Objavljeno u Nacionalu br. 372, 2002-12-29

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

Kad se luđaci bave politikom, koja je kao stvorena za pothranjivanje sumanutih ideja, onda je smrt logična konzekvenca

Mit o ugroženosti pojedinih naroda u Bosni još je uvijek opće raširen i prilično prisutan. I za njegovo pothranjivanje bit će iskorišteno i ubojstvo u Konjicu, ali riječ je prvenstveno o činu luđaka, i tako ga treba i tretirati

Zoran FerićZoran FerićOvaj su Božić u Hrvatskoj i Bosni obilježile dvije potpuno suprotne vijesti: u selu Kostajnica, kraj Konjica, Moamer Topalović, navodno mudžahedin, masakrirao je hrvatske povratnike, obitelj Anđelić. Vijest je, naravno, to monstruoznija što se ubojstvo dogodilo u badnjoj noći, i što su se ubijeni i ranjeni članovi te obitelji spremali na polnoćku. Istovremeno, objavljena je i vijest da se u Hrvatskoj ovoga Božića manje pucalo i da je bilo osjetno manje prirotehničkih sredstava na ulicama naših gradova. To je u kontekstu tragičnih događaja u Bosni zazvučalo pomalo i kao cinizam. No taj se mogući cinizam, upravo tako kako se medijski dogodio, nastavlja zapravo na sve naše cinizme u proteklih dvanaest godina. Naime, rat u Hrvatskoj i Bosni bio je obilježen upravo jednim takvim cinizmom sudbine. Neki dijelovi zemlje i neki gradovi bili su gotovo potpuno pošteđeni rata, a rijetke žrtve, kao primjerice one zagrebačke, nerijetko se spominju upravo zato da bi se i glavni hrvatski grad nekako uključio u tu priču o općem stradanju. Ono što sam u vezi s prošlim ratovima smatrao osobito perverznim je upravo ta pošteđenost nekih i enormna patnja drugih. Dok je trajalo klanje u Vukovaru ili Dubrovniku, Zagreb ili Rijeka živjeli su relativno normalno. Upravo taj nesrazmjer ratnoga stradanja bio je i uzrokom, među ostalim, mnogih naših podjela. Građanski urbani korpus nije pretrpio direktne štete kao što se dogodilo rodovskom korpusu u Dalmatinskoj zagori, Bosni ili Hercegovini. Rat je tamo, jednostavno, bio krvaviji. I otuda se u Hrvatskoj stalno u nekom podtekstu političkoga govora provlače ti građansko-nacionalni sukobi. A nacionalni i vjerski fanatizam konjičkoga ubojice proizlazi, među ostalim, upravo i iz frustracija izazvanih jednim takvim sukobom. On, naravno, nije i jedini motiv. Štoviše, čini se da je upravo Topalovićevo individualno i osobnu ludilo ovdje odigralo ključnu stvar.

Naime, kad se luđaci bave politikom, a bave se jer je ona kao stvorena za pothranjivanje sumanutih ideja, onda je smrt logična konsekvenca. Mit o ugroženosti pojedinih naroda u Bosni je, još uvijek, opće raširen i prilično prisutan. Borba za nacionalne interese tako dobiva one herojske pozitivne tonove koji u suvremenome životu mnogima fale. Čovjek građanin u laičkoj državi lišen je, recimo, veličanstvene ideje žrtvovanja za naciju ili vjeru. A čin spomenutoga luđaka, koji, nažalost, nosi ime najsmješnije filmske obitelji, one iz Šijanova filma “Maratonci trče počasni krug”, je, dakle, oblik takvog samožrtvovanja. Ubojica je bio maskiran, po čemu bi se moglo zaključiti da se mislio sakriti, no on je ipak počinio otvoreno ubojstvo. I morao je pomisliti da može biti uhvaćen. Konačno, kad se to dogodilo, otvoreno je i priznao zločin. Vjerojatno se nadao istim onim rajskim djevama kojima se nadaju ljudi-bombe u Nablusu ili Čečeni u Groznom. Jedina je razlika što se nije raznio ili si prosvirao metak kroz tintaru.

