Libijci slave, ali u zemlji vlada kaos jer nema ni vojske ni policijeNakon što je građanski rat u Libiji gotovo pa stagnirao više tjedana, krajem prošloga tjedna stanje se ondje stubokom promijenilo. Gadafijev je konvoj presrelo NATO-ovo zrakoplovstvo i napadom dalo pobunjenicima vremena za djelovanje. Oni su bivšeg diktatora dodatno ranili, uhvatili i s njim se ponešto "poigravali" ne bi li im on onda navodno umro na putu do bolnice. Budući da je u sličnim nejasnim okolnostima tih dana poginuo i Mutassim Gadafi, zarobljeni sin bivšega diktatora, u tim se događajima gotovo pa nazire uzorak – brzom egzekucijom izbjegnuto je suđenje i sve neugodnosti koje bi ono moglo donijeti. Tako, dok ističu posljednji dani NATO-ove misije "Ujedinjeni zaštitnik" u Libiji, Nacionalno prijelazno vije- Libijci slave, ali u zemlji vlada kaos jer nema ni vojske ni policije će više nema izbora nego prihvatiti se upravljanja zemljom kojom je zavladalo.

VEĆ UNUTAR NEKOLIKO SATI od četvrtka u podne, kada se izgleda dogodilo pobunjeničko hvatanje Moamera Gadafija, pojavilo se više scenarija o njegovoj smrti. Nedvojbeno je da je rano ujutro po lokalnom vremenu započeo novi napad pobunjenika na Sirt, zadnje uporište bivšeg vladara Libije. Nakon jednog sata jutarnjih borbi, obrana lojalista počela je popuštati, a preostali branitelji dali su se u bijeg iz grada. Vladajući je konvoj iz središta uništenog grada krenuo prvo oko četiri kilometra na zapad ne bi li nakon toga skrenuo na jug – vjerojatno s namjerom izlaska iz naseljene zone i bijega u pustinju nekim od obližnjih suhih riječnih korita. Na tom su putu konvoj od više desetaka vozila uočile NATO-ove bespilotne letjelice da bi on ubrzo postao i metom više zračnih napada francuskih borbenih aviona. Prvo je raspršen konvoj, a naknadnim napadima bili su zaustavljeni i njegovi pojedini dijelovi, te je tako zaustavljen i bijeg. Dok je sada nedvojbeno da tada Gadafi nije bio ubijen, nije isključeno da je bio ranjen – što bi moglo objasniti odluku njegove pratnje da idućih nekoliko sati provedu u blizini, skrivajući se u nedalekim cijevnim odvodima za oborinske vode, pod cestom kojom se vozilo na jug u trenutku napada. Upravo ih je ondje zatekla patrola pobunjenika, vjerojatno poslana u izvid stanja na mjestu NATO-ova napada.

Dok službena verzija i nakon više dana od Gadafijeve smrti govori o nekakvoj unakrsnoj paljbi u kojoj se kao ne zna tko je ustrijelio diktatora u glavu, privatne videosnimke što se posljednjih dana učestalo pojavljuju u medijima poprilično zorno demantiraju službene teorije. Na njima se dobro vidi da je Gadafi zarobljen živ, maltretiran i zlostavljan od mase boraca (vjerojatno iz oporbenog grada Misrate, koju su njegove snage prije nekoliko mjeseci dugotrajno i neuspješno okrutno opsjedale), a onda vjerojatno i ubijen. Sličnu je sudbinu doživio i njegov sin Mutassim, za kojeg se također prvo tvrdilo da je ranjen pri padu Sirta da bi se onda u javnosti pojavio filmski materijal s trenucima njegove navodne likvidacije. Čitavo to vrijeme izgleda da novim libijskim vlastima nije do kraja jasno koliko su fotografija i videosnimki njihovi vojnici zapravo snimili u trenucima smrti Moamera Gadafija. Kao da im nije jasan ni učinak koji objava tih videomaterijala ima na ugled njihove pobjedonosne revolucije u svijetu i međunarodnim institucijama.

Ako i zanemarimo da se nisu ostvarile oporbene priče kako je Gadafi kukavički pobjegao u Alžir ili južnu pustinju ili gdje već – nego se u svom rodnome gradu borio do kraja, naoružan i opkoljen smrtnim neprijateljima, kako je i pričao – ostaje činjenica da dok vrh pobjedničke oporbene vlasti likuje nad nestankom tiranina, bez obzira na konkretne detalje njegove smrti, UN i organizacije za ljudska prava traže istragu o okolnostima Gadafijeve smrti.

