U svojoj božićnoj poruci nadbiskup Bozanić poručio nam je da prestanemo s jalovim obračunima iz prošlosti i okrenemo se sadašnjosti. Da monsinjor Bozannić kojim slučajem živi na Divljem zapadu, a ne u Hrvatskoj, savjetovao bi nam valjda, da zakopamo ratne sjekire i da se i bljedoliki i crvena braća konačno okrenu realnim problemima. Nadbiskup je pri tome upozorio upravo na mlade snage, koje već po definiciji rođenja, identiteta, odgoja i interesa nisu toliko opterećene prošlošću. To me tako lijepo podsjeća na jedan predizborni spot prije glasovitih izbora 3. siječnja, kada se dvije lutkice iz prošlosti jalovo svađaju i bore na bizarnoj pozornici povijesti, a neki tamo mladi zijevaju od dosade. Ili tako nešto. Poruka toga spota bila je jasna u istoj mjeri u kojoj je sada i ova nadbiskupska. Naravno, načelno ćemo se složiti. I s ovogodišnjom božićnom porukom i s porukom onoga spota od 3. siječnja prije dvije godine.

Složit ćemo se svakako i s činjenicom da biskupske poruke u javnosti u ovoj zemlji dobivaju poprilično prostora, da se o njima govori i da ih prenose svi relevantni mediji. Iako se ne slažem uvijek sa sadržajem tih poruka, kao što je bilo primjerice kada se ni kriv ni dužan na meti jednoga biskupa našao Internet, načelno podržavam poruke monsinjora Bozanića. No, problem, izgleda, nije u samim porukama. Barem nije u onome što one znače. Nije, dakako, niti u javnoj pažnji jer nje ima i više nego dovoljno. Problem je prvenstveno u začuđujućoj nesposobnosti da katolička većina u ovoj zemlji te poruke stvarno i čuje. One su postale neka vrsta božićnoga dekora, kao one male lampice na borovima, ili crvene čizme pune bombončića. Hrvatska je, kao što je već Matoš govorio, zemlja skandala bez posljedica. Isto je tako zemlja javnih poruka bez razumijevanja. A onda i bez posljedica. Što je najgore, čini mi se da vrlo malo ljudi stvarno misli da ih te poruke kao vjernike i katolike na nešto obavezuju. Prihvatit će Crkvu kao dio svoga nacionalnoga identiteta, govorit će o tome glasno i ponekad pijano, pogotovo u ovo predbožićno vrijeme, ali neće smatrati da ih poruka k dobroti, pomaganju, moralnosti na nešto obvezuje. Ukoliko se takvom jednom čovjeku takvo nešto i prigovori, da eto ne sluša pastire Crkve za koju je, u određenim konstelacijama, spreman i ubijati, takav individuum reći će da i popovi lažu i kradu, da se bogate i da ponekad rade one stvari s dječicom. I to da je toliko uzelo maha da se i glavni šef, eto, morao ispričati.

Kao i u svemu, eto i u ovoj stvari postoje dvostruka mjerila koja doprinose dvostrukom, trostrukom ili mnogostrukom moralu. To ide dotle da mi se čini korisnijim da se monsinjor Bozanić pojavi na televiziji i umjesto dobrohotnih riječi božićne poruke, objavi narodu, urbi et orbi, novi recept za spremanje bakalara. Tada, osim što bi ga svi slušali, netko bi ga valjda i čuo. Pa bi se ta nova klopa možda pojavila i u gostionici iz susjedstva, kamo ponekad odlazim na marendu. Jer, moram priznati, dosta mi je već bakalara na isti način: s krumpirom i u bijelo. Dvije opcije i bez mašte. Doduše, to je tradicija, baština bogati, ali i baštinu valja ponekad malo osvježiti ako je apšisala.