Kad smo bili klinci, u trećem ili četvrtom razredu osnovne, jedan prijatelj iz razreda, s kojim sam se u to vrijeme intenzivno družio, rekao mi je: “Tako bih volio umrijeti za nekoga.” Njegova fascinacija žrtvovanjem bila je autentično ljudska. Proizlazila je iz dva naša idejna korpusa koji su u to vrijeme bili oštro suprotstavljeni, ali se, zapravo, nisu razlikovali u bitnom: kršćanske žrtve Krista i mnogih svetaca, i partizanskoga žrtvovanja za ideju i narod kojim su nas temeljito filali. Moj prijatelj iz razreda danas je poduzetnik i vjerojatnu mu ne pada na pamet da se za ikoga žrtvuje, a Topalovićev čin, kao i većina normalnih ljudi, promatra s gnušanjem. Ipak, jesmo li svi mi civilizirani pobornici građanskih vrijednosti imuni od ideje žrtvovanja? Ili postoji jedan trenutak odlučnosti, kao u Peckinpahovoj “Divljoj hordi”, kad se zdravi egoizam pretvara u opasni altruizam i strast samožrtvovanja? Upravo zato ovo se ubojstvo čini vrlo opasnim. Jer će ga oni koji su sami uvjereni da se žrtvuju za narod, a to su političke elite, pokušati na razne načine instrumentalizirati. To će pokušati učiniti one političke snage koje smatraju, recimo, da Hrvatska nije dovoljno umiješana u ta bosanska pitanja i da ne štiti dovoljno Hrvate iz BiH. Međutim, upravo je pod parolom zaštite hrvatskih interesa na tom prostoru počinjeno niz zločina, a zločini su posijali i ta minska polja u glavama lokalnih luđaka. U javnosti su se u povodu ovoga slučaja čule i ocjene da hrvatska vlast ne čini dovoljno za Hrvate u susjednoj republici. To mi se, dakako, čini kao ružan politički blef koji lovi u mutnom. Naime, kako se može zaštititi ljude od ovakvih ubojstava? Gotovo nikako. Upravo zato međunarodni je terorizam tolika opasnost jer se ne zna kada će i gdje udariti. I tko će biti žrtve. Naravno, uzimajući u obzir krvavi muslimansko-hrvatski rat, i svu mržnju koja je na bosanskim prostorima njime posijana, ne mogu se oteti dojmu da se upravo ovo božićno ubojstvo dogodilo ne samo u kontekstu lokalnih konjičkih zbivanja i povratka Hrvata, nego prije svega u okviru onoga što mnogi pripadnici muslimanske vjere u svijetu vide kao širi kršćansko-muslimanski sukob. Je li svakodnevna prijetnja Iraku djelovala na procese u mozgu luđaka? Uvjeren sam da jest. Pri tome, ni u jednom trenutku ne želim ni pokušati amnestirati ovo monstruozno ubojstvo, ali se ne mogu ne pitati što je, eventualno, potaknulo navodnoga mudžahedina Topalovića da ubija.

Strahota ovoga božićnog ubojstva proizlazi upravo iz snažno suprotstavljenih simboličkih kompleksa i stoga što rođenje Krista smatramo blagdanom mira. Pucnji koji su odjeknuli u Konjicu zapravo su pucnji upravo u taj mir i sve simbole Božjega rođenja. Ali to je, uvjeren sam ipak, djelo luđaka. Naime, kad je na televiziji javljeno za zločin, poslije šoka i nevjerice dogodila se zapravo prilično logična stvar. Federalni ministar MUP-a Ramo Masleša izjavio je kako nema indicija da je riječ o ubojstvu izazvanom nacionalnom mržnjom. Istovremeno, ministar MUP-a hercegovačko-neretvanske županije, očito Hrvat, Goran Bilić rekao je da je ubojstvo iz te pobude sasvim moguće. To se, naravno, ne bi događalo da je ubojstvo počinio čovjek koji za sebe misli da je, recimo, Spiderman. Shvatili bismo ga kao još jedan agresivni luđački ispad kakvih je u Bosni i Hrvatskoj u posljednje vrijeme na pretek. I stvar bi, uz izraze sućuti preživjelim članovima obitelji, ubrzo legla. Ovako, razne političke opcije spomenuti slučaj vide kao instrument za stjecanje političkih pozicija. Konkretno, ovaj strašni čin, nažalost, ima sve preduvjete da ga se politički instrumentalizira na najgori način. Oni koji u BiH i izvan nje nisu spremni direktno okrvaviti ruke, pomoći će, međutim, svojom instrumentalizacijom da se atmosfera mržnje, nepovjerenja i fanatizma još više zaoštri. A bez daljnjega, upravo iz takve atmosfere i frustracija povezanih s tim proizašle su i sumanute ideje Muarema Topalovića.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika