Otac, ne pogorša li se njegovo zdravstveno stanje, vrlo vjerojatno posjetiti Hrvatsku u lipnju iduće godine. To će biti njegov treći posjet Hrvatskoj i njegov jubilarni 100. put u inozemstvo. Već sama ta činjenica jasno pokazuje brigu i interes Svetog Oca za Hrvatsku. On je uvijek u ključnim trenucima, od pomoći u međunarodnom priznanju Hrvatske, rješavanju sukoba u BiH, posebno između Hrvata i Bošnjaka, rješavanju posljedica rata, pokazivao veliko razumijevanje za Hrvatsku, a i današnje poruke Svete Stolice, što se tiče europskih integracija Hrvatske, treba ozbiljno shvatiti.

Predsjednik Mesić i ministar Picula

Ministar vanjskih poslova Tonino Picula upravo je završio posjet zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a predsjednik Stipe Mesić namjerava putovati u Južnu Koreju. Ti su posjeti važni i korisni za Hrvatsku, uključujući i posjet ministra vanjskih poslova Picule Libiji (radi unapređenja gospodarske suradnje s Libijom). Ali prijedlozi za posredovanje na Bliskom istoku i Koreji (između Južne i Sjeverne Koreje) nisu ni ozbiljni ni realni za zemlju veličine Hrvatske koja ima mnogo vlastitih problema i u vlastitom razvoju i u procesu integriranja u Europu. Ni EU se nije proslavila na Bliskom istoku, a u Koreji nije ništa ni pokušavala. Kurtoazija veleposlanika jedne države je jedno, a realnost i mogućnosti Hrvatske nešto posve drugo. Zar neki prethodni slučajevi sa sličnim inicijativama nisu bili dovoljno poučni (npr. pokušaj posredovanja u Makedoniji između makedonske vlade i albanskih pobunjenika)?