NAKON NEOČEKIVANO brzog oporbenog zauzimanja glavnoga grada Libije, Tripolija, krajem kolovoza, u rukama bivšeg vlastodršca ostalo je još nekoliko većih gradova, uz oveći nenaseljeni prostor za koji nije bilo jasno tko ga nadzire. Dok su još intenzivno trajale borbe oko tih režimskih uporišta, dojam normalnosti i definitivnosti pobjede potpomagali su i zapadni saveznici iz Bengazija – od francuskog predsjednika Sarkozyja i britanskog premijera Camerona, koji su u Tripoli navratili sredinom rujna, pa do nedavna posjeta američke ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton. No sve to snagama iz Bengazija nije pomoglo u borbama. Iako su Bani Walid i Sirt bili pod opsadom gotovo od početka rujna, uz pregovaranje isprekidano kratkotrajnim i suštinski neuspješnim napadima pobunjenika, ti su gradovi sve donedavno bili u rukama lojalista. Usprkos očekivanjima, od preostalih Gadafijevih uporišta prvi je 22. rujna pao grad Sabha, duboko u pustinji južne pokrajine Fezan. Do njega je stigla oporbena vojna karavana i relativno brzo zauzela grad, što je donekle otežalo veze preostalih Gadafijevih lojalista s jugom – Nigerom i Čadom. Tek nešto manje od mjesec dana kasnije, a nakon dugih borbi, 17. listopada u oporbene ruke pao je veći dio Bani Walida, ostavivši Sirt posljednjim jasnim uporištem bivšega režima. Iako su izvori Nacionalnog prijelaznog vijeća još 6. listopada govorili da Sirt misle zauzeti unutar idućih 48 sati, borbe su ondje okončane tek u ranim satima 20. listopada. Dok su time nestala jasna uporišta bivšeg libijskog režima, nije do kraja jasno da je time ujedno okončan i otpor pristalica Moamera Gadafija. Naime, dok izgleda da se Gadafijevi lojalisti do danas nisu snašli u organiziranju neke šire gerilske borbe protiv oporbenih snaga, ostaje ponešto nejasno pitanje borbi koje su od 14. listopada nekoliko dana potresale Tripoli.

Tada se u dijelu medija spominjalo da je riječ o svojevrsnu ustanku režimskih pristalica, koji je ugušen relativno brzo, ostavivši doduše prilične štete na gradskoj infrastrukturi – posebice na sustavu opskrbe Tripolija vodom iz unutrašnjosti Libije. Bez obzira na ustrajavanje novih vlasti na potpuno nevjerojatnoj službenoj verziji događaja oko smrti Moamera Gadafija i njegova sina ili natezanja o provođenju autopsije nad pokojnicima, ostaje činjenica da se sa zarobljenicima postupalo nevjerojatno okrutno. Ne samo da je libijska likvidacija učinila iračko presuđivanje Saddamu Husseinu svojevrsnim vrhunskim dosegom pravne države, već je podsjetila i na jedini stvarno usporediv slučaj – na talibansku likvidaciju Mohammada Najibullaha, svrgnutoga komunističkog diktatora Afganistana, u Kabulu krajem rujna 1996. – kada su ga pobjedonosni Talibani uhvatili po ulasku u Kabul, mučili te konačno ubili, što je bio samo uvod u mrcvarenje tijela pokojnika. Nova libijska vlast ne može se dogovoriti ni što će s Gadafijima nakon smrti - brojna su neslaganja kako oko općenita postupanja s pokojnicima tako i oko odabira mjesta njihova mogućeg pogreba.

USPRKOS ISLAMSKIM OBIČAJIMA, Gadafi nije pokopan unutar uobičajenih 24 sata – umjesto običajne pogrebne procedure, do daljnjega je završio izložen zajedno s leševima svoga sina Mutassima i pokojnog načelnika stožera libijske vojske Abua Bakra Younusa Jabra, u jednoj hladnjači u Misrati. Vjerojatno je da će bivši vlastodržac biti pokopan u tajnosti (možda i u moru) kako bi se izbjeglo stvaranje mjesta hodočašća, ali nije još izvjesno hoće li to napraviti nova vlast Libije ili će tijelo ipak na kraju biti predano suplemenicima ili rodbini pokojnika. Bilo kako bilo, dok je bivši vođa, diktator i vlastodržac napokon ipak pao s političke scene u Libiji, to ni izbliza nije kraj raznih nesporazuma oko bitnih nacionalnih tema.

JEDNAKO SPORNOM, kao i pitanje postupanja sa zemaljskim ostacima pokojnog diktatora, pokazala se i odluka o proglašenju konačne pobjede revolucije u Libiji. Osim simbolična značenja ove svečanosti, proglašenje pobjede je i politički važno za uspostavu novog državnog sustava Libije. Naime, prema idejama Nacionalnoga prijelaznog vijeća, od tada službeno započinju teći rokovi objavljena načelnog rasporeda uspostave nove vlasti u Libiji. Nakon najava za petak 21. listopada, pa za subotu, do Svečanosti pobjede konačno je došlo u nedjelju 23. listopada tijekom popodneva. Pritom, a suprotno prvotnim najavama, pomaknuto je i mjesto događanja – umjesto Tripolija, glavnoga grada u koji tijekom protekla dva mjeseca nije dovršeno ni već odavno najavljeno preseljenje samog Nacionalnoga prijelaznog vijeća te njegovih izvršnih organa, svečanost je održana u Bengaziju, mjestu začetka libijske pobune.

NAKON SVEČANOSTI, s vlasti je odstupilo dosadašnje Nacionalno prijelazno vijeće, na čelu s Mahmoudom Jibrilom, i počeo je novi pokušaj formiranja prijelazne libijske vlade. Ovaj proces, do sada više puta odgađan zbog dubokih neslaganja pojedinih političkih frakcija, trebao bi navodno biti obavljen u idućih 30 dana. Ta bi prijelazna vlada, među ostalim, bila zadužena i za to da unutar osam mjeseci, dakle najkasnije do ljeta 2012. godine, provede izbore za Nacionalni kongres – svojevrsnu ustavotvornu skupštinu Libije. Kada onda taj Nacionalni kongres donese novi ustav, Libija bi negdje 2013. godine po prvi put uopće izašla na izbore – ako bude sreće, barem donekle slobodne i višestranačke. Svi ti detalji potvrđuju naznake o velikim podjelama u redovima nove vlasti, o kojima se učestalo slušalo sve od izbijanja pokreta Arapskog proljeća u Libiji, pa ni ne čude učestali međunarodni pozivi za ujedinjenjem opozicije, do sada složne tek oko nužnosti pada režima Moamera Gadafija. Uz popriličnu nejasnoću na vrhu državne vlasti, Libija danas nema ni državnu vojsku ni policiju.

Red načelno održavaju naoružani pobunjenici iz sastava samozvanih brigada, no sve je to daleko od ikakva mirnodopskog života. Treba očekivati da će novi sigurnosni problemi početi početkom studenoga, nakon što NATO završi sa svojim djelovanjima 31. listopada, što još treba biti definitivno potvrđeno ovih dana. Dok se opskrba hranom u većini države stabilizirala posljednjih tjedana, vode i struje još uvijek povremeno nedostaje. Obrazovni sustav stoji već mjesecima, a trebao bi se ponovo pokrenuti u siječnju – prema nekim novim nastavnim programima. Tek polagano počinje ponovno funkcionirati i libijska industrija nafte i plina, posljednjih desetljeća glavni izvor državnih prihoda; od predratne proizvodnje od 1,6 milijuna barela dnevno, navodno se nakon potpuna zastoja tijekom ratnih operacija, sada stiglo na oko 400 tisuća barela dnevno. Oporavak ostatka sustava bit će spor i skup budući da je na pojedinim velikim poljima uništena infrastruktura, dok je niz rafinerija mjesecima bio glavno bojno polje u sukobima.

TIME SE POLAKO POTVRĐUJU predviđanja stranih stručnjaka koji su, za razliku od optimističnih Libijaca, tvrdili da će za cjelokupnu obnovu proizvodnje trebati barem tri godine.Tek se polagano počinje pričati i o raznim gospodarskim ugovorima sklopljenima u doba bivšega režima. Upravo je tu prostor u koji bi trebala uskočiti i Hrvatska – zemlja koja je dosad, usprkos brzu uključivanju u vojnu akciju Zapada, kasnila s priznanjem pobunjenika, sa slanjem pomoći, ali i s otvaranjem predstavništva u Bengaziju, novom centru moći u još zadugo nestabilnoj Libiji. Za razliku od Hrvatske, susjedna Slovenija je u Bengazi poslala državnu tajnicu Dragoljubu Benčinu još sredinom srpnja, odmah po priznanju Nacionalnoga prijelaznog vijeća legitimnim predstavnikom libijskog naroda, dok Srbija u Tripoliju cijelo vrijeme ima koliko-toliko operativno veleposlanstvo. Čini se da je za sada najbolje prošla Bosna i Hercegovina, čiji veleposlanik u Libiji, Ferhat Šeta, već za 15 do 30 dana očekuje povratak bosansko-hercegovačkih poduzeća u tu zemlju u kojoj imaju oko 660 milijuna eura ugovorenih poslova.