Da se hrvatska politička scena uoči Božića ne bi ograničila samo na historijske događaje tipa Mesićevoga susreta s članovima Društva svetog Jeronima, pobrinuli su se Ivica Račan i suradnici naprasnim pokretanjem još jedne kampanje na temu približavanja Hrvatske Europskoj uniji. Ničim neposredno izazvan, Račan je krajnje ezoterični fenomen hrvatskoga ulaska u Europu pretvorio u lokalni “breaking news”, kao da je Hrvatskoj iz Bruxellesa stigla otvorena ponuda za priključenje, a ne poruka o eliminaciji do daljnjega.

Nizozemska je, na primjer, zbog hrvatske opstrukcije Haaga – neizručivanja Bobetka – odbila ratificirati sporazum između Hrvatske i EU o stabilizaciji i pridruživanju; istu stvar prije je učinila i Velika Britanija. Europska unija upravo je primila deset novih članica – među kojima Hrvatske, dakako, nema – i objavila da je ciklus proširenja time završen na neodređeno vrijeme. Činjenice, dakle, govore da je na planu političkoga ulaska u Europu Račanova vlada, u svome aktualnome mandatu, doživjela temeljiti, potpuni i apsolutni debakl. Netko drugi na Račanovom mjestu zašutio bi i priznao da je antieuropska kabala – jedna od utjecajnih pojava u Hrvatskoj – ostvarila dugoročnu taktičku pobjedu. Ali Račan nije od takvih. Premda izbjegava borbu, on želi djelovati kao borac. I kad je na podu, on je optimist. Opsjene su njegovo moćno oružje. Ako već Hrvatsku ne može uvesti u Europsku uniju, on može zato o odnosima Hrvatske s Europskom unijom u bilo kojem trenutku pokrenuti saborsku i medijsku raspravu impozantnih proporcija, filistarski pretpostavljajući da će već sama diskusija o pridruživanju propagandno odjeknuti poput pridruživanja kao takvog. Se non e vero e ben trovato.

Deklarativna spremnost za Europu

Nakon tri godine vladanja, formiranje nekakvoga “političkoga consensusa” oko pristupa Uniji preko noći je izvukao iz ideološke arhive i proglasio nacionalnom misijom prvoga reda. Što je radio te tri godine? Vlast je, među ostalim, osvojio na temelju parole da je Hrvatskoj mjesto u Europi, i u tome je – na početku mandata jednako kao i danas – uživao potporu ne samo hrvatske šutljive većine nego i parlamentarne oporbe s kojom se sada ponovno usiljeno nateže oko istoga. Dobro mu je poznato da nema relevantnoga političkoga faktora u državi koji će se otvoreno izjasniti protiv približavanja Europi, jer bi time kod građanskih slojeva, a i na međunarodnome planu, potpisao svoje političko samoubojstvo. U tom smislu Račanova najnovija parlamentarna “inicijativa” – izglađivanje fiktivnoga konflikta vlasti i opozicije oko europske ideje – još je jedna igra sjenki, besmisleno ponavljanje poznatih slogana i čisto gubljenje vremena.

Na površini hrvatske scene prividno dominiraju proeuropske ambicije koje determiniraju stranačku retoriku, ali ispod nje djeluju snažni antieuropski blokatori koji na suptilne ili nesuptilne načine sprečavaju njihovu praktičnu materijalizaciju. Račanova epoha potvrdila je da je Hrvatska za Europsku uniju sposobna deklarativno, ali ne i stvarno. Tuđmanu su 1990. godine bila puna usta Europe, da bi sljedećih deset godina utrošio na vođenje specijalnoga rata protiv europskih političkih institucija, boreći se – među ostalim – protiv Haaga zato da sam ne bi završio u njemu, i distribuirajući izmišljotinu kako Zapad radi na obnovi Jugoslavije. Račan je krajem devedesetih u usporedbi s Tuđmanom ostavljao dojam civiliziranoga političara, prilično komplementarnoga s europskim kriterijima funkcionarskoga djelovanja, koji je bahatome konvertitskome nacionalistu u trenutku dobrovoljno prepustio vlast vjerujući da se na taj način ponaša u skladu s historijskim okolnostima. Milošević napada, vrijeme je za HDZ; kad završi rat, SDP će dočekati svoju novu priliku.

Opća amnestija za HDZ-ove kriminalce

Na vlast je ponovno došao 2000. godine forsirajući, kao nekoć Tuđman, doktrinu o brzome pristupu Europskoj uniji, kojoj Hrvatska “prirodno” pripada. HDZ je zemlju udaljio od Europe, SDP će je vratiti u njezin historijski društveni habitat. Bravo, Račane – rekli su na to građani. Dobro zboriš; postani lider i povedi nas proklamiranim putem. U televizijskoj seriji kontradiktornih političkih poteza koja se vuče od početka reformacije do danas, Račan se međutim afirmirao kao zadrtiji pragmatički zaštitnik lokalpatriotističke ideje od Tuđmana. Kupio je prividan građanski mir dajući državne beneficije pripadnicima neofašističkoga pokreta koji su ga pučističkim metodama pokušali svrgnuti s vlasti. Pridržavajući se neformalnoga pakta o nediranju u osvojene povlastice, diskretno je proglasio opću amnestiju za hadezeovce ogrezle u kriminalu i omogućio im da zadrže plijen.

