Zoran FerićJedan od najčešćih stereotipa o Židovima jest i onaj da su dobri trgovci. Danas, nakon operacije oslobađanja vojnika Shalita, izraelska javnost i Židovi u svijetu pitaju se jedno: je li to stvarno bila dobra trgovina? 1027 za jednoga. Ova trgovina, a i diplomacija je najčešće oblik trgovine, toliko se udaljila od uobičajenih aritmetičkih zakonitosti da šokira.

Međutim, upravo u toj šokantnosti krije se i njena pozitivna bilanca. Najčešći prigovor s izraelske strane toj diplomatskoj akciji koja je zatresla svijet prije šokantne smrti pukovnika Gadafija, jest što se radi o tako velikom broju zatvorenika, o tisuću terorista koji se vraćaju na slobodu i, možda, svojim starim aktivnostima.

Ljubo Ruben Weiss, komentirajući u Jutarnjem listu i načelno pozdravljajući tu odluku, napominje i da se 60 posto oslobođenih obično vraća teroru, te da se radi o potezu s nesagledivim sigurnosnim posljedicama za Izrael i židovski svijet. Možda. No, teroristi recidivisti, kao uostalom i kriminalci, to jesu najčešće zato što im se ne nudi ništa drugo, što se vraćaju u isti kontekst iz kojega su došli. Njihovim smještanjem u druge zemlje taj se kontekst mijenja, a svatko od onih koji su do jučer bili spremni umrijeti u bombaškim napadima ili su osuđeni na doživotni zatvor, poslije zatvorskog iskustva vjerojatno misli drugačije. Osim toga, upravo da bi se spriječilo specifičan teror koji je danas raširen u muslimanskom svijetu, teror koji je ujedno i samožrtvovanje, valja afirmirati pojedinačni život. S jedne su strane oni koji su spremni poginuti za sveti cilj i lako žrtvovati živote svoje djece, a s druge oni koji za jednog jedinog čovjeka daju tisuću neprijatelja.

Ta trgovina i taj odnos mora odjeknuti i u svijesti najmilitantnijih. Stoga je najefektnije dugoročno oružje protiv terorizma pokazati bazi iz koje se regrutiraju da život vrijedi. Da je svaki pojedinačni život vrijedan življenja i izvan kozmosa izraelskopalestinskoga sukoba, izvan kategorija žrtvovanja za domovinu, čak i izvan potrebe da se pojedinac podređuje kolektivu. Šansa koja im je pružena afirmira upravo taj život. Drugo pitanje koje se u Izraelu s pravom postavlja jest hoće li ovakvo masovno oslobađanje ohrabriti Hamasove militante na nove otmice i može li se ovakva cijena platiti još jednom. Ideja, međutim i jest u tome da se i Izraelcima i Palestincima ponudi varijanta života u kojemu tu cijenu više ni za koga neće trebati plaćati. Ovakva gesta, naime, svjedoči o ozbiljnosti pregovora. Možda i jest pomalo hazarderska, ali bez velikoga uloga, nema ni velike pobjede.

A mir je, dakako, najveća pobjeda. Pogotovo za zemlju koja praktički već pedeset godina živi u ratu. U Izraelu su nezadovoljni i roditelji vojnika koji su također oteti, poneki i prije Gilada Shalita. Smatraju da se izraelska vlada za njihove sinove nije angažirala u istoj mjeri kao za Shalita. Između redova može se naslutiti da prigovaraju Benjaminu Netanyahuu populizam i demagogiju. S jedne strane skupljanju političkih bodova u trenutku kad čitav Izrael slavi, a s druge nedovoljnu brigu za sve otete. Pri tome možda u svojoj tuzi i povrijeđenosti ne razmišljaju da mirovni proces koji može pokrenuti oslobađanje Gilada Shalita i 1027 Palestinaca vjerojatno znači i oslobađanje njihovih sinova. Ako su živi. S druge strane valjalo bi se upitati i što o tim optužbama za populizam i demagogiju ima reći vojnik Shalit i njegovi roditelji.

Kao uostalom i obitelji onih 1027 puštenih Palestinaca od koji su se mnogi pomirili s tim da će u zatvoru provesti čitav život. Zašto se nasilje perpetuira i traje desetljećima? Zato što je bol za izgubljenim životima jača od zadovoljstva što je netko ipak preživio. Ljubav je, naime, sebična kučka. I onaj jedan kojega volimo, vrijedi više od čitavog čovječanstva. Pa ako je taj jedan mrtav, naša ljubav traži odmazdu. Ako je pak živ, naša ljubav traži spašavanje po svaku cijenu. Upravo zato oslobađanje vojnika Shalita postao je svjetski medijski spektakl. Cijena koja je za njega plaćena pokazuje ono što danas razumiju svi na Zapadu: nema veće vrijednosti od pojedinačnog života. Teško je voljeti ljude. Lakše nam je ako se skoncentriramo na pojedinačnu sudbinu.

Međutim, razumijevanje i identifikacija s tom pojedinačnom sudbinom, pomaže nam shvatiti i patnju naroda, a trijumf te afirmacije pojedinačnog može svakako biti i početak jednog općeg mirovnog ciklusa. I, na kraju treba reći da je opasnost od budućeg terorizma možda realna, ali Gilad Shalit živi danas. Moguće je da puštanje tisuću palestinskih zatvorenika ohrabri neke Hamasove militante, ali ovaj dečko je spašen i danas ga gledamo na svim svjetskim televizijama kao da se vratio iz mrtvih. Populizam, demagogija, političke odluke, sve je to istina, ali Gilad Shalit je slobodan čovjek. Izrael i Hamas dogovorili su se, a onda im je trebala velika gesta da smire radikale u vlastitim redovima? Da, ali Gilad Shalit nakon petogodišnje robije može ponovo večerati s prijateljima. Što god da se prigovori u ovoj priči, život Gilada Shalita veći je od toga. I zato je ovo bila dobra trgovina.