A za tu tradicionalnu ravnodušnost prema božićnim porukama pastira Katoličke crkve u Hrvata postoje, čini mi se, dva temeljna razloga. U prvom redu spomenute poruke zahtijevaju od pastve duboke i korijenite promjene. Ono, da se zagledaju malo u vlastito srce i izvade odande oštre komadiće stakla na koje se mala djeca mogu porezati. Poruke su to, naime, koje ne odgovaraju upravo onima što svoj identitet grade na načelima koja im se temeljno suprotstavljaju i koja uopće nisu ni katolička ni kršćanska, a stara su koliko i ta crkva: oholosti, sebičnosti, pohlepe, neosjetljivosti prema bližnjemu, ako se već govori uopćeno. Ukoliko malo konkretiziramo, tu su privatizacijski grijesi, drpaža i lopovluk koji su stotine tisuća života pretvorili u mizeriju, mržnja i srditost, nesposobnost za opraštanje i osveta kao spiritus movens svakog djelovanja, štovanje idola u obliku lokalnih političkih vođa, rasizam i šovinizam. Problem je u tome što se čitav taj ideologijski i idejni kompleks vjere u jednom trenutku takvim barabama učinio kao pogodan rekvizitarij za provedbu njihovih u osnovi heretičkih ciljeva: protiv crkve kao zajednice vjernika, protiv Boga i, naposlijetku, protiv čovjeka.

Drugi razlog nije ideološke nego više praktične prirode. Blagdani, pa i Božić, za nas su sve manje dani opuštanja, zajedništva i uživanja, a sve više razlog žurbe, stresa, nevjerojatnih napetosti i gužve. Za prosječnog zaposlenog čovjeka u Hrvatskoj, koji radi sve više, Božić se polako pretvara u još jedan posao koji treba obaviti, u još jednu dužnost. Javno slavljenje Božića donijelo nam je uređene izloge, osvijetljene jelke, i svu tu lijepu predbožićnu atmosferu po koju smo prije odlazili u Graz ili Beč, ali donijelo nam je to i neviđene gužve po dućanima, nemogućnost da desetak dana prije rođenja Kristova išta u gradu normalno obavimo, izvanredno stanje po kancelarijama, i paklenu prometnu gužvu. Upravo sam danas, recimo, putovao automobilom od Šalate do Interkontija dva i pol sata. Zapravo, u tom predbožićnom prometu se toliko psuje da se uopće čudim što se mali Isusek pristaje svake godine ponovno roditi. Pogotovo kad zna da u dobrom dijelu slučajeva psuju upravo njega. Netko bogohulan mogao bi pomisliti da se upravo zato i rađa, da bi ljudi u školjkama svojih automobila imali koga psovati.

Sav taj silan stres, lica izobličena od psovanja iza vjetrobrana automobila, sve to nas zapravo onemogućuje da uopće čujemo i vidimo išta, a kamoli razumijemo božićne poruke prvoga pastira. Pa će tako, nažalost, biti i ove godine. Te će riječi i dalje biti samo dekor. Doduše, dekor bez kojega teško možemo zamisliti Božić. I dok je tako, bljedoliki i crvena braća s početka ovoga teksta i dalje će se sukobljavati na različitim bojnim poljima diljem našega suvremenog življenja. Treba reći, zapravo, da je to jedan prilično zahvalan sukob koji se može kalemiti na nebrojeno puno različitih situacija, a može ga se uprisutiti u gotovo svim društvenim aspketima. On je, naprosto, nužan kao prostor manipulacije, lova u mutnoj vodi gdje, kako kaže Balašević, grabi štuka na vrhu i som sa dna. Spomenuti je sukob, naravno, neizostavan temelj i onima koji se svojim programima žele od njega odmaknuti, kao platforma razlikovanja.

Zanimljivo je da i mnogi crkveni ljudi nadbiskupske poruke slušaju s figom u džepu. Sve dok se veći dio raspoloživih društvenih snaga dobre volje, i civilnih i crkvenih, maksimalno ne angažira u drugom smjeru, sukob bljedolikih i crvene braće opterećivat će hrvatsku povijest, sadašnjost, a bome i budućnost.