Skrivajući se iza proceduralnih pravnih paravana, suprotstavio se Haagu u većoj mjeri od Tuđmana. Tuđman je Haagu izručio sve koje je Sud tražio, Račan nije izručio gotovo nikoga. Dok je, međutim, naivni i kompromitirani Tuđman s jedne strane popuštao pritiscima a s druge držao živčane antihaaške i antieuropske filipike, staloženi Račan postojano drži štangu osumnjičenima za ratne zločine i istodobno se prema Haagu postavlja s naglašenim verbalnim uvažavanjem (engleski: “lip service”). U kontekstu razgovora o primjeni europskih kriterija u organizaciji države, Račan se – kako vidimo – na nizu planova pokazao kao “eurofob proeuropskoga profila”. Glumeći da se pridržava principa nemiješanja države u autonomiju pravosuđa, u sudstvu je dopustio nastavak dominacije kompromitiranih tuđmanovaca koji na montiranim procesima sustavno oslobađaju ratne zločince hrvatskoga predznaka.

Jalova diplomatska ekvilibristika

Unatoč Račanovoj umilnoj retorici, zapadnim institucijama nije promakla činjenica da Hrvatska na internome planu u velikoj mjeri funkcionira po antieuropskim standardima. Njezin vanjskopolitički establishment gura se po međunarodnim forumima i distribuira teze o Hrvatskoj kao vjernome europskome klijentu, neuspješno prikrivajući unutarnje društveno-političke procese koji o Hrvatskoj govore potpuno suprotno. Diplomatska forma pokušava se nametnuti kao fabrikacija stvarnosti. Sve je to, međutim, iluzija; “vješta diplomacija” je frazetina bez utemeljenja. Nikakva diplomatska ekvilibristika ne može poništiti društvene činjenice. Jasno je da međunarodni krugovi nisu bez razloga Hrvatsku eliminirali iz neposrednoga kruga kandidata za Uniju, i preporučili joj da čeka novu priliku u regionalnome vagonu G-klase.

Taj evidentni slom svoga europeizma, koji bi ga mogao skupo stajati na izborima, Račan sad pokušava na brzinu maskirati nekakvim nacionalnim “consensusima” i novom europskom inicijativom koja će Hrvatsku za mjesec-dva promovirati u ozbiljnoga kandidata za Uniju već 2007. godine. Da nije razmjerno žalosna, stvar bi bila prilično smiješna. Hrvatski sjeverozapadni susjedi u Uniju upravo ulaze en masse, a Ivica Račan – koji je tri godine mandata potrošio na razne forme antieuropskoga ulagivanja lokalnim desničarima – počeo je kao svoj politički trijumf isticati (vrlo sumnjivu i nejasnu) mogućnost da država Uniji pristupi za pet godina. I blefovi bi trebali imati nekakvu mjeru. Građane, razumljivo, boli đon što će se s Hrvatskom u odnosu prema Europskoj uniji zbiti za pet do deset godina, ali Račana zato ne boli đon kako će se aktualna hrvatska izolacija – do koje je dovela njegova unutarnja politika i odnos prema Haagu – odraziti na izborni status SDP-a. Europska buka koju je proizveo u parlamentu, služi mu u tom kontekstu – lenjinistički rečeno – kao opijum za mase.

STUPAC TJEDNA: BOŽIĆ I BOZANIĆ

U svojoj božićnoj poruci nadbiskup Bozanić apelirao je, među ostalim, na okretanje prema “mlađim članovima hrvatskoga društva koji nisu opterećeni starim osobnim i grupnim obračunima”. I nadbiskup je na svoje metaforičke načine razvio možda zaključak da su hrvatske ukorijenjene socijalne predrasude, ksenofobija, rasizam, šovinizam i plemenski mentaliteti nacionalni problem prvoga reda. Taj problem, nazvan “osobnim i grupnim obračunima”, po njemu je generičko-generacijski uvjetovan; mlađi naraštaji na njega su imuni.
S navedenim stavom Bozanić je psihološku klimu kakva dominira na hrvatskoj javnoj sceni podvrgnuo krajnje uvijenoj kritici. O. K. Za instituciju koja ideološki u značajnoj mjeri egzistira na bezuvjetnoj glorifikaciji nacionalno-tradicionalističkih fetiša, i to je već nešto. Ipak, Bozanićev stav je i oblik generacijskoga generaliziranja koje ne mora uvijek odgovarati činjenicama. Mladi u Hrvatskoj na planu rasizma i ksenofobije umiju biti temeljito zadrtiji od starih, a to potvrđuju i huliganski i rasistički ispadi na hrvatskim stadionima, začinjeni žalosnim podatkom da jedan tamnoputi igrač zbog navijačkoga rasizma nije mogao opstati u Dinamu. Protagonisti se u Hrvatskoj prirodno izmjenjuju na sceni, ali kolektivističke ludosti ostaju manje-više fiksne. A što se uvaženoga nadbiskupa Bozanića tiče, publika će ga doživljavati ozbiljnije kad počne govoriti direktno.